Vukovarski srpanj 1991.: Krvarilo se kad za mnoge rat nije ni počeo

U knjizi "Grad je bio meta…" u nakladi Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, u poglavlju Fragmenti kronologije događaja u vukovarskoj bolnici, za mjesec srpanj 1991. godine zabilježeno je sljedeće:

"Provedeno je čišćenje i sanacija te opremanje protuatomskog skloništa vukovarske bolnice, koje je sagrađeno uz novu bolničku zgradu i povezano s bolnicom. Nabavljen je kamion NATO prehrambenih paketa (konzerve s hranom, tablete za dezinfekciju vode, paketići za pripremu kave, čokoladice i drugo) i pripremljene su vreće za punjenje pijeskom radi zaštite prizemnih otvora u bolnici. Bolnica je opskrbljena lijekovima, odjećom i svime što se smatralo potrebnim za preživljavanje u ratnim uvjetima. No, nitko nije mogao pomisliti da će rat biti toliko brutalan…".

A brutalni rat u Vukovaru, u srpnju 1991. godine, već se naveliko zahuktavao.

Hladnokrvno ubojstvo dva pripadnika Zbora narodne garde

Ubojstvo, odnosno pogibija prva dva pripadnika ZNG-e u Vukovaru, Damira Ivanovića i Franje Katića, postalo je sinonim za jedno razdoblje poslije kojega više ništa nije bilo isto.

Damir Ivanović i Franjo Katić od 15. lipnja 1991. godine bili su pripadnici ZNG-e, odnosno, pripadnici tzv. Opatovačke bojne. Dana 2. srpnja 1991. godine, oko 19 sati, po povratku iz obučnog centra "Nikola Šubić Zrinski" na Opatovcu, stali su na piće u caffe pizzeriu ZIP u tadašnjoj ulici Ognjena Price 20, danas Ulica Vatroslava Lisinskog, vlasništvo Siniše Končića, a koji je bio u najmu u kući ubojice Slobodana Jurišića. 

Prema iskazima svjedoka, iako je bilo iznimno vruće, Slobodan Jurišić je u crnome sakou došao pred lokal te inzistirao da se ugasi glazba koja je svirala, unatoč tome što je vlasnik lokala bio nazočan. Jurišić je ušao u kraću raspravu s Damponjom te bez upozorenja iz džepa sakoa izvukao pištolj i u Damira Ivanovića ispucao tri metka. Franjo Katić je začuvši pucnjavu krenuo van, ali ga je jednim pogotkom u srce Jurišić usmrtio na mjestu, a onda još tri puta pucao u Ivanovića. U tom trenutku naišlo je nekoliko gardista koji su vidjevši što se događa zapucali prema Jurišiću i ranili ga, no on je uspio pobjeći k prijatelju u susjednu ulicu, koji ga odvozi u vukovarsku kasarnu. Iste večeri, oko 23 sata, Damir Ivanović preminuo je u vukovarskoj bolnici.

Ono što je važno posebno naglasiti jest kako je ubojstvo Damira Ivanovića Damponje i Franje Katića bilo klasično ubojstvo. Naime, Damir Ivanović je bio iznimno jake konstitucije, a obojica su kod sebe imala naoružanje koje su mogli upotrijebiti. Ubojica ih je zatekao potpuno nespremne, bez naoružanja koje su odložili, ne očekujući kako bi ih netko na ovaj način mogao napasti i hladnokrvno ubiti.

Dana 16. listopada 1992., u intervjuu koji je Mirku Stankoviću dao za tzv. krajinske Vukovarske novine koje su izlazile na ćirilici, Slobodan Jurišić je u tekstu pod naslovom: "Div mu nije ravan", rubrika "Junaci vukovarskog pakla", ispričao svoju verziju priče:

"... Zaduvaše hadezeovski vetrovi, počinje satanizacija svega što je srpsko. Ali Srbin se ne povija. On to ne može, i – neće. Otpor i prvi pucanj. O tome i govori današnja priča... Pošao sam u Vuteks ispunjen nekim posebnim zadovoljstvom, jer za sagovornika odabrao sam čoveka koji je na ustašku bulumentu ispalio prvi hitac. To je dobro znano i zapisano. Ipak, da podsetimo: 2. juli 1991. godine, 19,27 časova. Da, to je dan i čas kada je na ovim prostorima počeo oružani otpor Srba. Preciznije: iz kuće u Ognjena Price 20, te večeri Slobodan i supruga Teklja Jurišić pošli su kod prijatelja Vere i Mikija Stojkovića u susjednu Preradovićevu ulicu. Desetak minuta pre izlaska Slobodan je bio u trgovini, gde ga komšija Milomir Reljić upozorava da mu na kuću motre dvojica ustaša. Znao je to Slobodan pa se već u maju 'zakitio' oružjem. Mauzer, muklo crn. Načet rđom i niska metaka 9 mm, dugih. U međuvremenu učestale pretnje telefonom i u 'brk' - tako da ga opsedaju neke crne slutnje. Sve to nije ga odvratilo od namere da pođe u posetu. Koračao je napred, ulica postala nekako tesna, a nebo otvoreno bez rukohvata i utehe, igde. Iz kafane 'Gornji grad' trešti ustaška pesma, neprijatan osećaj.

- Stani Jurišiću, prolomi se iza leđa neartikulisani, ali prepoznatljiv glas! Okrenuh se i ugledah Damira Ivanovića 'Damponju, sa uperenom automatskom puškom.

- Ti, srpska kurvo, stani uza zid, surovo će Damponja Slobodanovoj supruzi, a potom kraći rafal uputi prema Slobodanu.

- Ni danas mi nije jasno, priča Slobodan, kako sam uspeo eskivirati, tek, poput kauboja, dohvatio sam pištolj i tek sa sedmim metkom uspeo sam da ga 'položim' u horizontalu. Nisam, tako reći ni zakoračio a slična pretnja stiže ispreka, sa vrata 'Gornjeg grada'. Rafal me pogađa dva puta u levu šaku, a jedan metak prostrelio mi je levo plućno krilo. Iako ranjen, odgovorio sam precizno – u čelo, pa tako i drugi napadač (Franjo Katić) biva neutralisan.

Iako teško ranjen, stiže do Mikija koji čuvši pucnjavu izlazi na kućni prag, pali automobil i prevozi prijatelja do Kasarne s molbom da Slobodana prebace za Negoslavce.

- Mi ne štitimo četnike, bio je odgovor dežurnog oficira JNA, Ferida Mustapića (poginuo kasnije kod kafića 'Slon' op.a) već ga prebacuje za vukovarsku bolnicu gde pod jakom stražom boravi 2 dana, kada ga preko Bogdanovaca odvoze u Zagreb, gde na 'hospitalizaciji' ostaje do 13. avgusta, da bi ga potom prebacili u istražni zatvor u Osijeku. Boraveći u Zagrebu i u Osijeku kao 'stanovnik' hrvatskih kazamata susreo se sa noževima, sajlama, odsečenim ušima, prerezanim grkljanima, odbijenim bubrezima, rasturenim jetrima... Slobodan je razmenjen 16. pod okolnostima o kojima bi se mogla napraviti posebna priča. Porodica pominje SDS Vukovar, dr Branka Kostića, Iliju Končarevića, RTB Beograd i mnoge druge, ali su nadasve zahvalni Brani Crnčeviću koji je mnogo doprineo da se Slobodan izvuče iz ustaških kandži. Gledam u Slobodanove ožiljke, u ratne 'zapise', a on se smeška, oči mu blage, šaka teška i upredena, kao da je njome balvane tesao. Šta je u tom mirnom, pitomom čoveku uznemirilo duh, šta ga je podstaklo da podigne pest?

U mom gradu šepurile su se razne Gaže, Došeni, 'Damponje', Markobašići....sa oružjem, a ja ih u početku gledam bez oružja. Bogami, neću! Mada, koliko se ja njih bojim, meni to oružje i nije potrebno. Verujte! Jer, ja sam ovde odrastao na ovoj ulici, ja znam kako diše. Oni su za mene bili, i ostali, nikogovići koji u glavi nemaju ništa. Apsolutno, ništa, jer da imaju ne bi se ni latili oružja, i ne bi prošli tako kako su prošli... smireno kazuje Slobodan, ratnik i – ustanik. Da, da, ustanik. Jer ceo ovaj događaj podseća na onaj događaj iz 1941 godine u Boboti kada je neustrašivi Đoko Patković gotovo na isti način likvidirao dvojicu Ustaša".
________________________________________________
Za počinjeni zločin, Slobodan Jurišić nikada nije odgovarao.

Značajna pobjeda o kojoj se malo zna

Damir Ivanović i Franjo Katić sahranjeni su dana 4. srpnja 1991. godine na gradskom groblju Dubrava. Pripadnici njihove postrojbe ispalili su počasni plotun, a potom se odmah pridružili u borbenoj akciji braniteljima u Borovu naselju, na položaj prema Borovu selu.

Naime, 4. srpnja 1991. godine, premda o tome nema ni slova u udžbenicima povijesti, vukovarski branitelji izvojevali su prvu, izuzetno značajnu pobjedu koja je mogla promijeniti tijek rata u Vukovaru. Toga dana, u žestokom okršaju odbijene su snage srpskih pobunjenika iz Borova Sela koji su potpomognuti paravojnim srpskim jedinicama i četnicima pokrenuli napad prema Borovu naselju.

Povjesničaru Borni Mariniću, sudionici događaja Tomislav Orešković i Ivan Dujmović, ispričat će svoja sjećanja.

Tomislav Orešković, pripadnik Žutih mravi s Trpinjske ceste, reći će: "Bio je to njihov najveći napad do tada. Imali su i prije nekakvih pokušaja, dođu do naselja, ispale granatu, minu i povuku se… Njihov najjači udar bio je usmjeren na položaj „trokatnica“ u današnjoj Petrinjskoj ulici. Veći dio posla oko odbijanja napada odradili su 'Zrinski' i 'Tigrovi', koji su im nanijeli velike gubitke. Oni su sasvim sigurno imali puno ranjenih i poginulih, a mi smo imali nekoliko ranjenika, mislim da su to bili Marijan Mlinarić i Vlado Budimir. Da su oni uspjeli u svome naumu, svakako bi nam bilo puno teže braniti Borovo naselje u narednim mjesecima",

Ivan Dujmović, pripadnik 4. bojne 3. brigade ZNG-e: "Na sprovodu Katića i Damponje bio sam u počasnom vodu. Kad smo ispalili plotun, dobili smo zapovijed – trčećim korakom u autobus. U autobusu nam je zapovjednik rekao da ne idemo na Opatovac, nego u Borovo naselje gdje je u tijeku napad četnika iz Borova Sela. Zauzeli smo položaj kod famozne 'Trokatnice', a kad smo napad odbili, krenuli smo u „čišćenje“ Borova naselja. Da su nas prošli i probili u tim počecima, tijek bitke za Vukovar, zasigurno bi bio drugačiji".

Ante Glavinić, poginuo je u direktnom okršaju s četnicima

Dana 25. srpnja 1991. u Vukovaru, u prigradskom naselju Lužac, poginuo je Ante Glavinić, pripadnik bojne Zrinski. Nakon pogibije hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, Ante Glavinić bit će prvi branitelj koji je u Vukovaru poginuo u direktnom okršaju sa srpskim pobunjenicima.

U knjizi "Sjene rata" objavljenoj 1993. godine, zbirci ratnih izvješća koje je napisao urednik, ali i novinar i ratni reporter Glasa Slavonije Vladimir Vazdar, nalazi se i članak koji je Glas Slavonije objavio u petak, 26. srpnja 1991. pod naslovom "Borba u naselju Lužac".

"U višesatnom okršaju snaga MUP-a s teroristima, poginule dvije, a ranjeno sedam osoba.

 Na vukovarskom području u četvrtak je otvoreno novo žarište sukoba s teroristima koji su dospjeli u naselje Lužac i automatskim oružjem i eksplozivnim sredstvima napali pripadnike Ministarstva unutarnjih poslova.

Oko 16 sati u predjelu Vukovara zvanom “Budžak” mještani su uočili grupu od desetak terorista koji su dobro naoružani i maskirani napredovali iz šume Đergaj koritom Vuke iz smjera Bršadina te pripucali na stanovnike koji su štitili taj dio grada. Odgovoreno im je istom mjerom, pa su se udaljili u predjel zvan Lužac gdje su se sukobili s pripadnicima MUP-a koji su im presjekli odstupnicu. Sukob s teroristima i nekim od ekstremnih stanovnika koji su im se priključili potrajao je sve do 21 sat. Prema saznanjima kojima raspolaže Policijska uprava iz Vukovara sadržanima u redovitom priopćenju za javnost, u sukobu je smrtno stradao Ante Glavinić, pripadnik MUP-a te mještanin Pavo Olah. Ranjeno je šest pripadnika MUP-a i civilna osoba, a o drugim gubicima nema podataka jer je očevid u tijeku" (op.a. u izvornom članku navedeno je pogrešno ime poginulog civila – Mijo Olaj).

Dr. Juraj Njavro, voditelj ratnog saniteta u Vukovaru i glavni kirurg, u razgovoru s Markom Radićem, prisjetit će se Ante i akcije u kojoj je Ante poginuo:

"U toj akciji je poginuo prvi Legija. Nadimak “Legija” su dobivali pojedini hrvatski branitelji koji su bili u Legiji stranaca. Ovdje je poginuo prvi Legija, Ante Glavinić. Bio je rodom s Brača. Krasan jedan dečko, stvarno jako drag, dobar i hrabar mladić. Imao je neku posebnu, američku pušku, znam kako su dečki stalno gledali kako Ante ima dobru pušku. Uglavnom, to je bila jedna od vrlo važnih akcija, kojom je pripremljen teren za obranu grada".

A o "drugim gubitcima" o kojima toga dana nije bilo saznanja, a hrvatska javnost ne zna ni danas, podaci postoje u knjizi "Putevi nezaborava" autorice Snežane Šević, koja je zapisala "biografije srpskih boraca":

"Voleo je istinu i uvek je održao datu reč. Videći šta se sprema, govorio je da će prvi pucati na ustaše jer ih pamti još iz II svetskog rata i da se fašistima ne sme dozvoliti da rade što hoće. I ovoga puta održao je datu reč jer je prvi na Lušcu pucao na ustašku bandu, jednog ubio, a dvojicu ranio 25.7.1991. godine. Poginuo je istog dana kad su ustaše opkolili i minirali porodičnu kuću u kojoj se nalazio…".

U Fragmenti kronologije događaja u vukovarskoj bolnici, još će biti zabilježeno: "Tijekom srpnja, u vukovarsku bolnicu primljeno je najmanje 56 ranjenika…".

A Bitka za Vukovar, tek se rasplamsavala…