Za oporavak gospodarstva je potrebno pet, a ne 555 projekata

Projekti koji bi mogli zaživjeti razlažu se na, kako javljaju mediji, 600-tinjak stranica plana i uključuju valjda sve projekte ikada ispisane i spremljene, bilo u ladice ministarstava ili datoteke službeničkih računala. Grandioznom planiranju pristupilo se, izgleda, tako da se još jednom, po tko zna koji put, prisjetimo svega što je obećavano, a nikad nije ostvareno jer se nije imalo čime financirati. Nabrajanje projekata za oporavak i obnovu izgleda kao da trgovkinja planira pokupovati kamion odjeće i obuće luksuznih brendova bonusom u visini tri svoje mjesečne plaće. A prije toga, tim će istim novcem kupiti veći stan. 

Grandiozno planiranje oporavka hrvatskog gospodarstva o kojem posljednjih dana slušamo savršen je primjer statističke činjenice prema kojoj je produktivnost rada u Hrvatskoj 26 posto niža od prosjeka EU. Planiranje je – potpuno neproduktivno.

U temelje oporavka ugrađene su dobrozvučeće fraze o reformama školstva, zdravstva, tržišta rada, javne uprave i pravosuđa. Međutim, vrlo je izvjesno da će se 45 milijardi bespovratnih kuna potrošiti, a mnoga će djeca u Hrvatskoj i dalje u svojim učionicama imati zelene ploče na kojima se piše kredom, mnoge škole neće imati toplu vodu, a rezultati učenika na međunarodnim testovima znanja neće u prosjeku biti ništa bolji. Vrlo je izvjesno da će se 45 milijardi kuna bespovratnih sredstava potrošiti, a hrvatske će bolnice istim ili bržim tempom nabijati dugove veledrogerijama za lijekove. Milijarde kuna će se potrošiti, a tržište rada zasnivat će se na zaostalim principima balkanske nepotističke prakse pa će i prigovor Europske komisije o 'nedostatku znanja i vještina' ostati isti. Milijarde kuna će se potrošiti da bi javna uprava svoju reformu odigrala zapošljavanjem novih ljudi koji će u njoj učiti raditi po starom modelu dok bi pravosudna brzina mogla završiti padom umjesto rastom isto kao i BDP. 

Navodno je u budućem planu oporavka precizno određeno da 37 posto projekata mora biti vezano uz zelenu tranziciju, a 20 posto uz digitalnu, no nije precizno određeno koliko će posto bespovratnog novca biti usmjereno javnom, a koliko privatnom sektoru. Stoga je, očekivano, tkanje plana začinjeno nimalo inventivnom svađom javnog i privatnog sektora oko toga u čijim bi rukama 45 milijardi kuna plodonosnije procvjetale u ime budućeg rasta BDP-a. 

Novca naravno ima deset puta manje nego potreba, no to je uvijek tako. Ipak, nedostaje svijesti da Hrvatskoj nedostaje – ono osnovno, a to se može iščitati iz toga što je hrvatska ekonomija na dnu EU, ima jedan od najvećih padova. U takvim uvjetima oporavku gospodarstva ne može pomoći jalova rasprava oko više stotina projekata niti jalova svađa privatnog i javnog sektora oko toga tko je bolji za titulu nositelja investicija.

Bespovratnih 45 milijardi kuna iz zajedničke EU blagajne namijenjenih Hrvatskoj čini otprilike jednu trećinu godišnjeg državnog proračuna koji se puni zaduživanjem. Razmaknemo li šumu projekata i zvučne najave pitanje se svodi na to u što Hrvatska može uložiti 45 milijardi kuna, a da joj to donese brzi rast BDP-a u najkraćem mogućem roku, a ako jednadžbu postavimo tako onda se traži tri do pet, a ne 333 do 555 projekata. Manje je vrlo često više, jer razdijeliti 45 milijardi kuna na sve i svašta nije teško i za to ne treba osobiti puno vremena i neće dati osobite rezultate kao i nikada do sada. Stoga, rastu domaćeg BDP-a svakako bi pogodovala suradnja privatnog i javnog sektora. Oko ključnih projekata koji mogu biti odskočna daska budućeg gospodarskog rasta, kategorije koju u Hrvatskoj zapravo nikad nismo zaista upoznali.