Za ovu vlast bankari su društveni ''grešni jarci'' i lihvari koji otimaju

Autoritarni se egalitarizam, kao dio mentaliteta, kao obrazac u kome vlasti podanicima osiguravaju minimalne uvjete egzistencije redistribuirajući najveći dio novostvorene vrijednosti, a ovi su obvezni na pokornost vlastima, zbog tog osiguravanja jednakosti u siromaštvu, očito, održao sve do danas. Uočljivo je da taj obrazac bitno određuje misaoni sklop trenutno vladajuće nomenklature, koja uglavnom proistječe iz postkomunističke stranke.

Paradoksalno je da je u prvom dijelu mandata Milanovićeve postkomunističke administracije najpopularniji ministar u vladi bio onaj najrepresivniji, onaj u kojeg su elementi sindroma autoritarnog egalitarizma bili najuočljiviji – Slavko Linić. Na biračko tijelo hrvatskih postkomunista nije bitno utjecalo to što su ozbiljni političari, čak i tadašnji liberalni potpredsjednik Vlade Radimir Čačić, upozoravali da svojom represijom prema poduzetničkom sektoru ministar financija čini golemu štetu. Linić je već bio izgubio svaki nadzor nad proračunskim deficitom i uopće se nije bavio nadzorom državne i javne potrošnje, nego se ponašao kao „utjerivač poreza“. Uostalom, ova Vlada se i danas kao, zapravo, svojim jedinim ekonomskim uspjehom hvali uspostavljanjem informatičkog sustava za utjerivanje poreza, takozvanih fiskalnih blagajni.

Linićev nasljednik, neuki Boris Lalovac, čovjek koji ne razumije elementarne ekonomske procese, koji nije studirao ekonomiju na relevantnom sveučilišnom studiju, nego na negdašnjoj višoj školi, instituciji, kakve su u akademskoj zajednici s podsmjehom nazivali „špiritjerama“ (jer se na njima studiralo – „večernje“, a služile su kako bi socijalistički upravljački kadar bez obrazovanja dobio formalne diplome o višem ili visokom obrazovanju), a makroekonomske procese do te mjere ne razumije da je osobno preuzeo rizik stambenog kredita u švicarskim francima, Linićevu je represiju dopunio jeftinim populizmom, pa danas i njega neki smatraju „uspješnim ministrom“.

O uspješnosti ministra, koji bi morao voditi računa, prije svega, o održivosti javnih financija, dovoljno govori činjenica da mu je Eurostat morao izračunati proračunski deficit, a da je nakon toga njegova kampanja s kraja prošle godine, usmjerena na „zauzdavanje potrošnje ministarstava“, ispala posve groteskna.

Ipak, Lalovac je našao nišu za stvaranje vlastite javne popularnosti, i to represivnu politiku prema bankovnom sektoru. U političkom tijelu, snažno obilježenom autoritarnim egalitarizmom i sklonom tome da „naša“ vlast nastupa represivno prema „neprijatelju“, bankari su idealan društveni „grešni jarac“, „lihvari“ koji ne rade, nego otimaju, utjeruju kamatu i „gule kožu“ običnom čovjeku. To što je posuđeni novac roba kao i svaka druga na tržištu, i što je kredit ugovorni odnos između banke i zajmoprimca, u tom svjetonazoru nije važno. Država, u tom svjetonazoru nema tek supsidijarne uloge, ne služi tome da podupire i osigurava jednake šanse i ravnopravnost na tržištu, nego je subordinirajuća - njoj sve mora biti podređeno.

Kad je najavio da se neće samo uplitati u komercijalne odnose između komitenata i banaka, nego da će vrlo brzo započeti i kazneni progon bankara, Lalovac misli da nije učinio ništa neobično. Jednako misle i njegovi kolege u Vladi, ali i političko tijelo i onaj dio javnog mnijenja koje podupire Milanovićeve postkomuniste. Država je monopol sile, a tom silom državni funkcionari raspolažu, prije svega, zato što su oni obdareni „posebnim uvidima i znanjima“. Kritička stručna mišljenja nisu važna, jer akademska zajednica i sveučilišno obrazovanje ne stvaraju ta znanja – ona se stječu političkom lojalnošću „vođi“ i pripadanjem stranci koja je nosilac tih „posebnih“ znanja. Naravno, takav obrazac vrijedi samo za one obilježene sindromom autoritarnog egalitarizma.

Za demokrate je država, po definiciji, „ograničena“. Politička moć je funkcionalno ograničena diobom vlasti i međusobnom konkurencijom nosilaca različitih vlasti, ali vlast mora biti ograničena i fiskalno. Demokratska je ona država koja djeluje unutar čvrstoga proračunskog ograničenja, čija je vlast ograničena u potrošnji. Hrvatska je trenutno jedina država članica Europske unije koja je posve izgubila kontrolu nad svojim proračunskim deficitom. Lalovac je potpuno podbacio u europskim procesima suočavanja s prekomjernim proračunskim deficitom i makroekonomskom neravnotežom. Iduća će Vlada zato sljedeće godine imati dvostruko teži posao nego što je trebao biti njegov ovogodišnji, jer se problemi odlažu i ne rješavaju, pa će iduće godine biti nužno učiniti bitno veće „fiskalne napore“.

Očito je, nadalje, da Lalovac ne računa na to da će on iduće godine voditi nacionalnu fiskalnu politiku. Naime, najavljuje promjene fiskalne politike, koje pogoduju dijelu biračkog tijela njegove stranke, ali pritom državni proračun dodatno dovode u neravnotežu. Problem je što reforme namjerava ozakoniti ove godine i primjenjivati ih od iduće, a ne kani pripremiti proračun za iduću fiskalnu godinu. Još gore, proračun za ovu već se raspao i nitko u Ministarstvu financija ga ne kontrolira. Ova postkomunistička vlada ne podnosi ograničenja i odgovornost, pa je suspendirala i načelo fiskalne odgovornosti, koje ne dopušta da se proračun jednostavno ne provodi. Lalovac je „u hodu“ promijenio i prihodovnu i rashodovnu stranu proračuna, a da za to nije zatražio nikakvu suglasnost jedinoga tijela koje je ovlašteno za  budžetiranje - nacionalnog parlamenta. Tek će naknadno, „post festum“, „tehnički“ obaviti rebalans proračuna Ovako je izbjegao čak i izradu bilo kakvih ozbiljnih makroekonomskih procjena mjera što ih provodi, a na kraju godine ćemo vidjeti kamo nas je odvela Lalovčeva represivna autoritarna politika proračunske stihije.

U ozbiljnim je demokratskim državama, i to na razini ustavne norme, uspostavljeno „zlatno fiskalno pravilo“,. Njegov je tvorac laburistički - tada ministar financija, poslije premijer Velike Britanije - Gordon Brown, koji ga je uveo 1997. godine. Zlatno fiskalno pravilo kaže da u fiskalnoj godini za tekuću potrošnju država ne smije potrošiti više nego što uprihodi od poreza. Naime, povećanje potrošnje generira deficit, njega je moguće financirati jedino kreditima, a na njih valja plaćati kamate. Kamate je, pak, nemoguće servisirati iz tekućih prihoda narednih godina. To se jasno vidi iz slučaja Grčke, koja je ovladala svojim primarnim deficitom, njena vlada više nije stvarala nove dugove zbog prekomjerne potrošnje, nego zato što nije imala otkud vraćati kamate na kredite za ogromni javni dug. Država se i prema zlatnom fiskalnom pravilu može zaduživati (u okviru maastrihtških kriterija, koji određuju da deficit može biti do 3 % BDP-a), ali to se zaduženje smije koristiti samo za investicije. Za razliku od tekuće potrošnje, investicije, naime, dugoročno generiraju porast BDP-a, pa time i izvor za financiranje otplate kamata na kredite.

Lalovčevo Ministarstvo ne kontrolira niti primarni deficit, Hrvatska za tekuću potrošnju, bez otplata kamata, troši više nego što uprihodi od proračuna. Istovremeno, dok Lalovac najavljuje represiju prema bankarima, čime povećava nesigurnost na domaćem financijskom tržištu i utječe na porast kamata na hrvatski javni dug, u Sloveniji, koja je konsolidirala svoje javne financije, pa upravo zato bilježi čak 2,5 postotni rast, i stvaran, a ne statistički kreiran porast zaposlenosti, parlament je izglasao zakon o zlatnom fiskalnom pravilu, koji ima status ustavnoga zakona, izglasan je dvotrećinskom većinom svih zastupnika i bit će ga u budućnosti praktički nemoguće derogirati. Zlatno fiskalno pravilo, inače, već primjenjuju Francuska, Njemačka, Španjolska, a od lani i Italija.

O ustavnom ograničavanju rasipništva države vlast u Hrvatskoj niti ne razmišlja. Lakše se oslanjati na sindrom autoritarnog egalitarizma, provoditi posve neograničene politike i oslanjati se na represiju. U takvu političkom svjetonazoru Boris Lalovac jedan je od „najboljih učenika“ u Milanovićevu „razredu“. Međutim, politička igra, koju provodi ta družina, odvija se po pravilima posve nekompatibilnima s pravilima prema kojima djeluju europske demokratske države.