Zadnja poruka redarstvenika iz Borova prije odlaska u smrt: 'Idem da našem djetetu bude bolje'

Većina stanovnika Vukovara u to vrijeme punoljetnih pa i oni mlađi i nakon 33 godine sjećaju se gdje su bili toga dana. Mnogi se sjećaju što su radili, s kim su bili, čak i u što su bili obučeni. Jer vrijeme za Vukovarce i ne samo Vukovarce, počelo se računati "prije i poslije Borova Sela". "Bio sam prvi razred srednje, bili smo u školi, gore u gimnaziji, netko od nastavnika je uletio u razred i rekao da se u Borovu nešto grozno dešava, da se nastava prekida i da svi odmah idemo kućama. Po izlasku iz škole čuli smo u daljini pucnjavu i znali smo da ne sluti na dobro", rekao je Igor Korač koji je 1991. godine bio 16-godišnjak. 

"Pili smo kavu u 'Goldu' kod Blage Tice. Netko je doviknuo da idu autobusi s policijom u Borovo Selo osloboditi dva hrvatska policajca koje su noć prije Srbi zarobili. Istrčali smo na ulicu. Pozdravljali smo ih s dva prsta. Ta zabrinuta lica mladih momaka nikad neću zaboraviti. Promatrali su nas kao da su znali da idu u smrt! Začula se pucnjava, Netko je rekao Blagi Tici prebaci stanicu na radio Vukovar. Narodnjaci su udarali, 'radio Šabac'. Zvali smo na radio da izvještavaju što se događa u Borovo Selu, urednik Mirko Stanković je izvještavao iz Šida, djelatnica govori da ne može ništa mijenjati dok direktor ne javi. Nastava je bila u tijeku, djeca su izlazila na prozore slušati rafale iz Borova Sela. Radio Šabac, udružene stanice radio Srbije i Vukovara i dalje vrte Čačak, Čačak, šumadijski rokenrol. Netko je nazvao radio i rekao – 'Kako vas nije sramota, tamo je ubijeno 12 mladića, a vi puštate narodnjake'. Narodnjaci prestali. U ponoć je prvi puta objavljeno: Dobra večer dragi slušatelji, ovdje hrvatski radio Vukovar", Stipo Majić koji je 1991. godine bio 28-godišnjak. 

Nakon što su dvojica pripadnika MUP-a iz PU Osijek, Dalibor Križanović i Zvonimir Meković, s 1. na 2. svibnja 1991. godine zarobljeni od strane srpskih pobunjenika iz Borova Sela, 2. svibnja oko podne pripadnici Specijalne policije PU Vinkovci krenuli su osloboditi kolege. Njih su u Borovu Selu u zasjedi dočekali mnogobrojni naoružani lokalni Srbi i pripadnici srpskih paravojnih formacija iz Srbije. Toga dana ubijena su dvanaestorica pripadnika Posebne jedinice policije iz Vinkovaca, a 22 su ranjena. Pogibija 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu jedna je od najbolnijih tema iz Domovinskog rata, posebno jer je od 51 optuženog za masakr u Borovu Selu, Vojni sud u Osijeku 1993. godine osudio samo desetoricu, no zatvorske kazne ni oni nisu odslužili. Svi su 1996. godine amnestirani, a protiv ostalih 41 okrivljenog, Zakonom o općem oprostu postupak je obustavljen.

Drugi sudski proces vodio se na Županijskom sudu u Osijeku. Od petorice okrivljenih za zlostavljanje zarobljenih i ranjenih hrvatskih policajaca, hrvatskom pravosuđu dostupan je bio samo Milan Marinković, koji je 2014. godine pravomoćno osuđen na tri i pol godine zatvora i svoju je kaznu već odslužio. Nakon žalbe na presudu, kao olakotna okolnost pri izricanju tako niske kazne koja je s tri i pol snižena na tri godine, uzeta je u obzir činjenica da je Marinković siromašan i ima staru i bolesnu majku. Pa ipak, tri desetljeća kasnije, ovo nije priča o neprocesuiranom zločinu, niti analiza uzroka i posljedica strašnog masakra nad dvanaest redarstvenika u Borovu Selu 1991. godine. Ovo su tuge i njihovih najmilijih, bolna sjećanja s kojima članovi njihovih obitelji i danas žive.

FOTO: Privatni arhiv

Stipan Bošnjak - 'Za suprugovu smrt čula sam na radiju...'

Prisjećajući se kada je svoga supruga vidjela posljednji put, Zora Bošnjak je rekla kako je to bilo 2. svibnja 1991. godine, nešto prije osam sati ujutro, kad je polazio na posao u Vinkovce. "Rekao je kako će, ako bude išao za Vukovar, svratiti kući, ali to nije napravio. Prije negoli je izašao, dva-tri puta se okrenuo i rekao da brinem o djeci. Nikada to nije radio, pa se danas, dok razmišljam o tome, pitam, je li nešto predosjećao", kazala je.  Taj dan oko 13 sati, dok je čekala autobus kojim će se iz Nuštra odvesti na posao u Vinkovce, Zora Bošnjak zamijetila je kolonu policijskih vozila koja su jurila u smjeru Vukovara. Prisjetila se i kako joj se tijekom prvih sati radnoga vremena učinilo da se neki radni kolege koje je susretala, neobično ponašaju.

"Šefičin muž je ulazio, izlazio, činilo mi se kao da me čudno gledaju, ali nitko mi ništa nije govorio. U 17 sati upalila sam radio želeći poslušati vijesti i tada sam saznala kako je moj suprug ubijen u terorističkome napadu u Borovu Selu. Na odlasku kući susrela sam policajce koji su me poznavali i zaplakali kada su me vidjeli, pa mi je postalo jasno da je ono što sam na radiju čula, bila istina", otkrila je Zora. Kada je mučki ubijen u Borovu Selu, Stipan Bošnjak imao je samo 35 godina.

FOTO: Privatni arhiv

Zdenko Perica: 'Ako i ja ne idem, neću se vratiti u Nuštar...'

Zapovjedniku Zdenkovog voda, Ivici Andabaku, također Nuštarcu, u sjećanje se, s posebnom tugom, ucrtao događaj netom prije odlaska u Borovo Selo. "U Vukovaru je bio moj vod s 22 čovjeka. U Borovo Selo je trebalo ići njih 20, a dvojica ostati na straži. Jedan od dvojice koji su bili na straži bio je i Zdenko Perica. Dok smo se postrojavali i dok sam izdavao zapovijedi, stalno mi je prilazio i molio da i on ide. Nekoliko puta sam mu rekao da se vrati na svoje stražarsko mjesto. Zdenko je bio uporan, molio me je svakako – po nadimku, po prezimenu, zapovjedniče – 'Molim te, povedi me', a ja sam ga odbijao. Onda mi je u jednom trenutku rekao: 'Ako ne idem u Borovo Selo, ja se neću vratiti u Nuštar'.  Primijetio sam kako u stroju jedan od momaka nije siguran i tu sam se pokolebao, njemu sam rekao da ide na stražu, a Perici da se postroji, da ide s nama. Često mi je, kada o tome razmišljam teško zbog toga, pitao sam se što bi bilo da nisam donio takvu odluku", kazao je zapovjednik.  Kada je mučki ubijen u Borovu Selu, Zdenko Perica imao je samo 25 godina.

FOTO: Privatni arhiv

Mladen Šarić - 'Htjela sam ući i pozvati ga da ide kući'

Sanja Šarić posljednji je put vidjela svoga supruga 28. travnja 1991. Prisjetila se kako ju je dva dana kasnije, 30. travnja uvečer, dok se vraćala s posla, prolazeći pored policijske postaje u Vukovaru i vidjevši ondje upaljena svjetla, obuzela instinktivna želja da uđe u zgradu i pozove Mladena da ide s njom kući, ali znala je kako to ne može i ne smije napraviti. Sljedećega dana, 1. svibnja, nazvao ju je kratko rekavši kako i drugi čekaju na red da se jave pa su izmijenili samo nekoliko rečenica. Za Mladenovu smrt obitelj je saznala 3. svibnja oko 11 sati na vijestima.

"Vijesti smo čuli pokojni svekar i svekrva i ja. Bili smo u šoku, nisam željela povjerovati, a onda sam vidjela kako se u dvorištu skupljaju ljudi koji su također čuli strašnu vijest. Tada sam shvatila kako je to istina. Neke od njegovih posljednje riječi bile su: 'Idem da mome djetetu bude bolje'. Danas sam ponosna što mogu reći kako je njegova misija uspjela i što je naša kći školovana i uporna mlada žena. Ona je njegov najveći spomenik. Njegovih slika, nažalost nemam, ali u glavi imam svaku sliku iz našeg albuma, samo ih ne mogu nikome pokazat", rekla je supruga.  Kada je mučki ubijen u Borovu Selu, imao je samo 25 godina.

FOTO: Privatni arhiv

Antun Grbavac - 'Čula sam oca kako jauče ispred ambulante…'

Dana 26. travnja 1991. godine obitelj je posljednji put vidjela Antuna. Njegova sestra, Kata Grbavac ispričala je: "Stajao je na vratima sobe i gledao u mene. Pitala sam ga zašto stoji, zašto ne požuri, zakasnit će na autobus. 'Idi, zakasnit ćeš', viknula sam mu. Podigao je ruku i rekao: 'Sestro, Bog'. Više ga nikada nisam vidjela. Dana 1. svibnja je kratko nazvao, majka je s njim pričala, rekao je da ne može dugo jer i drugi čekaju na red. Tu strašnu noć 2./3. svibnja, roditelji, njegov brat blizanac i ja prosjedili smo sa zebnjom za stolom. Ujutro sam otišla raditi, radila sam kao spremačica u ambulanti, a onda sam u jednom trenutku čula moga oca kako ispred ambulante jauče. Istrčala sam, s njim je bio policajac. Samo sam vrisnula: 'Je l' poginuo Antun?', a policajac me je pogledao i rekao - 'Je'.

Zajaukala sam, a on me primio za ruku i rekao da pođem kući, da sam potrebna mami. Kasnije sam čula kako su se ispred naše kuće zaustavila policijska kola, mama je istrčala i zaplakala: 'Nije valjda poginuo moj Antun?'. U subotu, 4. svibnja, smo ga sahranili u zemlju, 3. rujna smo ga premjestili u grobnicu, a već 20. rujna smo morali bježati iz sela. Prije negoli smo otišli, uzela sam Antunov album sa slikama. Kada je otišao u policiju morao se ošišati, imao je prije toga dugu kosu s repovima. Jedan pramen njegove kose sam, kada ju je odsjekao, zalijepila u taj album. Gdje god sam se selila, nosila sam ga sa sobom, pa i sada često plačem nad tim albumom i pramenom. Otkako je ubijen, nisam skinula crninu. Ne mogu. I danas čujem njegove riječi: Seko, dok imaš mene, ne moraš se ni za što brinuti", ispričala je. Kada je mučki ubijen u Borovu Selu, Antun Grbavac imao je 30 godina.

FOTO: Privatni arhiv

Luka Crnković - 'Gledala sam ga kako spava…'

Lukina dvije godine mlađa sestra Kata, s kojom je, s obzirom na to da su ostala braća bila starija i da je između njih dvoje bilo samo dvije godine razlike, bio posebno blizak, ispričala je: "On nije bio samo moj brat, bio je moj najbolji prijatelj. Bio je dobar i prije svega skroman. Mi nismo imali mogućnosti kao druga djeca, ali smo roditeljima bili zahvalni što su nam dali život kakav su mogli. Posljednji put sam vidjela moga Luku nekoliko dana prije njegove pogibije. Došla sam kući i zatekla sam ga kako spava. Gledala sam ga, tako u snu, bila sam presretna što je kod kuće. Kasnije smo sjedili, pričali, a na odlasku je poljubio mamu i od dragosti je ugrizao za obraz, malo jače, pa joj je ostao trag. Majka je kasnije govorila kako joj je Luka ostavio uspomenu.

Prvog svibnja, uvečer, srela sam prijatelja koji je radio s Lukom u policiji, bio je u uniformi i rekao je kako ga je vidio, da nas je pozdravio i da će uskoro doći kući. Trećeg svibnja, oko šest sati ujutro probudili su nas sa strašnim vijestima. Sve ove godine me boli, jednako boli i mislim kako nikada neće prestati. Samo se bojim da ga, ne samo njega, nego sve te dečke, ne zaborave. Dva brata Zorana Gršića iz Otoka koji je poginuo s mojim bratom, danas su moja obitelj, kao da su i oni, uz moga, sad jedinog brata Zvonka, također moja braća. Kroz glavu mi prolaze pitanja na koje nemam odgovora, ne samo što se tamo dogodilo, nego i takva, da moj Luka nije poginuo, bi li se oženio, bi li danas imao svoju obitelj, svoju djecu? Nedavno sam dobila unuka, moj sin mu je po ujaku dao ime Luka. Kada ga zovnem imenom, imam osjećaj da moj brat živi". Kada je mučki ubijen u Borovu Selu, Luka Crnković imao je samo 21 godinu.

FOTO: Privatni arhiv

Zoran Grašić (Otok) – 'Mislio je da mu se ništa ne može dogoditi…'

Zoranova braća svojevremeno su se prisjetila Zoranovog razmišljanja kako se u Hrvatskoj ne mogu dogoditi nikakve strahote, posebno, kako se njemu ne može ništa dogoditi. Nakon njegove pogibije u Borovu Selu, Zoranov brat Željko koji je također bio policajac, ispričao je da je, iako je cijelu noć bio dežuran, tek sutradan saznao za Zoranovu smrt. Isti dan kada je sahranjen Luka Crnković, 4. svibnja 1991. godine, sahranjen je i Zoran Grašić, također na Gradskome groblju u Otoku.

Svjedoci su ispričali kako, nažalost, ni tužni ispraćaj nije prošao bez incidenta jer je netko pronio vijest kako su pobunjeni Srbi već prošli Ulicu Andrije Hebranga i prodiru prema centru, što je uznemirilo skup i gotovo prekinulo ukop. Ubrzo se pokazalo kako je u pitanju dezinformacija, a gotovo je nevjerojatna koincidencija da se tako nešto dogodilo i na ukopima ubijenih redarstvenika koji su se u isto vrijeme odvijali u Tovarniku i u Ivankovu. Kada je mučki ubijen u Borovu Selu, Zoran Grašić imao je samo 21 godinu.

FOTO: Privatni arhiv

Željko Hrala (Ivankovo) - 'Sjećam se da sam se pitala zašto je tako hladan…'

Željkova 15 godina mlađa sestra Marija ispričala je kako joj se u sjećanje urezao posljednji bratov telefonski poziv nekoliko dana prije njegove pogibije, u kojemu joj je obećao pri prvome dolasku kući kupiti šnalice za kosu. Osim lijepih sjećanja na brata u dušu tada malene djevojčice usjekla su se i ona strašna: "Sjećam se kako su me na ukopu podignuli da ga vidim, sjećam se točno kako je izgledao. I sjećam se da sam se pitala zašto je tako hladan. Nakon Željkove pogibije, donijeli su nam njegove stvari, češljić, sat i novčanik s dokumentima. Na novčaniku se vidi trag metka koji je kroz njega prošao. Otac je do smrti te stvari čuvao u jednoj kutiji, danas se one nalaze kod mene". 

Marijina starija sestra Nada toga je 2. svibnja 1991. godine bila u visokom stadiju trudnoće, pa ipak je majci koja je taj dan krečila bratovu sobu i ona pomagala: "Složila sam mu ormare, presložila robu, jedva sam čekala da dođe i vidi kako smo mu lijepo uredile sobu. Nažalost, nikada to nismo dočekale. Mami je predvečer bilo loše, kao da je nešto predosjetila, trnula joj je ruka, slabo joj je bilo, a mene su poslali kući. Sutradan sam saznala kako moga Željka više nema. Nešto prije njegova posljednjeg ispraćaja prenesena je dezinformacija o napadu na selo. Nakon strave, ponovo strava. U trenutku smo ostali sami u dvorištu, ljudi su se razbježali.

Nismo imali kako, pa smo pješice pošli na sahranu, skoro sam zakasnila i jedva sam se probila da još jednom vidim brata. Ja sam se porodila šest dana nakon bratove pogibije i sinu sam dala ime Željko. Strašno je to, prvo plačem, a onda nekoliko dana kasnije slavim djetetov rođendan. Ipak, sve ove godine, ta tri dana, od 2. do 4. svibnja, nosim crninu, tako sam se zarekla. I toliko boli, boli ta rana, koliko god je godina prošlo, bol se ne smanjuje i boljet će zauvijek. Ne mogu još ni danas razumjeti da mi je netko tako ubio brata". Kada je mučki ubijen u Borovu Selu, Željko Hrala imao je samo 23 godine.

FOTO: Privatni arhiv

Ivica Vučić Dalton (Vinkovci) – 'Oduvijek je imao jak domoljubni naboj'

"Nema tko ga u Vinkovcima nije poznavao, gradski fajter i mangup, nikoga se nije bojao, ali u njemu nije bilo ništa kvarno". "Uvijek je nas mlađe pitao kako smo, dira li nas tko i nikada nas nije gledao s visine". "Živio je zdravim životom za ono vrijeme, što je nama bilo neobično, bio je vižljast, pun snage, vodio je računa o zdravlju i tijelu, jeo je puno voća, čak bi jabuku često ponio u grad, smijali smo se tome, to onda nitko osim njega nije radio". 

Daltonovi prijatelji iz mladosti puni su zanimljivih priča o njemu, anegdota, ali svi odreda ističu kako je bio iznimno pozitivna osoba, s jakim domoljubnim nabojem koji nikad nije skrivao, pa je često, prijeratnih godina, zbog toga imao i problema s ondašnjom milicijom. Kada je 29. siječnja 1990. godine primljen u policiju, bio je neizmjerno sretan, tvrde oni koji su ga poznavali. Njegov ratni put bio je besprijekoran, a mlađim kolegama koji su s vremenom primani u policiju bio je uzor. Nažalost, 2. svibnja 1991. godine nezapamćen zločin zavio je Hrvatsku u crno, a jedan od 12 ubijenih redarstvenika bio je i Ivica Vučić. Kada je mučki ubijen u Borovu Selu, imao je 30 godina.

FOTO: Privatni arhiv

Janko Čović (Ivankovo) – 'Njegova kći nikada nije vidjela oca…'

Kada je 15. siječnja 1991. godine počeo raditi u policiji, Janko je imao dvojicu malih sinova, starijega Danijela, od nepune dvije godine, i mlađega Ivana, staroga tek pet mjeseci. Supruga Mirjana brinula se zbog njegova posla, bojala se što radi kao policajac, ali ističe kako je Janko bio veliki domoljub, bio je zadovoljan što je u Hrvatskoj policiji pa je pokušavala svladati svoje strahove. Posljednji put kada je bio kod kuće, krajem travnja, Mirjana je Janku priopćila da je ponovno trudna. Presretan, s obzirom na to da je jako želio kćer, Janko je rekao kako je siguran da će ovoga puta biti djevojčica i da će se zvati Katarina.

Dan prije pogibije, 1. svibnja, Janko se uspio kratko javiti sestri i reći kako će doći kući za dva dana. Sljedeći dan Mirjana je sa zebnjom slušala vijesti iz Borova Sela. Sjeća se kako joj je stric došao javiti da je Janko među policajcima koji se vode kao nestali, a uvečer je na njezina vrata pokucala policija. Njegova kći Katarina nikad nije vidjela svoga oca. Kada je mučki ubijen u Borovu Selu, Janko Čović imao je 26 godina.

FOTO: Privatni arhiv

Josip Culej (Jarmina) – 'Tvog Jože nema…'

Posljednji put sestra Đurđica, tada srednjoškolka, brata je vidjela za svoj 15. rođendan 27. travnja. Rekao je kako će ponovno doći kući 1. svibnja pa je, s obzirom na to da je njihova majka bila na sezonskome radu u Njemačkoj, ona pripremila ručak: "Jedva sam čekala da moj brat dođe i vidi kako sam mu baš ja napravila ručak, da ga proba, jako me je to veselilo, no nije došao. Sutradan, 2. svibnja, bio je četvrtak, sjećam se, vraćala sam se iz škole, sišla sam s autobusa, a jedan prijatelj mi je na stanici rekao kako se nešto dogodilo, da su poginuli neki policajci. Ne znam je li on tada već znao da se radi i o mome bratu, ali ja na to nisam ni pomislila. Meni je Josip rekao kako radi u specijalnoj policiji, da oni, pripadnici specijalne policije, pomažu drugima ako se nešto dogodi, požar, nesreća i slično, danas sam svjesna kako me je samo tješio da se ne brinem i da sam bila premlada i naivna. Znajući kako je jedan naš susjed, Zoran, policajac, rekla sam: 'Nije valjda naš Zoki?' i požurila kući". 

Budući da nisu imali nikakvih vijesti o Josipu, u petak ujutro Josipov tata otišao je u selo u poštu kako bi se raspitao ima li novosti. Uskoro se vratio s policijskim automobilom, u pratnji dvojice policajaca, i rekao kako su ga sreli na pošti, baš su njega tražili, i da mora uzeti svoju osobnu, tada ličnu kartu i poći s njima. Vjerovao je kako je Josip na terenu, a da njega zovu zbog nekih dokumenata koje umjesto njega mora primiti. Za to vrijeme po petnaestogodišnju Đurđicu došli su susjedi koji su nešto već čuli: "Tvog Jože nema', rekli su, a ja sam samo stajala pokraj prozora i čekala tatu. Kiša je počela padati, ali ja sam, kada sam vidjela policijski auto, bosa istrčala na cestu. Tata je iz automobila izašao polako, pognute glave i sve mi je bilo jasno". Kada je mučki ubijen u Borovu Selu, Josip Culej imao je samo 25 godina.

FOTO: Privatni arhiv

Malden Ćatić  (Županja) - 'Nisam imao snage reći roditeljima…'

Mladenov stariji brat Petar, s tugom je rekao: "Vidio sam Mladena dan prije, bio je malo prehlađen, vratio se iz noćne smjene, no pozvali su ga da se vrati na posao i on je sjeo na autobus i otišao. Sutradan, slušali smo vijesti, no rekli su pogrešno prezime – Mladen, ali Ćupić, ne Ćatić, i mi smo vjerovali kako se radi o nekom drugome. Sutradan, roditelji su otišli na posao, a meni je strašnu vijest javila policija. Otišao sam po mamu i tatu u motel Rastovica gdje su radili i usput sam im rekao kako su stigle neke loše vijesti, da je Mladen ranjen, pripremao sam ih, nisam im smogao snage reći odmah". Kada je mučki ubijen u Borovu Selu, Mladen Ćatić imao je samo 19 godina. 

FOTO: Privatni arhiv

Marinko Petrušić Pele (Tovarnik) – 'Teško je prisjećati se te strave…'

Posljednji put, majka Lucija i sestra Gordana vidjele su Marinka desetak dana prije pogibije. Nakon toga nije se javio nekoliko dana, a onda ih je nazvao i rekao gdje drži malu ušteđevinu koju je imao te da nikako ne spavaju same u kući, nego kod strica. Kobnoga 2. svibnja čule su na vijestima za Borovo Selo, ali nisu ni u jednome trenutku pomislile kako je i njihov Marinko tamo, posebno ne među poginulim policajcima, bile su uvjerene da je on u Vinkovcima. Sutradan rano ujutro, oko pet sati, probudio ih je stric kod kojega su spavale kako bi im priopćio strašnu vijest.

Priča o Darku Kušiću: Sudjelovao je pri uhićenju Šešelja u Jagodnjaku, nisu mu to zaboravili

Sestra Gordana ispričala je kroz suze: "Teško je prisjećati se te strave. Moj brat je ležao u sanduku, u sobi, kapa mu je bila navučena neobično, duboko na čelo, tada nisam znala zašto, rekli su mi da to tako mora biti, da ne spadne. Poslije su mi još rekli da su putem kojem su donosili tijelo moga brata, moje prijateljice posipale cvijeće, ali ja se samo sjećam košmara koji je nastao kada je u jednom trenutku netko povikao kako dolaze četnici, a u drugom, svi su se razbježali iz dvorišta. Ne mogu opisati taj užas, odjednom nigdje nikoga. Marinkovo mrtvo tijelo ostalo je samo u sobi, jer smo majka, brat, snaha, snahin brat i ja istrčali kako bi vidjeli kakva je to vani galama i strka i ostali u šoku u pustom dvorištu. Poslije se saznalo kako je to bila dezinformacija, nismo znali tko ju je pronio, a ja se sa samog ukopa ne sjećam gotovo ničega, kao da sam samo kroz san čula glas našeg velečasnog Burika, (kojega su nekoliko mjeseci kasnije također ubili četnici), kako brata naziva Petrinko, nadimkom kojim ga je samo on zvao". Kada je mučki ubijen u Borovu Selu, imao je samo 25 godina.