PRAVILA POLITIČKE IGRE

Zagovornici ideološke borbe pokušavaju se vratiti na scenu

Hrvatska je nakon posljednjih lokalnih izbora ušla u sretno političko razdoblje u kojem ne bi trebalo biti nikakvih izbora sve do proljeća 2019. godine kad ćemo birati nove zastupnike u Europskom parlamentu, odnosno do prosinca te godine, kad bi se trebali održati predsjednički izbori.

19.08.2017. u 11:12
Ispiši članak

Ovakva su razdoblja važna za svaku administraciju, jer joj omogućuju da provede ozbiljne strukturne reforme, koje nije moguće provesti bez kratkoročnih socijalnih troškova, a da do narednih izbora te reforme već počnu donositi socijalne učinke. U takvim duljim razdobljima bez izbora političari mogu ne pratiti rezultate istraživanja javnog mnijenja i ne brinuti se zbog svoga, niti rejtinga svoje stranke u javnosti.

Svaki udžbenik političkog marketinga, čak i onaj uvodni, početnički, podučit će vas da godinu dana prije izbora trenutni rejting stranke ili pojedinca nije presudan za njihov konačni uspjeh, a da je u tako dugim predizbornim razdobljima važnije voditi računa o trendu, o tome da im potpora u javnosti stalno lagano raste, nego li se oslanjati na dobru ishodišnu poziciju, visok rejting na početku trke, koji tijekom duljeg razdoblja teško više može rasti, ali može itekako opadati.

Nekoliko političkih aktera, koji su dominirali u političkoj areni u prethodnom političkom ciklusu, na primjer, bivši premijer Zoran Milanović i bivši predsjednik Republike Ivo Josipović, ovo razdoblje političkog mira nastoje pretvoriti u početak svojih izbornih kampanji.

Po svemu sudeći, i jedan i drugi namjeravaju se boriti za istu poziciju – kandidata SDP-a za predsjednika Republike na predsjedničkim izborima krajem 2019. godine. Nije isključeno da obojica žele još nešto, mjesto kandidata na listi SDP-a za Europski parlament u proljeće iste godine.

U svojoj borbi Josipović ima lošu polaznu poziciju, a za takvu svoju situaciju sam snosi krivicu. Naime, njegova strategija na predsjedničkim izborima 2014/15. bila je posve pogrešna. U kampanju je ušao kao lojalni sljedbenik Zorana Milanovića i načina na koji je ovaj tada vodio stranku, u kampanji je, između ostaloga, platio cijenu neuspjeha Milanovićeve administracije (ali naravno i činjenice da je završio posve neuspješan predsjednički mandat).

Umjesto da se na početku kampanje distancirao od SDP-a, pokušao nastupiti kao neovisni kandidat spreman u narednom mandatu obuzdati iracionalnog premijera i njegovu neuspješnu administraciju, on se od svoga stranačkog vođe distancirao tek koji dan nakon izbora.

Istina, Milanović ga je tada doveo u nemoguću situaciju. Milanovićevi ljudi u Josipovićevu timu nakon izbora su najavljivali borbu pred ustavnim sudom za poništenje izbornih rezultata i raspisivanje trećeg izbornog kruga, Milanović nije priznavao pobjedu novoizabrane predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, iako je poraženi Josipović već u izbornoj noći priznao poraz. Josipović je time na neki način bio gurnut u sukob s Milanovićem i njegovim poslušnicima u SDP-u, ali je osnivanjem političke stranke i pokušajem nastupa na parlamentarnim izborima pokazao potpuni nedostatak političkog talenta.

Nakon što je netko zastupao cijeli politički narod, ili barem ga trebao zastupati kao nosilac najviše nevladavinske dužnosti u zemlji, on se više ne može kandidirati niti za jednu političku funkciju na kojoj zastupa samo interese jedne stranke. Bivši Predsjednik može nastaviti građansku karijeru, može djelovati u civilnom društvu, mogao bi u hrvatskom modelu biti ustavni sudac, ili bi mogao pretendirati na neki položaj u međunarodnim sudovima ili institucijama EU, ali nikako na domaćoj političkoj sceni. Svatko tko zna nešto o političkim strankama, zna i to da je u konsolidiranoj političkoj areni novu stranku moguće stabilizirati samo ako ona predstavlja posve novu političku platformu, a nikako ako ona nastoji biti samo korektiv jedne od postojećih velikih stranaka.

Tužno je gledati kad bivši predsjednik svoj povratak u nacionalnu političku arenu gradi na „facebook novinarstvu“, na tome što mediji u doba kiselih krastavaca ekstenzivno prenose zapise s društvenih mreža, a još tužnije što u uvjetima kad je konačno počela padati socijalna tenzija, stvorena u vrijeme Milanovićeve administracije, bivši predsjednik, koji se tada predstavljao umjerenijim od junoše na čelu njegove partije, sada radikalizira društvene sukobe.

Čini to u odnosu na Crkvu, ali i u odnosu na ključnog lidera srpske manjinske zajednice u Hrvatskoj. Već je u svom predsjedničkom mandatu Josipović ušao u polemiku s Miloradom Pupovcem, i tu je polemiku doveo na sam rub socijalno prihvatljivoga, nazvavši Pupovca etnobiznismenom. Naime, ono što je posve prihvatljivo izgovoriti „običnom“ političaru u nekoj polemici, načelno se ne smije izreći kad je u pitanju predstavnik manjine, dakle, ranjive skupine u društvu.

Svoj come back u fokus političke javnosti Josipović je ponovo započeo antagoniziranjem Pupovca, zbog bizarnog razloga, što ovaj, koji ne sudjeluje u vlasti na lokalnoj razini u Zagrebu, nije prijetnjom napuštanjem koalicije na nacionalnoj razini, spriječio promjenu imena jednog trga u Zagrebu.

Josipovićev povratak na političku scenu, očito, samo je borba za mjesto unutar ljevice političke arene, koja je u dubokoj krizi, suočena s dramatičnim gubitkom potpore biračkog tijela.

Za SDP je, međutim, daleko opasnije ono što čini drugi povratnik, ne bitno politički talentiraniji od Josipovića, ali s razgranatom mrežom poslušnika unutar te stranke. Očito je da je Zoran Milanović nakon izbornih fijaska, doživio i jednak takav poslovni rezultat, pa nema alternative nego vratiti se u politiku.

Očito je i to kako je u razdoblju ljetnoga političkog zatišja potaknuo svoje poslušnike u stranci na napad na novo stranačko vodstvo. Serijom intervjua oni Davora Bernardića sustavno prikazuju kao politički nedoraslog vođenju stranke, nastojeći Milanoviću otvoriti manevarski prostor za djelovanje. Njegovi „glasnogovornici“ u medijima razlažu njegove dileme da li sudjelovati u predsjedničkim izborima za dvije godine ili ne, a očito je da je ključni cilj cijele priče otvaranje niše za Milanovićev povratak i njegovo ponovno preuzimanje kontrole nad strankom.

Josipović, koji je u svojoj borbi za povratak preuzeo matricu ideološke borbe, odnosno Milanović koji se te matrice, koju je opisao krilaticom „ili mi – ili oni“, nikada nije niti odrekao, bitno bi naštetili demokratskoj konsolidaciji Hrvatske ako bi, osim u ovo vrijeme kiselih krastavaca, doista preuzeli neku vidniju ulogu u javnosti.

Aktualna administracija definirala je ciljeve koje valja u što većoj mjeri ostvariti u ove dvije godine izbornog zatišja. To su konsolidacija javnih financija i efikasno upravljanje javnim dugom, priprema za pristupanje Europskoj monetarnoj uniji i Schengenskoj zoni, restrukturiranje javnog sektora i javne uprave, početak ozbiljne reforme lokalne i regionalne samouprave…. Sve je to moguće ostvariti samo u uvjetima socijalnog konsenzusa. Zato je važno da se diskurs ideološke borbe ne vrati na hrvatsku političku scenu.

 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.