Zagrebački dečko iz Gajnica; Za Hrvatsku kao Tigar… Tko je bio Harllan Von Bassinger?

Harllan Von Bassinger rođen je 25. kolovoza 1971. godine u Zagrebu, kao jedino dijete Agneze rođ. Poštenik i Dušana Delića te upisan u matičnu knjigu rođenih pod imenom Goran Delić. Po majci Agnezi, imat će i godinu i pol dana stariju sestru Sanju. Prvi razred osnovne škole završit će u OŠ Ada Prica, danas OŠ Stenjevac, ostale niže razrede u Selcu, a više u Crikvenici. Nakon osnovne škole vraća se u Zagreb, no do odlaska u JNA neće završiti srednju školu, nego će upisati informatički tečaj te završiti tečaj za vatrogasca. Vojni rok u bivšoj državi odslužit će u Strumici, danas Republika Sjeverna Makedonija, u zubnoj ambulanti, a znanja koje će steći iz pružanja prve pomoći, u ratnom Vukovaru, pomoći će mu da spasi život ranjenom prijatelju.

Harllanova sestra, Sanja Dakić, ispričat će: "Harllan je bio drag, umiljat, uvijek nasmijan, jednom sam prigodom već rekla, kao šegrt Hlapić. Susjede su ga jako voljele, a on je volio njihove kolače. Dok smo bili djeca, često je govorio kako bi želio imati neko neobično ime. Zato, kad je zbog osobnih razloga odlučio promijeniti svoje, odabrao je jedno doista neobično, često ga pogrešno i napišu i izgovaraju, ali pravilno je Harllan von Bassinger. Nažalost, prije njegovog odlaska u Vukovar, nismo se vidjeli izvjesno vrijeme, ja sam do smrti naše bake, majčine majke, živjela s njom, a i radila sam u drugom selu. Naša susjeda, gospođa Jagoda, koja je obožavala Harllana, ispričala mi je kasnije da ga je jedan dan srela ispred zgrade i da joj je rekao da se došao pozdraviti s mamom. Nažalost, mamu nije zatekao kod kuće, pa je susjedu zamolio da joj prenese poruku kako najvjerojatnije odlazi za Vukovar. Još je rekao: 'Tko zna hoću li se vratiti…' Kao da je predosjećao…"

Josip Nemec – Dok, Harllanov zapovjednik, prisjetit će se: "U Vukovar smo iz Petruševca krenuli dana 30. rujna ’91. Kukuruznim putem, u Vukovar smo ušli oko ponoći, 30.9./1.10. i raspoređeni na silos na Priljevu, odakle smo dalje išli u akcije i ispomoć gdje god je trebalo. Harllan je bio dečko od povjerenja, pouzdan i odgovoran. Nismo bili prvi put zajedno, poznavao sam sve te dečke i s Banije, znao sam njihove mogućnosti. Upravo zato, Harllana sam često vodio sa mnom. Bio je tih, miran i dobroćudan, ali vrlo hrabar. Odradio je svaku zadaću pred njega postavljenu".

Domagoj  Pavić, umirovljeni pripadnik Tigrova, Harllanov suborac, ali i prijatelj iz mladosti, o Harlllanu će ispričati: "Harllana sam poznavao iz Gajnica, našeg zajedničkog, zagrebačkog kvarta, u kojem smo kao klinci zajedno odrastali. Nas tri frenda iz Gajnica, Harllan, Krešimir Vranješević i ja, zajedno smo se prijavili u ZNG-e. Bilo je to dana 1. kolovoza 1991. godine, u bazi Rakitje. Još istu večer poslali su nas u Kumrovec na obuku i potpisivanje ugovora.

Nakon liječničkog pregleda, došli smo na odmor i piće u poznati gajnički kafić Gec. Tamo su već sjedili neki stariji gajnički 'fakini'. Vidjevši Harllana u uniformi s oznakom ZNG, posprdno su komentirali: 'Jao si ga nama, ako će nas ovakva garda braniti od JNA i četnika!'
Harllan je zbog svoje punašnosti djelovao nekako nespretno i nezgrapno, pa im je zbog toga bio idealna meta za ruganje. Naravno, nikom od tih velikih frajera i šaljivdžija ni slučajno nije palo na pamet da se prijavi u ZNG, iako je Hrvatska već tada naveliko plamtjela.

Prve ozbiljnije ratne situacije, dogodile su nam se već u Petrinji, selo Pecki i na Medvednici, vila Rebar, za vrijeme raketiranja TV odašiljača. Tada je jedan naš suborac teško ranjen iz kalašnjikova preživio isključivo izuzetno brzom i hrabrom Harllanovom reakcijom, koji mu je uz našu pomoć nagurao zavoje PP u obje rane i time mu usporio krvarenje te spasio život. Od tada, pa sve do zadnjeg njegovog ranjavanja u Vukovaru, Harllan je uz svoj ratni pribor 'dužio' i sanitetski i doslovce, na prvoj liniji bio naš anđeo čuvar.

Po dolasku u Vukovar, nas 19 Tigrova – Gavranova, raspoređeni smo na silos Priljevo kao smjena prethodnoj grupi Tigrova. Vrlo brzo krenuli smo na ispomoć po različitim dijelovima grada, gdje god se za to ukazala potreba, od Sajmišta do Borova naselja. U nekoliko smo takvih akcija doslovno išli 'na slijepo', bez vodiča, nepoznavajući grad, samo uz usmene upute domaćih ljudi. Harllan se na te pozive uvijek dragovoljno prijavljivao, iako nije morao, inzistirajući na tome jer 'nabolje barata sanitetom i zato mora ići'. Kada je u jednoj takvoj akciji ranjen, geler koji ga je pogodio veličine i izgleda poput igle za šivanje, hladnokrvno je rukom sam izvadio, nešto opsovao i bez oklijevanja krenuo dalje. Sredinom listopada, nas preostala 17-torica odlazimo sa silosa na Prvomajsku ulicu, braneći dio od tadašnje Ulice Svetozara Markovića do Mini Marketa. Harllan se i u tom dijelu Sajmišta pokazao kao vrlo hrabar i staložen branitelj koji uz borbu protiv agresora brine za svakog ranjenog suborca ili civila. Volio bih da priču o Harllanu pročitaju oni dečki iz kafića, s početka moje priče. Kakav je Harllan čovjek i ratnik bio". 

Tomislav Orešković, pripadnik legendarnih Žutih mravi s Trpinjske ceste, dobro se sjeća Harllana: "U bolnici, kao teški ranjenik, ležao sam u holu podruma do prolaza, odnosno, stubišta, a Harllan je bio desno od mene, skroz do zida. tri reda dalje. Njegovi dečki iz brigade, također ranjeni, koji su mu znali ‘bolnu točku’, zvali su ga Besindžer, a on bi se sav upjenio i uvjeravao ih kako se njegovo prezime pravilno izgovara Basinger... Mislim da sam ja odmah to povezao s glumicom Kim Basinger i rekao da se izgovara 'Besindžer'… On mi je objasnio kako su oni amerikanizirani i da bi i njeno prezime isto bilo pravilno izgovarati Basinger.... Bio je jako zabavan i simpatičan. Pričao je i kako je pokošen rafalom, ali se tih detalja, pored Kim Basinger, baš ne sjećam".

A kako je Harllan zadnji put ranjen, prepričat će njegov suborac i svjedok događaja, Žarko Fruk:
"Bili smo na Sajmištu, Duga ulica, otprilike između Ulice Svetozara Markovića, danas Ulica SR Njemačke i Prvomajske, danas Bogdanovačka ulica… Tuklo je sa svih strana, Harllan je ponovo bio ranjen, mislim u ruku… Našeg, također ranjenog suborca Krešimira Vranješevića – Dugog, trebalo je odvesti u bolnicu, a htio je poći i Beba, da mu se sanira rana, pa da se vrati. U trenutku dok sam stajao iza vozila u koje je Beba upravo htio sjesti na suvozačevo mjesto, četnik je na nas iz blizine, na trenutak se pojavio i odmah nestao, sasuo rafal. Domagoj Jakšić iz Vrbovca, koji ih je pošao odvesti, okrznut je po glavi. a Beba je najviše primio, teško je ranjen u nogu, u bedrenu kost". 

Andreas Lehpamer - Švabo, također pripadnik Tigrova, emotivno će se prisjetiti Harllana von Bassingera: "Beba je bio više puta ranjen, u jednom danu čak dva puta. Na samom ulasku u policijsku stanicu, dok smo čekali vodiča koji će nas odvesti na ispomoć u Preradovićevu ulicu, u predjelu pasa, remen ga je spasio, geler je iščupao rukom i kasnije, baš u Preradovićevoj, u potkoljenicu, također gelerom, ali lakše. U onom kaosu šalili smo se s njim: ‘Beba odi van, vidiš da te hoće, ti danas odlaziš… A on se sav ozbiljan digao da doista izađe iz garaže u koju smo se sklonili… Onda smo mu vikali, 'hej, kud si pošao, zezamo se…' A on je bio poseban, doista poseban… Koje srce moraš imati da, dok su četnici na pet metara, staviš pušku na leđa i ideš zamatati frenda? Ne znam koliko nas je spasio… Između ostalih našeg suborca Mladena Koseca koji je na Vatrogasnom domu ranjen u vrat. To u životu nisam video, ni ja, nitko od nas do tada, krv je šikljala na metar daleko. Mi smo se zaledili, a Beba je skočio, kako ga je previo u trenutku, što je napravio ne znam, ali spasio mu je život… Kasnije, nakon Bebe i ja sam ranjen, ali ga u bolnici u onoj gužvi i metežu, nisam vidio. Nakon dolaska četnika i JNA u bolnicu, otprilike nakon što je Jean Michel Nicolier dao intervju, on je bio u krevetu nasuprot mene, ušli su sa spiskom i počeli prozivati. Prvo su prozvali Francuza, a onda Harllana. U tom trenutku sam se izgubio, shvatio sam da prozivaju one za koje misle da su strani plaćenici, a ja sam se rodio u Njemačkoj, imao sam njemačko ime i prezime i očekivao sam kako će i mene odmah zatim prozvati. Harlana su nedugo zatim, dvojica u uniformi JNA, na nosilima, pronijeli pored mene. Dok su prolazili, on je okrenuo glavu na drugu stranu kako nam se pogledi ne bi sreli i kako na taj način ne bi skrenuo pozornost na mene. Ja samo to tako protumačio. Nije paničario, držao se hrabro".

Žarko Fruk će dodati: "Sjećam se Harllanovog lica kao da ga danas vidim. Malo bucmast, uvijek nasmijan. Baš kao beba. Ne mogu zamisliti da bi itko povjerovao kako je on nekakav strani plaćenik. Svi smo mi bili obični dečki, jednostavni, domoljubi, srcem smo pošli braniti Domovinu". 

Sanja Dakić s tugom će se ispričati: "Nedugo nakon sloma obrane Vukovara, mama je u nekim, čini mi se bosanskim, novinama, pročitala, kako je u Vukovaru zarobljen i ubijen strani plaćenik Harllan von Bassinger. Do tada je hodala okolo, išla u vojarnu, raspitivala se, ali tada se slomila. Već je bila poluslijepa od dijabetesa, no nakon toga je prestala paziti što jede, piti lijekove i kroz vrlo kratko vrijeme je umrla, u siječnju 1992. godine. Ja sam bila u šoku, bila sam premlada, tek dvadeset i dvije godine, ostala sam najednom potpuno sama, bez ikog svog. Tu noć, nakon što smo pokopali mamu, sanjala sam ih, i mamu i Harllana. Vidjela sam ih kako stoje na vratima sobe. Rekli su mi: 'Ne pružaj ruke prema nama, samo smo došli vidjeti jesi dobro'. Nakon toga, bila sam sigurna kako je i moj brat mrtav. Sklanjala sam se od ljudi da ne slušam priče da je u istražnom zatvoru u Beogradu, pa u logoru u Sremskoj Mitrovici gdje ga muče… Drago mi je da ne znam gdje su ga mučili, kako su ga mučili i kako je umro. Jedino čemu se nadam je da će jednom pronaći njegove kosti i da ću ga jednom, ipak, dostojno pokopati. Onako, kako je on to kao čovjek, kao hrvatski branitelj i kako je to svojom dobrotom, zaslužio".

Kada je ulaskom četnika i pripadnika JNA u vukovarsku bolnicu zarobljen i odveden u nepoznatom smjeru nakon čega mu se gubi svaki trag, Harllan von Bassinger, sin i brat, imao je samo dvadeset godina. Jednom Tigar, zauvijek Tigar. Harllane, nismo te zaboravili.