Zapadni svijet više ne može jamčiti stabilnost u 21. stoljeću

U američkom časopisu Foreign Affairs, koji izdaje Vijeće za inozemne odnose (Council on Foreign Relations) nedavno je objavljen poduži esej bivšega diplomata i predsjednika Vijeća za inozemne odnose Richarda Haassa i profesora međunarodnih odnosa Charlesa Kupchana u kojemu ovi minuciozno analiziraju relacije na međunarodnoj sceni danas i nude određene vrlo zanimljive prijedloge i koncepte. 

Nastupanje svijeta koji je multipolaran i ideološki raznovrstan

Sukus razmišljanja ovih dvaju autora, koji pripadaju američkome znanstvenom mainstreamu povezanome s trajnim establishmentom, sadržan je u sljedećim rečenicama: "Međunarodni sustav nalazi se na povijesnoj raskrsnici. Kako Azija nastavlja svoj ekonomski uspon, dva stoljeća zapadne dominacije svijetom – Pax Britannica i Pax Americana – približavaju se svom kraju. Zapad gubi ne samo svoju materijalnu dominaciju, nego i svoj ideološki zamah. Širom svijeta, demokracije postaju žrtve neliberalnog i populističkog razdora, dok se rastuća Kina, uz pomoć svadljive Rusije, nastoji suprotstaviti autoritetu Zapada i republikanskim pristupima domaćem i međunarodnom upravljanju".

U eseju se ističe da čak ako zapadne demokracije i prevladaju polarizaciju, pobjede ne-liberalizam i ostvare ekonomski uspjeh "sve to ne će spriječiti nastupanje svijeta koji je multipolaran i ideološki raznovrstan". A povijest daje do znanja da takvi periodi burnih promjena donose velike opasnosti jer, dodaju autori, "nadmetanja velikih sila povodom hijerarhije i ideologije redovito dovode do velikih ratova. Izbjegavanja ovoga ishoda zahtijeva trezveno priznanje da liberalni poredak prevođen Zapadom, koji je nikao iz ruševina Drugoga svjetskog rata, ne može jamčiti stabilnost svijeta u 21. stoljeću. I tako kreće potraga za održivim i efektivnim rješenjem za budućnost".

U čemu Haass i Kupchan vide rješenje za budućnost? 

Svjetski koncert od šest velikih sila?

Rješenje pronalaze u povijesnim konceptima, pa tako kao najbolje sredstvo za promociju stabilnosti u 21. stoljeću predlažu svjetski koncert velikih sila. Bolji poznavatelji povijesti znaju da je Europski koncert velikih sila nastao nakon Bečkoga kongresa 1815. godine, a činili su ga Velika Britanija, Pruska, Austrija i Rusija (tzv. Savez četvorice). Savez četvorice nastao je s ciljem ograničavanja francuskih ambicija nakon Napoleonovih ratova, no Francuska je vrlo brzo uključena u savez velikih sila što je u tome razdoblju predstavljao akt mudre i strateški inteligentne (geo)politike. 

Kao što je u knjizi Svjetski poredak primijetio Henry Kissinger, razdoblje između 1815. i početka 20. st. bilo je najmirnije u modernoj Europi, dok je desetljeća nakon Bečkog kongresa obilježavala iznimna ravnoteža između legitimiteta i moći. Kissinger podsjeća: "Austrija, Pruska i Rusija, koje su prema načelima ravnoteže sila trebale biti suparnici, zapravo su provodile zajedničku politiku. Austrija i Rusija su praktički odgodile svoj prijeteći geopolitički konflikt zbog toga što su dijelile strah od unutarnjih previranja…".

Haass i Kupchan ističu da bi se svjetski koncert sastojao od šest članica: Kine, Europske unije, Indije, Japana, Rusije i Sjedinjenih Američkih Država. Demokracije i nedemokracije imale bi jednak tretman, a mjerilo članstva bili bi moć i utjecaj, a ne vrijednosti ili tip režima. Članovi koncerta imali bi oko 70 posto svjetskog BDP-a i vojnih izdataka. Uključivanje šest teškaša u koncert dalo bi mu geopolitičku težinu i spriječilo da se pretvori u nefunkcionalni klub za ćaskanje. Afrička unija, Arapska liga, Asocijacija naroda Jugoistočne Azije (ASEAN) i Organizacija američkih država (OAS) ne bi bile formalni članovi koncerta, ali bi imale stalne delegacije pri koncertu.

Kao dvije karakteristike koncerta, koji bi predstavljao konzultativno tijelo, a ne ono koje donosi odluke, autori navode političku uključivost (inkluzivnost) i proceduralnu neformalnost. Uključivost znači da koncert okuplja geopolitički utjecajne i moćne države koje bi morale biti za stolom, bez obzira na tip režima koji u njima postoji. Tako se, smatraju autori, u velikoj mjeri razdvajaju ideološke razlike od pitanja međunarodne suradnje. Kao prednost koncerta navodi se izbjegavanje procedura i sporazuma koji se mogu izvršno nametati, što će koncert učiniti različitim od Vijeća sigurnosti UN-a. Koncert bi rješavao nastajuće krize, uz istodobno jamstvo da urgentna pitanja ne potisnu ona od strateške važnosti, pri čemu bi se naglasak stavljao na dijalog i konsenzus. 

Različiti interesi i režimi neslaganja bi učinili neizbježnim, članovi koncerta i dalje bi mogli poduzimati unilateralne akcije kada bi smatrali da su im ugroženi vitalni interesi, no direktni strateški dijalog bi iznenadne poteze učinio manje uobičajenim, a unilateralne vrste akcija manje učestalim. Tako je, navodi se primjer, Kini i SAD-u bolje da direktno komuniciraju oko Tajvana nego da, zanemarujući ovo pitanje, riskiraju vojnu nezgodu oko Tajvanskog tjesnaca.

Bipolarnost i multipolarnost

Uspostavljanje svjetskog koncerta bi nesumnjivo predstavljalo korak unazad u projektu liberalizacije pokrenutom od strane demokratskih država nakon Drugog svjetskog rata, zaključuju autori, no to nameću realnosti svjetske politike. SAD i njihovi demokratski saveznici ne bi prestali kritizirati ne-liberalizam u Kini, Rusiji i drugdje, niti bi se odrekli nastojanja za širenjem demokratskih vrijednosti i prakse, a Kina i Rusija bile bi slobodne kritizirati domaće politike demokratskih članica koncerta i javno promicati vlastite vizije vladavine. 

Zanimljivo je da se u eseju međunarodni sustav opisuje kao istovremeno bipolaran i multipolaran. Postojat će dva konkurenta jednake snage – SAD i Kina, no za razliku od hladnog rata ideološko i geopolitičko nadmetanje između njih ne će obuhvatiti cijeli svijet. EU, Rusija, Indija kao i druge velike države poput Brazila, Indonezije, Nigerije, Turske i Južne Afrike naizmjenično će igrati na kartu suradnje s jednom supersilom protiv druge i obrnuto, nastojeći očuvati značajnu razinu autonomije. Međunarodni sustav 21. stoljeća asocirat će na onaj iz 19. stoljeća Europe, u kojemu su postojale dvije glavne sile – Ujedinjeno Kraljevstvo i Rusija i tri sile nižeg ranga – Francuska, Pruska i Rusija. 

Hrvatska i promjene

Na ovim stranicama ranije smo pisali o mogućnosti, ali i iz aspekta međunarodne sigurnosti nužnosti održavanja nečega što bismo mogli definirati kao Jaltu 2. Uspostava svjetskoga koncerta sila podrazumijevala bi raniji sastanak na vrhu između globalnih i regionalnih sila na kojemu bi se definirale ključne odrednice, ali vrlo vjerojatno raspodijelile i određene zone utjecaja u svijetu. Održavanje međunarodne stabilnosti u svijetu sve disparantnijih interesa velikih sila u budućnosti će nužno podrazumijevati određene dogovore velikih sila i usklađivanje njihovih interesa. U takvim pak situacijama najgore znaju proći manje države koje se nalaze u kontaktnim područjima sukoba različitih interesa.

Jasno je iz svega navedenog da bi Republika Hrvatska promjene koje dolaze trebala dočekati što pripremljenija za konkretno i efektivno diplomatsko djelovanje, ne zaboravljajući pritom hrvatsku poziciju u Bosni i Hercegovini, ali i nužnost formiranja saveza i koalicija na području Srednje Europe. 

Kad se veliki tuku, mali ne trebaju mačekovski biti pod stolom, nego trebaju nastojati biti pri stolu i aktivno gledati kako da što proaktivnije ojačaju svoju poziciju vođenjem strateški inteligentne vanjske politike.