Pravila političke igre

Za Milanovića je država plijen, štiti Miljenića, kažnjava 'dosadnjakoviće'

Sigurno je da Milanovićev ministar pravosuđa Orsat Miljenić neće stradati kao Garfield, iako ima jednak problem kao on. Ne radi se, naravno, o mačku Garfieldu, šarmantnom junaku crtanog filma, nego o dvadesetom američkom predsjedniku Jamesu A. Garfieldu.
23.05.2015. u 22:47
Ispiši članak

On je, uz Abrahama Lincolna prije njega, i Johna Kennedyja poslije, jedan od trojice američkih predsjednika stradalih u atentatu. Atentat na Lincolna bio je posljedica Građanskoga, na Kennedyja, vjerojatno, Hladnog rata, a Garfield je pao žrtvom „rata za zaposlenje u državnoj upravi“.

James Garfield samo je šest mjeseci obnašao predsjedničku dužnost, od ožujka do rujna 1881, a u vrijeme dok je on bio Predsjednik u SAD je, kad je riječ o odnosu izbornih pobjednika prema javnoj upravi, bio uspostavljen takozvani spoils system - „sustav plijena“. U prvoj polovici devetnaestog stoljeća (točnije 1829) predsjednik Andrew Jackson, koji je svoju kampanju bio bazirao na protukorupcionizmu, nastojao je uspostaviti duboki diskontinuitet u odnosu na prethodno predsjedništvo, pa je s početkom mandata proveo i temeljite smjene u javnoj upravi. Time je uspostavio politički običaj da izabrani Predsjednik ima pravo prema državi se odnositi kao prema plijenu, na položaje u javnoj upravi u svojoj nadležnosti (dakle, saveznoj administraciji) postavljati ljude prema vlastitom izboru, a takva je javna uprava, nakon isteka njegova mandata, uglavnom odlazila zajedno s izravno izabranim nosiocem izvršne vlasti. Spoils system - „sustav plijena“ suprotnost je „sustavu zasluga“ (merit system), u kome javni službenici ne napreduju sukladno potpori nosioca političke moći, nego prema znanju, kvalifikacijama i zaslugama za postignuća u javnoj upravi.

„Sustav plijena“, koji je uveo Jackson, navodno radi toga da bi ograničio korupciju, vrlo se brzo proširio na sve razine vlasti u SAD, iz savezne administracije na administraciju saveznih država i na lokalnu upravu. Od sedmog predsjednika Jacksona, pa do 20. Garfielda, on se već pretvorio u karikaturu, i započeli su ozbiljni parlamentarni razgovori o tome kako  ga treba reformirati. Predsjedniku Garfieldu susretanje s tražiteljima posla, onima koji su mislili da imaju zasluge za to što je on bio izabran, bio je jedan od težih i neugodnijih poslova. Na kraju ga je jedan od njih, iako nije govorio niti francuski, niti ijedan drugi strani jezik, ali je smatrao da mu zbog zasluga u kampanji pripada položaj u američkoj diplomaciji - mjesto konzula u Parizu - stajao života.

Pragmatični su Amerikanci tek nakon Garfieldova ubojstva ozbiljno prionuli reformi javne uprave. Tek je tada uspostavljena stalnost položaja u saveznoj administraciji, a selekciju kandidata za položaje u javnoj upravi počeli su provoditi vrlo jednostavno. Provodila su je, naime, dvostranačka povjerenstva, u kojima su bili zastupljeni i predstavnici Republikanaca i Demokrata, i to ravnopravno, bez obzira na to koja je stranka u tom trenutku obnašala izvršnu vlast na saveznoj razini, a koja je imala većinu u dvama kongresnim domovima. Budući da se takvi poslovi moraju obavljati konsenzusom, a ne nadglasavanjem te da samo potpuna politička ravnopravnost obiju relevantnih stranaka osigurava da se kriteriji stručnosti, a ne političke veze, uspostave kao jedini važni u selekciji.

Za SAD je šok nakon atentata na Predsjednika bio poticaj reformi javne uprave. U Hrvatskoj je reforma javne uprave započela u vrijeme pristupanja Europskoj uniji, a upravo je usvajanje europskih standarda, pa i europskih načela javne uprave, trebalo omogućiti prekid s tradicijom da političke stranke na vlasti državu doživljavaju kao svoj plijen. U toj je reformi ključno bilo uspostavljanje zaokružene hijerarhije javne uprave i njeno afirmiranje kao četvrte (ili pete) neovisne vlasti. Naime, uz izvršnu, zakonodavnu i sudbenu vlast, neovisnim granama vlasti smatraju se i monetarna (Narodna banka) i administrativna vlast, dakle sustav javne uprave. Jedan od prvih poteza, koje je učinila nova parlamentarna većina 2011. godine, još prije formalnog formiranja Milanovićeva kabineta, bilo je dezavuiranje autonomije javne uprave. Po tada važećem zakonu ministarstva su bila organizirana u uprave, kojima su na čelu bili ravnatelji - javni službenici s najvišim kvalifikacijama, izabrani na temelju javnog natječaja, čija je dužnost trebala biti neovisna o ministru i mandatu Vlade.

Umjesto javnih službenika na čelu uprava u ministarstvima, Milanovićevom reformom Zakona o Vladi, Hrvatska je ponovno dobila politički odabrane pomoćnike ministara. Politika je tako proširila svoj domet, ne samo na kabinet ministra, nego i na javne uprave. Istovremeno se odustalo od nestranačkog karaktera nadzora javnih poduzeća i poduzeća u državom vlasništvu, dokinuti su zahtjevi za kompetencijama nadzornika, pa je država ponovno postala plijenom vladajuće strukture.

Sustav plijena u Hrvatskoj daleko je skuplji i sveobuhvatniji nego što je bio u SAD u 19. stoljeću,  jer se u Americi on primjenjivao samo na javnu upravu, a u Hrvatskoj obuhvaća cijeli javni sektor. Problem s vladajućima u Hrvatskoj danas činjenica je da oni smatraju kako imaju prirodno pravo na to da su država i javni sektor njihov plijen tako dugo dok su na vlasti, ali kako oni, koje oni postave u tom sustavu, imaju pravo na trajnu zbrinutost, kao da su zaposleni kao stručnjaci-profesionalci, a ne na osnovu političke podobnosti. U SAD se u 19. stoljeću znalo kako vrijedi princip da onaj tko dolazi s politikom, s politikom i odlazi, ali politički odabranici u Hrvatskoj smatraju da za njih to načelo ne treba vrijediti, nego da njihove privilegije moraju biti trajne.

Milanovićev ministar pravosuđa Orsat Miljenić tvrdi kako je za njega razgovor, poput onoga koji mu je snimljen, kad nekom znancu povezanom sa strankom premijera Milanovića, prema njegovoj interpretaciji, „daje lažnu nadu“ za zaposlenje kćeri, neugoda koja mu se često događa. To znači da je sustav ozbiljno nagrižen i da ga je odnos prema državi kao prema plijenu, koji je Milanovićeva administracija promovirala svojim prvim zakonom, dovela do razine neodrživosti.

Svima je jasno da Milanović neće dopustiti smjenjivanje svog ministra pravosuđa. On je njegov virilist, čovjek iz njegova kruga, koji niti karijerom, niti političkim vrijednostima, nije povezan sa strankama vladajuće koalicije. Kao ministar, koji kontrolira zakonodavstvo, on se brine da u hrvatskom zakonskom sustavu budu zaštićene one „vrijednosti“ koje premijer smatra ključnima za svoju političku poziciju. Zato je odabrao aktera koji nema stranačke mreže, nego ovisi isključivo o premijerovoj osobnoj potpori. Cinično tumačenje incidenta, kao odnosa s „dosadnim ljudima“, kojih se „nastoji bezbolno riješiti“, opisuje odnos Milanovića i njegovog kruga prema državnim institucijama, javnom dobru i vlastitoj stranci. Najprije valja namiriti interese unutarnjeg kruga, zatim korumpirati stranačke članove i pretvoriti ih u poslušnu klijentelu, a ako se nešto neugodno i neočekivano desi, ako javnost počne postavljati pitanja, onda valja teret kazne prebaciti na najslabije u lancu.

Miljenić neće politički stradati zbog nečuvenog ponašanja, niti zbog toga što njegova najavljena zlouporaba moći, kad je postala javnom, a ostala nekažnjenom, korumpira cijelo društvo. Ipak, objava snimke razgovora ministra i klijenta svojevrsni je „atentat“ na mentalitet Vlade u odnosu prema državi i javnim institucijama. Milanović neće smijeniti Miljenića, ali slučaj Miljenić nam pokazuje da, kad je riječ o javnoj upravi, iduća će administracija morati provesti žurnu reformu koja će osigurati efikasnost javne uprave, i to afirmiranjem kompetencije javnih službenika i njihove političke neutralnosti.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.