Washingtonski trijumf hrvatskog ministra unutarnjih poslova Božinovića

Ovako se dočekuju samo predstavnici država koje SAD smatraju ozbiljnim saveznikom, a kad pomoćnik državnog tajnika govori o tome da Hrvatsku vidi kao oslonac stabilnosti jugoistoka Europe, to nije tek diplomatski jezik kojim se bježi od neugodnih ocjena, nego opis stvarnog stanja stvari.

Da bi ovakav posjet bio moguć, najprije je bilo nužno „pospremiti“ resor, koji je godinama bio zapušten i koji je umjesto sigurnosti generirao skandale i afere. Kad je Božinović preuzeo vođenje Ministarstva unutarnjih poslova, svi koji nastoje očitati „skrivene poruke“ odmah su prepoznali jednu – svima je bilo jasno da će vrlo skoro premijer Plenković objaviti da je pristupanje schengenskom sustavu jedan od ključnih prioriteta njegove administracije. Naime, kad se unutarnji poslovi, resor pod koji spada zaštita granica i ispunjavanje schenegenskih kriterija, povjere političaru koji je velik dio svoje karijere proveo u diplomaciji, a ovaj za svoju najbližu suradnicu - državnu tajnicu u Ministarstvu - imenuje diplomatkinju, koju smatraju jednom od boljih poznavatelja Europske unije, donedavno jednu od naših najboljih diplomatskih predstavnica u Bruxellesu, Tereziju Gras, onda je jasno da je Schengen prioritet tog ministarstva.

Međutim, nakon Washingtona vidimo da je, iako točna, procjena glavnog usmjerenja Božinovićeva mandata na uglu Savske i Vukovarske ipak „površno“ shvaćena. Ministarstvo unutarnjih poslova u većini je ozbiljnih država jedno od državnih ministarstava, dakle, u rangu s financijama, pravosuđem, obranom i vanjskim poslovima. Unutarnji poslovi, prije svega Policija, kao služba, koja ima monopol nad primjenom sile unutar države, jedan je od ključnih prerogativa suverene države. Nitko osim države nama pravo rabiti silu, a država na to ima pravo u okviru „društvenog ugovora“ kojim su joj građani to pravo povjerili u zamjenu za sigurnost.

Jedan od prvih poteza, po kojima smo prepoznali Božinovića kao drukčijeg od prethodnih ministara, bilo je to što on nije htio „znati previše“ o operativnim poslovima Policije i što je vrlo svjesno isticao da ministar nije prvi policajac, kako, dapače, uopće ne smije biti policajac, nego je onaj koji Policiji mora osigurati preduvjete za profesionalno djelovanje, dakle, i materijalne i zakonske uvjete za to te kontrolirati zakonitost djelovanja onih s posebnim ovlastima.

Ovim pristupom stvoreni su preduvjeti za „veliko pospremanje“ u resoru, koje je napravljeno vrlo brzo. Nakon toga slijedilo je administrativno sređivanje službi koje pripadaju resoru i olakšavanje komunikacije građana s njima.

Naravno, do očekivane objave Vlade o tome da je pristupanje schengenskoj zoni jedan od prioriteta, zajedno s pristupanjem OECD-u i Europskoj monetarnoj uniji, već je došlo, ali nakon Washingtona je jasno da Schengen nije jedina diplomatska zadaća ministra unutarnjih poslova.

Dosad je Hrvatska, kad je riječ o nacionalnoj sigurnosti, plodonosno surađivala s SAD-om posredstvom Ministarstva obrane i vojne komponente sigurnosti. Unutarnja sigurnost, ono što Amerikanci nazivaju „domovinskom sigurnošću“, bila je u drugom planu, a tek se u novije vrijeme s našim ključnim euroatlantskim partnerom počelo ozbiljno razgovarati o hrvatskoj ulozi u energetskoj sigurnosti cijele zone euro-atlantskog savezništva.

U tom smislu nije „brkanje lončića“ to što i ministar unutarnjih poslova s operativnim šefom američke diplomacije za Europu i Euroaziju razgovara o LNG terminalu na Krku, kao ključnom, bolje reći krunskom projektu hrvatske energetske sigurnosti i diversifikacije energetskih izvora za cijelu zonu hrvatskog zaleđa.

Nikad prije Plenkovićeve administracije u Hrvatskoj nismo imali tako jasnu sliku euroatlantski usmjerene administracije, u kojoj je jasno da Vlada određuje ključne skupne politike, koje onda unutar svojih ovlasti provode pojedina ministarstva, ali da europeizam i euroatlantizam predstavljaju zajednički vrijednosni okvir tih politika.

Hrvatska svoje prioritete bira prema vlastitim nacionalnim ekonomskim, razvojnim, političkim i sigurnosnim interesima, a definira ih tako da budu dio zajedničke euroatlantske sigurnosne i razvojne politike.

Očito je da je američka administracija uočila ove promjene načina na koji Plenkovićeva administracija oblikuje javne politike, a posebice novu politiku domovinske sigurnosti koja se formira u timu ministra Božinovića.

Očito je i to da, unatoč spekulacijama, koje se povremeno javljaju u hrvatskim medijima o razlikama između Vladinih i Predsjedničinih vanjskopolitičkih i sigurnosnih prioriteta, o euroatlantizmu i izgradnji hrvatskih javnih politika u tom okviru, između Banskih dvora i Pantovčaka postoji potpuna suglasnost.

Isto tako, bez one „fact finding“ misije s početka prošle godine, što ju je u Washingtonu pred formiranje Trumpove administracije poduzela predsjednica Grabar Kitarović (tada neopravdano napadana u medijima) i bez promjene strukture hrvatske diplomatske misije u Washingtonu, u koju je najprije došla briljantna diplomatkinja mlađe generacije Lara Romano, kao zamjenica šefa misije i privremena otpravnica poslova, a nakon toga vođenje veleposlanstva preuzeo iskusni diplomat (s velikim iskustvom u kreiranju upravo sigurnosnih politika) Pjer Šimunović.

Država je složen mehanizam, uvijek postoje suprotstavljeni interesi među akterima u pojedinim resorima, ali država bazično mora djelovati „uigrano“ i resori moraju slijediti skupne politike. Čini se da američka administracija ocjenjuje da u tom smislu Hrvatska postaje državom u pravom smislu riječi, a veliki uspjeh posjeta ministra Božinovića Washingtonu nije samo njegov uspjeh.

Netko će možda reći da je ovdje ipak riječ samo o suradnji u oblasti nacionalne sigurnosti, ali to jest sukus državnih politika – jer ključni je posao države osiguravanje sigurnosti njenih građana.

U slobodnom svijetu ekonomska se suradnja odvija u slobodnom manevarskom prostoru što ga osiguravaju državne politike, a kad se desi nešto što bi u ekonomskim smislu moglo ugroziti nacionalnu sigurnost, onda se saveznicima osigurava pomoć. Već smo prošle godine vidjeli da ta trans-atlantska pomoć može biti vrlo efikasna u slučajevima hibridnoga euroazijskog ugrožavanja slobodne ekonomske utakmice i podrivanja temeljnoga ekonomskog suvereniteta. To smo naučili iz slučaja Agrokor.