Zamislite kako bi oni s drugačijim stavom prošli u vrijeme Plenkovićevih prethodnika, druge prilike nije bilo ni za koga

Ne treba posebna mudrost za tumačenje takve metode rada. Opozicijska najava interpelacije o nepovjerenju Vladi tek je proziran pokušaj za manje upućene. I oni znaju koliko bi im glasova trebalo za uspjeh i isto tako znaju kako taj broj nemaju. Bit će to opet cjelodnevna rasprava bez rezultata. Koga bi začudila percepcija o saborskim zastupnicima koja je već ukorijenjena? Stvaraju je sami zastupnici, krajnje mazohistički.

Bero je preživio partijsku konvenciju. I više ga nitko ne pokušava ozbiljno srušiti. Mali dio SDP-a zadovoljan je tom činjenicom, ali čitav HDZ sigurno je. Mirni su. Od protivnika iz tuđih redova. Ali vlastiti redovi su nešto drugo.

Upravo je opozicija kratkog pamćenja odlučila prozivati vladajuće za neratifikaciju Istanbulske konvencije. Dokumenta koji je malo tko pročitao, a o njemu baš svi imaju stav. Najglasniji je lijevi korpus. Ipak ne SDP, valjda svjestan svojih propusta. A ljevica se podebljala: Živi zid, GLAS, Radnička fronta, ne znam gdje je HNS.., Beljak je jasno HSS odveo na tu stranu, bez obzira na povijest te stranke... U centru ostao, ali desnom, samo HDZ. Desniji je prostor potpuno prazan. Već deset godina, od vremena 'Glas za HSP je glas za SDP'. A imali su desetak zastupnika. I bili ozbiljni, smisleni, sviđalo se to nekome ili ne. A onda se pravaška scena raspala. Politički kanibalizam. Sada imamo više poglavnika nego članova. Desničari se u salonima. Nitko da obuje čizme i krene na teren. Lov na glasove koji postoje. Sasvim sigurno bi ujedinjena desnica u Lijepoj našoj imala minimum zastupnika u svakoj izbornoj jedinici. Osim možda u Istri. U nekima možda i dva. Na lokalnim razinama bila bi respektabilna snaga. Samo treba krenuti.

Ovako je HDZ široka stranka. Mozda preširoka. A desno praznina. Nema ravnoteže. Oni koji će olako tvrditi kako je desnica na vlasti samo zbog nekih malo glasnijih - ne vide dobro. Na vlasti je HDZ, pobjednik na izborima, ali potpomognut manjinama i SDS-om. I naknadno se pridružio HNS. Dakle,ljevicom.

I tako je Andrej Plenković kao Ćiro Blažević 1998. godine - ima pobjedničku ekipu na terenu, ali je klupa za rezerve prazna. Vrijeme je da to desni spektar prepozna. I krene.

A već dulje od dva i pol desetljeća Hrvatska zborno kuka zbog nedostatka unutarstranačke demokracije. Gotovo da nema stranke koja u nekoj fazi svog djelovanja nije raspravljala o uvažavanju različitih mišljenja pa čak i legalizacija frakcija. Konačno smo dočekali da u dvije najveće stranke postoje različita mišljenja o istim političkim pitanjima i sada je odjednom javnost u čudu. Umjesto podrške što smo konačno dočekali takvo buđenje, potenciraju se priče o nepremostivim sukobima, raskolima pa čak i nestanku stupova političkog života u Hrvatskoj.

Jesu li problem različita misljenja u strankama, naša nenaviknutost na takvo političko djelovanje ili je riječ o tome da neki mogućnost različitog mišljenja unutar iste stranke doživljavaju kao priliku za unutarstranački puč? Traženje smjene na čelu stranke rijetko se doživljava kao vitalnost stranke ili tjeranje vodstva na dobar rad, jer je obično vodilo u autokracije. Dakle, unutarstranačka demokracija mora biti utemeljena na dosljednim političkim idejama koje ne moraju kod svih članova biti iste. Gledano na primjeru Istanbulske konvencije - to izgleda ovako: ne mogu u HDZ-u protiv konvencije biti oni koji  su 2014. od oporbe tražili njeno ratificiranje, a ne mogu SDP-ovci pitanje ratifikacije postavljati kao presudno kada oni za više od dvije godine svoje vladavine, a otkad je Konvenciju njihova vlada potpisala, nisu ratificirali. Naknadna pamet je proradila. Nitko ne govori o materijalnoj zaštiti kao instrumentu zaštite, penalizaciji države koja nije zaštitila žrtvu.

No, ipak se kreće. Zamislite kako bi oni s drugačijim stavom, tiho izrečenim u zatvorenim prostorima, prošli u vrijeme Plenkovićevih prethodnika. Dobro je sjetiti se. Druge prilike nije bilo ni za koga. A Milanovićevi oponenti ili samo protukandidati, poput Vidovića ili Željke Antunović, odmah su spremljeni u stranačku ropotarnicu. Do njegovog odlaska. Rasprave kakve se danas vode ipak su povijesni iskorak. Isplate se, pa i ako bude žrtava.