VUKOVARSKE HEROINE Branile su Vukovar i zbog toga su bile zlostavljane i ubijene

Na svečanoj akademiji koja je povodom susreta održana u Hrvatskom Domu Vukovar, iznesen je podatak kako je u Domovinskom ratu sudjelovalo više od 23 tisuće braniteljica, što je oko pet posto od ukupnog broja naše braniteljske populacije te da su u obrani Domovine poginule 183 braniteljice, a 33 se još uvijek vode kao nestale.

Iznimnim ženama koje su svoj dan obilježile po peti put, a zbog toga su pristigle iz cijele Hrvatske - Splita, Sinja, Šibenika, Zadra, Slunja, Pule, Zagreba, Petrinje, Karlovca, Vinkovaca, Jastrebarskog, Osijeka, Slavonskog Broda, Siska, Požege itd., domaćin su bile vukovarske braniteljice.

O vukovarskim braniteljicama se, baš kao ni o mnogim drugim, hrabrim i samozatajnim ženama kojih je bilo u svim borbenim postrojbama, u hrvatskoj javnosti ne zna gotovo ništa -  kako su preživjele opsadu Vukovara, proboj iz okupiranog grada ili uzništvo u srpskim koncentracijskim logorima.

Ti si naša, ne damo te!

Među njima je Vasilija Tucker, teško ranjena u direktnoj borbi, na jednoj od najkrvavijih bojišnica u gradu. Naime, dana 10. listopada 1991. ranjen, u okruženju na Sajmištu, ostao je Zdenko Štefančić, poznatiji kao Plavi 5. U pokušaju njegovoga spašavanja, Vasilija je pogođena s jedanaest metaka, prvo je teško ranjena rafalom s transportera, a nakon toga ju je, izazivajuće njene suborce, gađao snajperist. Dva sata ležala je na otvorenom dok su je bezuspješno, pod paljbom, suborci pokušavali izvući: 

"Svijest mi se naizmjenično gubila, pa opet vraćala. Očima sam im pokazivala da odu jer nisam mogla govoriti. Kako su me pokušavali vući za ruke jer mi je noga visila, u otvorene rane na tijelu zabijeli su mi se i geleri koji su bili svuda po cesti. Vidjela sam da su očajni, ali hosovac Ivan Brdar nije odustajao. U jednom trenutku sam vidjela njegovo lice pred sobom, rekao mi je – 'Ti si naša, nikuda ti ne ideš, ne damo te' – a onda sam ponovno izgubila svijest…".

U dvorani Hrvatskog doma, sjedile su i Mira Vrdoljak, braniteljica devet mjeseci zatočena u srpskim koncentracijskim logorima, pred Vojnim sudom u Beogradu osuđena na smrtnu kaznu, Silvana Kokot, teško ranjena na prvoj crti od napalm bombe, Violeta Eta Grdić, koja je 10 dana izlazila u proboju, doktorica Mirjana Semenić Rutko i medicinska sestra Marija Meden koje su do posljednjeg dana u vukovarskoj ratnoj bolnici skrbile za ranjene branitelje.

Nemoguće je ne spomenuti i 1991. gotovo djevojčice Jelenu Vuković Posavec, teško ranjenu na Petrovačkoj cesti ili Sanju Arbanas, obje pripadnice 4. bojne 3. brig. ZNG-e, žene koje su među prvima u Vukovaru obukle maskirnu uniformu, kao ni hrabru Jasnu Edl Špiljar, koja je, uz sve ostalo, s Markom Vučkovićem Mesarom, pod kišom granata i metaka, tako je Vučković i poginuo, dostavljala hranu i naoružanje po svim dijelovima grada.

Tijekom godina nakon Domovinskog rata, svoje mjesto u nebeskoj brigadi besmrtnih heroina, zauzele su prerano preminula junakinja s Doma tehnike, Jasna Šipoš i tragično preminula pripadnica HOS-a Vijoleta Antolić Viky. Uz njih, po hrabrosti i požrtvovnosti ostat će zapamćena Vesna Baumgertner, medicinska sestra koja je preživjela kišu metaka i projektila dok je jurišala po ranjenike na prvoj liniji, da bi je potpuno slomila potraga, a potom saznanje o mučki pogubljenom sinu, jednom od tri dječaka s Ovčare, Tomislavu Baumgertneru.

Poginule, ubijene, nestale…

O poginulim braniteljicama Vukovara ne postoje sistematizirani podaci dostupni javnosti - njihov točan broj, kao ni mjesto i okolnosti njihove pogibije. Dokaz njihove žrtve grobovi su na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata na kojima piše "hrvatski branitelj". Ovo su priče tek o nekima od njih. Nemojmo ih zaboraviti.

Bila je to ljubav…

Ivanku Soldo, djevojku prekrasnih smeđih očiju i širokog osmijeha, ratna zbivanja zaustavila su na drugoj godini studija. Bezbrižnu mladost i studentske obveze, zamijenila je puno ozbiljnija zadaća. Ivanku i njenu stariju sestru Anku, budući da su stanovale u Slavonskoj ulici koja je izbijala na Trpinjsku cestu na kojoj su se svakodnevno vodile žestoke borbe, pa je prema njoj gravitiralo puno branitelja, te budući da su njih dvije unatoč opetovanim molbama roditelja odbijale napustiti svoj dom, za potrebe logistike osobno je mobilizirao Blago Zadro.

Ivankina starija sestra Anka, ispričat će:

"Kada je vidio da odbijamo otići, da smo ostale i da smo mi punkt koji hrani naše branitelje na položajima, sestru i mene mobilizirao je Blago Zadro. Nije bilo oružja, pa nismo ni došle u poziciju da nosimo pušku, ali imale smo drugi način na koji smo branile svoj dom. Nakon žestokih borbi, 14. rujna 1991. godine, tenkovi JNA ušli su u našu ulicu, sve do naše kuće na broju 55, ubijajući i gazeći sve pred sobom. Povlačili smo se kroz ulice, do Priljeva gdje smo se na dva dana smjestili u poznatu pekaru kod Matoša, no čim su naši dečki vratili položaj, vratile smo se u obiteljsku kuću. Tada sam spoznala Ivankinu odlučnost. Prestravila me bomba koju mi je pokazala, a koju joj je dao njen dečko, branitelj Sajmišta, Ivica Jurkić. Bila je spremna aktivirati je, ukoliko bi četnici na Priljevu, preko Lušca, uspjeli doći do kuće u kojoj smo se nalazili".

Iako je stanje na bojišnici postajalo sve teže, Ivankina majka, sestra i Ivanka svakodnevno su pripremale obroke za branitelje, pa tako i toga kobnog 4. listopada. Jedan od pripadnika interventnog voda, poznatijeg kao Turbo, Stipe Mlinarić Ćipe, ispričat će kako su sat vremena prije granatiranja upozorili Ivanku i njenu sestru da odu, no one nisu htjele jer su, budući da više nije bilo struje, pokušavale spasiti hranu iz zamrzivača. Granata koja je iznenada pala, a sumnjalo se kako je bila dojava da se u tome dvorištu skuplja veliki broj branitelja, Ivanku je usmrtila na mjestu. Još dva branitelja bila su teško ranjena, kao i njena sestra kojoj je izvađeno 13 gelera.

"Još pred sobom vidim Ivanku u bijeloj majici i bordo trenirci. Vozili su nas sve kombijem u bolnicu, tata je vrištao i plakao držeći u naručju Ivanku koja je izgledala kao da spava jer je dobila samo jedan geler, ali smrtonosni, u potiljak, a Vinko Crnjac koji nas je vozio pokušavao nas je utješiti kako je Ivanka samo u nesvijesti, iako je odmah znao da je mrtva. Ja sam mu vjerovala, željela sam vjerovati, pa kada je u bolnici, u ambulantu u koju su me odveli ušla jedna medicinska sestra i rekla - 'djevojka koju su također dovezli je mrtva' – počela sam jaukati, slomila sam se. Brzo su me počeli uvjeravati kako je to neka druga djevojka, ne moja sestra, a ja sam im povjerovala, jer sam to očajnički željela. Istinu su mi rekli tek nakon nekoliko dana".

Sudbina je htjela da, upravo nakon što su Ivanku mrtvu dovezli, zbog ranjenog suborca u bolnicu dođe i Ivica. Pred bolnicom je čuo što se dogodilo i iako ga nisu željeli pustiti, izbezumljen i prijeteći oružjem, gotovo je provalio unutra. Kasnije je Ivankinoj sestri ispričao kako su Ivanku, u zgradi Lučke kapetanije gdje su odnosili mrtve, stavili u drveni sanduk i privremeno pokopali na Sloginom stadionu.

Vasilija Tucker, braniteljica i bolničarka sa Sajmišta, ispričat će kako je, kad se vratio iz bolnice, Ivica sjeo pokraj nje i rekao da mu je poginula djevojka.

"Ja sam ga slušala, a onda smo samo gledali ispred sebe... Više nismo ni riječi progovorili. Sjedili smo tako možda nekih dvadesetak minuta, ja sam ga potapšala po leđima... Na sekundu je naslonio glavu na moje rame, a onda je ustao i otišao. Poginuo je šest dana kasnije, spašavajući ranjenog suborca".

Nada Kušnjer i Marija Kreko, braniteljice mučki ubijene nakon pada Lušca

Marija Kreko i Nada Kušnjer Glavaš dvije su od nekoliko braniteljica Vukovara sahranjenih na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata. Dva groba nalaze se u neposrednoj blizini, gotovo jedan pored drugog. Na oba groba piše isti datum pogibije, 2. studeni 1991. godine. Obje su branile Lužac, obje su to platile životom.

Dana 2. studenog 1991. slomljena je obrana vukovarskog prigradskog naselja Lužac. Pad Lušca označio je početak sloma obrane Grada i početak kalvarije hrvatskih stanovnika i branitelja Vukovara. Zauzevši Lužac, srpske paravojne snage izbile su na Dunav i razlomile do tada jedinstvenu obranu grada, a branitelji su podijeljeni na dvije skupine; jedna je ostala u Borovu Naselju, dok su drugu činili branitelji u vukovarskom središtu, na Sajmištu i Mitnici.

Bojišnicu na Lušcu dugu četiri kilometra, branilo je tek 60-ak branitelja. Pa ipak, do 2. studenoga 1991. godine, domaći branitelji uz nešto pripadnika MUP-a i dragovoljaca iz Đakova, pružali su očajnički otpor višestruko nadmoćnijem neprijatelju. Iako je neprijateljska vojska bila znatno nadmoćnija, branitelji Lušca nanosili su protivniku velike gubitke i u ljudstvu i u tehnici, stoga je njihova odmazda nad njima bila strašna. Nakon pada Lušca, ukupno 59 branitelja i mještana ubijeno je na licu mjesta gdje su zarobljeni, neki na samom kućnom pragu, dok je 23 pri povlačenju upalo u zasjedu i ubijeno kod područne osnovne škole. U neposrednoj blizini škole, pored školskog igrališta, direktno su naletjeli na neprijatelja koji je odmah na njih zapucao. Nekolicina branitelja uspjela se spustiti prema Vuci, a ostali su zarobljeni i bez milosti pogubljeni.

Krvavi pir kod područne škole, preživio je branitelj, žitelj Lušca, Zdravko Krnjić:

"Napad je započeo rano ujutro. Taj dan se zemlja tresla, napali su nas avionima, tenkovima i topništvom. Iz smjera Đergaja krenuli su tenkovima, a potom su preko Vuke postavili pontonski most. Oko jedan sat bilo nam je jasno kako gubimo položaj. Krenuli smo prema osnovnoj školi, našem položaju iza nas, a usput smo iz podruma kupili civile. Nismo znali kako u školi više nema branitelja te da nas u njoj i između kuća preko puta škole, četnici čekaju u zasjedi. Pustili su nas da priđemo, a onda smo odjednom začuli povik: 'Sad udri po ustašama!' Oko mene, suborci i civili, padali su pokošeni rafalima.

Bacio sam se uz zid, pored moga prijatelja Ilije Antolovića, i danas postoje rupe u zidiću pored škole. Braniteljica Nada Kušnjer i Antolovićeva majka Delfa utrčale su u školu, ali su tamo zarobljene. Dopuzao sam s druge strane zidića i tamo ugledao, stisnute uz zid, braniteljicu Mariju Kreko i petnaestogodišnjeg Josipa Bandića. Četnici su me pozivali da se predam, da pokupim ranjene, ali ja sam se primirio, nisam se micao. Ne znam koliko sam dugo tamo ležao, za to vrijeme iz škole su se čuli stravični krici zarobljenih žena, i danas mi je strašno dok se prisjećam. Mariji, Maja smo je zvali i Josipu, pokazivao sam smjer u kojem sam mislio da trebamo potrčati, ali su mi prstom pokazivali prema nebu, bilo je oko četiri poslijepodne, shvatio sam da žele pričekati da se još malo smrači.

Ja nisam čekao, digao sam se, pojurio i bacio u prirodnu strminu, rupu koja se nalazila tamo i nestao u šiblju. Svi preživjeli, ranjeni ali i ostali kasnije zarobljeni, strijeljani su, nažalost, među njima i Maja Kreko i Josip Bandić".

U trenutku pogibije, Marija Kreko je bila trudna. Iza dvadesettrogodišnje Nade Kušnjer Glavaš, ostale su dvije malene djevojčice. Iako se odgovorni i počinitelji znaju i iako je zločin na Lušcu jedan od najvećih u Domovinskom ratu, za njega do danas nitko nije odgovarao.

U razgovoru s jednom od sestara Marije Kreko, pitala sam ima li nešto što bi željela da se o njenoj sestri napiše. Da se ne zaboravi. Nakon kraće tišine, kroz suze mi je rekla: "Voljela bih da se ne zaboravi njenih nedužnih devetnaest godina".

Ne boj se, nikada neće proći!

Nakon zarobljavanja u Borovu naselju, u krugu tvornice Borovo - Borovo Commerceu dana 19. studenoga 1991. godine, braniteljica Jelena Pančić je s ostalim zarobljenim braniteljima i civilima odvezena u Borovo selo gdje joj se gubi svaki trag. Gotovo je trideset i dvije godine otkako je kao devetnaestogodišnjakinja primila oružje u ruke kako bi branila svoj dom, no o njenoj sudbini do danas njena obitelj ne zna ništa. Ali istinu, nesumnjivo, netko zna.

Dražen Kovačić, varaždinski policajac koji je sa svojim kolegama u dva navrata dolazio u ispomoć pri obrani Vukovara, da bi drugi put ostao do samoga kraja, ispričat će:

"Jelenu je sve zanimalo i nije se bojala, naučili smo je rukovati oružjem. Naš je položaj bio na dnu Ličke ulice, isturen prema Borovu selu, na motoroli smo bili 'Grubi 16'. Kada je jedan suborac poginuo, Jeleni smo dali njegovu pušku i pištolj".

Jelenina majka, Milka Pančić, dodat će: "Postajalo je sve gore, brinula sam, imala je tek osamnaest godina. Na njen devetnaesti rođendan, dana 9. studenoga, na štednjaku na drva ispekla sam joj tortu, ali imali su jak napad iz Borova sela i nije uspjela doći, nego tek sutradan ujutro. Tortu je odnijela na položaj, pojela ju je sa suborcima. Kući je na kratko došla i sljedeći dan, bila je s još jednom braniteljicom, Ksenija se zvala. Ugrijala sam im vodu pa su na brzinu oprale kosu, malo je posušile i otišle. Tada mi je rekla – 'Ne boj se. Nikada neće proći!'.

Nažalost, već sutradan uvečer smo se morali povući u tvornicu. Čuli smo ih kako nas dozivaju preko megafona: 'Hrvati, Hrvatice, ustaše, ustaščići, hadezeovci, predajte se, nećemo vam ništa, izađite!',  a naši su dečki prkosili i odvraćali – 'Umorni smo, ne možemo, dođite vi po nas!', no znali smo da je gotovo. Čekali smo da padne noć, a onda smo krenuli. Jelenu sam petnaestoga susrela u Obućari. Bila je umorna, iscrpljena, zaspala mi je na ruci. Dok je spavala, trzala se, tko zna što je lomilo njenu mladost, što je sve vidjela, ja nisam mogla oka sklopiti, gledala sam moje dijete. Sljedeći dan je odnijela lijekove u Borovo Commerce, u pričuvnu bolnicu, i ja je više nikada nisam vidjela". 

Nakon ulaska pripadnika tzv, JNA i četnika u krug borovske tvornice, Jelena Pančić je s ostalim zarobljenim braniteljima i civilima odvezena u Borovo Selo, te prema sjećanju svjedokinje M.V. sa ženama i starijim osobama zgurana u dvoranu Osnovne škole Božidar Maslarić:

"Moja prijateljica koju sam poznavala još iz garde, sestre Soldo - dvije djevojke, jedna od osamnaest, jedna od četrnaest godina, čija je majka Mara također zarobljena i u tome se trenutku nalazila na ispitivanju, Jelena i ja, stajale smo zajedno kada nam je prišao mlađi muškarac odjeven u njihovu maskirnu odoru i počeo nas ispitivati, naoko nehajno, 'prijateljski',  o mladićima iz Borova naselja koje je poznavao. Učinilo mi se kako je Jelenu više puta značajno pogledao, a nakon nekog je vremena otišao. U jednom trenutku, vratila se Mara Soldo, tiho je pričala sa svojim kćerima, a mene je pitala, bi li se, ako se ona ne vrati više, pobrinula za njene kćeri. Pokušala sam je razuvjeriti, no samo mi je šapnula – 'Ništa me ne pitaj…'. Nažalost, njene su se slutnje obistinile, ubrzo su došli po nju i odveli je. Kasnije sam saznala da nije preživjela, zlostavljana je i ubijena. 

Sutradan, rano ujutro, čini mi se kako se tek razdanilo, ušle su žene koje su bile u nekakvoj civilnoj zaštiti i rekle da dolaze Šešelj i njegovi četnici i da što prije uđemo u autobuse kako bismo se na vrijeme spasili. Nastala je gužva, svi su u panici pojurili prema vratima. U jedan od autobusa, prijateljica iz garde i ja smo ušle na stražnja vrata i sjele odostrag, a sestre Soldo ušle su na prednja. Jelena je također ušla na stražnja vrata, ali je sjela po sredini autobusa. Stariju sestru Soldo je u međuvremenu jedan od četnika ošamario jer je imala 'ustaške čizme', a mi smo prestrašeno spustile  glave izbjegavajući njihove poglede. Netom prije negoli će autobus krenuti, na stražnja je vrata uletio jedan od njih i povikao - 'Gdje je ona gardistkinja, rekao sam da ona ne može da ide!'. 

Prijateljica i ja koje smo zapravo bile pripadnice garde, mislile smo kako misli na jednu od nas. Sjedile smo spuštenih glava, ali on je prošao pored nas prema sredini autobusa. Kroz šiške sam vidjela kako povlači Jelenu za ruku i izvodi je van".

Jelena Pančić, nakon što je izvedena iz autobusa, vraćena je u školu i odvedena u jednu od učionica gdje su se nalazile i druge osobe, ponajviše žene. U učionicu su ponovno ušli reporteri beogradske televizije koji su uplašene žene tjerali na razgovor, a kamera je još jednom zabilježila Jelenu i to je njena posljednja slika. Izraz lica djevojke svjesne što joj se sprema. Stajala je na dnu učionice, iza žena koje su sjedile, a među njima su mnoge nakon toga mučki ubijene. 

Roditelji i brat Jelene Pančić i dalje tragaju za istinom, ali najveća im je želja pronaći Jelenine posmrtne ostatke jer im je odavno jasno kako je njena sudbina izvjesna. 

******

Okupljanjem u Vukovaru, preživjele hrvatske braniteljice još su jednom obilježile svoj dan. Hvala vam, junakinje s prve linije fronta. Vama, koje ste nosile maskirnu uniformu, bijelu uniformu. Vama koje ste branile, liječile, kuhale, prale, tješile. Vama koje ste nosile pušku, zavoj, kuhaču, pregaču, vodu. Zahvaljujemo i nevidljivim ratnicama, majkama, sestrama, kćerima. Onima koje su strahovale, molile, nadale se. Onima kojima su srca ostajala u minskim poljima, rovovima, logorima. Onima koje su morale gledati kako im odvode ili ubijaju najmilije. Onima koje su same morale podizati i odgajati djecu. Uz vas smo, koje i danas tragate i kojima i danas srce zalupa na svaki zvuk telefona. Vama koje 30 godina ostavljate otključanu kapiju iako znajte kako nećete čuti zvuk poznatih koraka... Hvala vam! Hvala svim nepoznatim, hrabrim ženama što su podmetale svoja leđa kada je bilo najteže.

* Tekst je nastao u okviru projekta "Povijesno vjerodostojno prikazivanje Domovinskoga rata: Otrgnimo zaboravu heroje Domovinskog rata" kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.