Yoko Ono i druge muze u sabornici

I ovog puta je tako. Samo, nije lako odrediti tko pripada u koju kategoriju. Stranke ne rade obiljne analize, osim u svrhu stanačkih obračuna ili novih preslagivanja. Amsterdamska koalicija je pokazala da ne postoji. Postoji IDS koji im je priuštio malo veselja na pozornici, a zatim očekivano uzeo svoj mandat. Hreljini umirovljenici, a on je prekaljeni politički igrač, vraćaju se SDP-u jer misle da je Bernardić netko. Nema veze što mu se dogodilo slučajno. Partija im je živa bez obzira tko je vodi. Birači su se vratili u svoje ideološko okruženje. Profitirao je, iako na prvi pogled tako ne izgleda, jedino HNS, točnije, Posavec. Iznjedrili su novog prepoznatljivog lidera s potporom u svojoj izbornoj jedinici. Dovoljno da na sljedećim redovitim parlamentarnim izborima uđu u Hrvatski sabor. Beljak je već odjurio Milanoviću, preskočio nevidljivog Bernardića. Neujedinjena desnica je ojačala, iako su mogli i bolje da su taštine bile manje. I da im je teren draži. Stignu….

HDZ će se zbrojiti. Za njih ne treba brinuti. Ističu novog kandidata za predsjednika stranke prije svih izbora. Stigla im demokracija na vrata. I dobro. Zašto se čuditi toj pojavi?Zato što još nije viđena u njihovim prostorijama. Pa bilo je vrijeme.

Živi zid je stranka protestnih glasača, prošla na izborima sa samo jednim mandatom pa nema dovoljno fotelja za sve. A baš čitava lista, ne samo optužena dvojica, čvrsto su tvrdili da ih fotelje ne zanimaju. Kao, preziru ih… Osim kad su dobro plaćene. Razotkriveni su. Tko će preživjeti, možemo nagađati. Dva Živa zida? Teške optužbe…

Yoko Ono u hrvatskom izdanju je pronađena, ali ne avangardna japanska umjetnica, pacifistica i antiratna aktivistica.. Sasvim drugačija… Sasvim?Aktivistica Živog zida Palfi za koju je malo tko znao, a za nju upućeni tvrde da je muza Vilibora Sinčića, izrazito utjecajna . Izabrao je nju umjesto stranke. Izgleda da mu izbor nije osobito teško pao. Tako je to s muzama. O njima su mnogi umjetnici ovisni. Političari svoje muze, u pravilu, skrivaju. Mediji su zatvarali oči pred njihovim utjecajem, kao, braneći privatnost. Tu smo bili prvaci u svijetu, a posljedice nisu bile uvijek benigne. Neke su udovice izgradile profesionalnu karijeru i stekle velike povlastice na biografijama svojih pokojnih muževa. Kod nas se u takve udovice ne dira, prema pravilu. Važan je imidž. To je profesija, u politici.

Javnost se bavi prljavim rubljem koje izbacuju stranački obračuni. Radar se ne zaustavlja na činjenici da je petnaest posto potpore birača ozbiljan bazen protestnih glasova. Neće isušiti. Sele se od već zaboravljenih Laburista koji su se ispuhali na već poznatoj boleštini taštini pa odjurili Sinčiću, Pernaru i novom Kolakušiću. Naći će prostor neko vrijeme, do sljedećeg razočaranja. Ti nezadovoljni birači posebno su osjetljivi na prevare. Odsele sljedećem kojem vjeruju. Do novog razočaranja, ali postoje. Mladi ljudi su izgleda ipak uključeni u politiku. Traže se. Hoće li kroz još koji izborni ciklus, jedan ili dva, birači starih stranaka doći u manjinu? Izgleda li nam takva mogućnost nemoguća?

Pa to je trend! Mi ga ignoriramo, ne vidimo, ne shvaćamo, ne prihvaćamo...

Promjena je suštinska, polagana, ali stiže. Prolaze li bleferi, za sada, jer su birači očajni izborom? A što kad oni postanu većina? Velike etablirane stranke na te se mogućnosti ne pripremaju. Dočekat će ih nespremne ako ne osluhnu narod. I što onda? Od velike se koalicije javno bježi (jer ta tema unosi nemir u stranačke frakcije), ali kad Merkel hvali ozbiljnost socijaldemokratske političarke u svojoj zemlji, sve je jasnije. Njemačka nije daleko. U mnogočemu nam je uzor. Do sada ni oni nisu imali sreću u takvim kratkim brakovima, ali su u njima bili. Štetilo je jednima i drugima. Znamo li mi to?