Yugort 45 ili zašto je Kolindina izjava o jogurtu zapravo točna

Nes(p)retna izjava predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o izboru ''jogurata'' u bivšoj Jugi potpuno je srušila internet i postala predmet sprdnje među brojnim komentatorima. Stvar se prelomila na mliječnom proizvodu koji nastaje fermentacijom uz pomoć bakterija, a po kojem su nazive dobile i torte, dijete, revolucije. Da stvar bude gora, ''jogurt-izjava'' je bila samo jedna u nizu kritiziranih izjava iz istoga intervjua, kojega je predsjednica dala za austrijski Kleine Zeitung, jedno od Styrijinih glasila.

"Odrasla sam u komunizmu, i nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta", rekla je predsjednica o jogurtu, i naknadno nije demantirala. Dok je za ‘’spornu’’ izjavu o hrvatskim muslimanima pak ustanovljeno da je skraćena, antologijska izjava o jogurtu ulazi u anale, točno prenesena, cjelovita i – zapravo točna.

Autorica ovih redaka nije doživjela Kolindina iskustva s jogurtom. Rodila se na izdisaju komunizma, 1983., točno pet godina nakon što je rođeno prvo dijete iz epruvete na svijetu. Nije ni u pionire otišla, išla je na vjeronauk i u crkvu i u školu, i danas se raspitala o gorućoj temi ‘’Yugorta’’. Kako su joj objasnili stariji i iskusniji, 70-ih se godina u većim hrvatskim gradovima moglo kupiti jogurte proizvođača Vindija, Dukat, Karlovačka mljekara i poneki proizveden s onu stranu Drine. I drugih prehrambenih proizvoda raznih robnih marki moglo se naći na zagrebačkim ili splitskim policama. Ali u manjim mjestima, kakvo je bilo i Kolindino rodno mjesto Dražice u Grobinštini, često se događalo da nije bilo traženog proizvoda, niti jedne robne marke, a onda se naručivalo ''na ceduljicu''.

Jogurtom do falsificiranja povijesti

No cijenjena kolumnistica Jelena Lovrić primijetila je ''da svojim nebulozama jogurt predsjednica falsificira povijest i strašno banalizira politiku''. Lovrić se, naime, sjeća da je ''i u bivšoj mrskoj državi bilo različitih vrsta jogurta''.

''Možda ponuda za njen ukus nije bila dovoljno bogata, ali mogućnost je izbora postojala. Tvrdnje da su se vlastima morale prijavljivati potrebe za kruhom potpuna su konfabulacija'', ustvrdila je Lovrić.

Ne ulazeći u dio izjave o kruhu, postavlja se pitanje – što zapravo znači mogućnost izbora jogurta? Znači isto što i mogućnost izbora traperica. U Jugi su se mogle kupiti traperice. Ali ne i Levisice. Tek osamdesetih mogao si u Hrvatskoj kupiti Levisice. Mogla se kupiti čokoladna tabla. Ali ne i Milka. Mogle su se kupiti i banane. Ali ne u bilo koje doba godine.

U društvu se koristio izraz D.U.Š.K.O. kao aluzija na vječne nestašice u JugoslavijI - D-deterdžent, U-ulje, Š- šećer, K- kava O-i ostalo...

Primjer jogurta nije najsretniji, ali ne može se negirati ograničen sustav u kojem se živjelo

Rigidan i ograničen ekonomski sustav nije dopuštao masovniji uvoz strane robe do osamdesetih godina i prisiljavao je niži i srednji sloj da kupuje domaće, ''jugoslavensko'', što god to bilo – jogurt, traperice ili Yugo 45. Pa nisu ljudi valjda išli u Trst ili Graz u kupovinu zato što su u Hrvatskoj imali izbora ili jer je u Hrvatskoj bilo jeftinije?!

Slobodno tržište koje je donijela promjena političkog i ekonomskog poretka dovelo je uistinu i do povećanja broja robnih marki i vrsti proizvoda, pa tako i jogurta na hrvatskim policama, i u gradu i u provinciji. Pridonio je tome naravno i razvoj svjetskog tržišta, tehnologije i trendova u prehrani. Danonino, Dukatos i Euforiju tako danas možete kupiti i u imotskoj krajini i na Jelačić-placu, sad i odmah, bez ceduljice.

Sličnom se temom davno bavio list 24sata, prenoseći sjećanja poznatih osoba.

''Plina i struje je za Zagreb 80-ih nekako uvijek bilo, no nestajalo ih je istočno od Esplanade. Manja mjesta bila su bez struje i to po četiri sata svaki dan. Ako bi struje nestalo navečer, sjedili bi doma u krevetu, u kaputima, čarapama i rukavicama'', ispričao je novinar Goran Milić (62).

Prisjetio se i redukcije benzina na “par-nepar”. Vozači su smjeli voziti samo svaki drugi dan, ovisno o tome jesu li imali parnu ili neparnu registraciju.

''Književnici Vedrani Rudan (60) iz Rijeke najveći je problem 80-ih bio nabaviti banane. Sin joj je ležao u bolnici, a ona je jedva nekako došla do kilograma banana i odnijela mu ih u bolnicu. Čini se da je vladala i nestašica stripova, jer je teško stečene banane mališan isti dan zamijenio za strip'', navodi 24sata.

''Predvečerja bez struje provodili smo uz svijeće ili bi se dogovorili s prijateljima pa se selili po gradskim zonama, kako je koji dan neki stan imao struju. Naravno, mogli smo se odvesti do prijatelja jedino ako se ta redukcija poklopila s onom benzinskom na 'par-nepar’'', govorila je Rudan.

''Imao sam 18 godina i nisam tada ni shvaćao kako nema ni praška za veš, kave ni ulja, samo sam vidio da se mama ljuti. Ipak, sapuna smo imali pa sam se redovito prao'', rekao je gorko-šaljivim tonom Željko Pervan.

''Pa u Trst po farmerke''

Koliko god nespretna, smiješna i urnebesna Kolindina izjava o jogurtima bila, ona je ipak, nažalost, točna. I aktualizirala je kultni hit Zabranjenog pušenja ''Jugo 45''.

''Bilo je to dobro vrijeme,
Sve na kredit, sve za raju jarane,
U auto naspi čorbe,
Pa u Trst po farmerke.

Bilo je to dobro vrijeme,
Te na izlet, te malo na more,
U kući puno smijeha,
U bašči Jugo 45.''

Samo naizgled nostalgična pjesma, koja u svojoj srži, u stihu ''Pa u Trst po farmerke'' zorno opisuje slobodu izbora u bivšoj državi.