U Vukovar je došao sam, kao duh: priča o požeškom heroju Vladi Sentiću

Vlado Sentić rođen je 15. ravnja 1963. godine u Podgorju, naselje u sastavu općine Kaptol, Požeško-slavonska županija, kao prvi od dvoje djece Julkice rođ. Mioković i Stjepana Sentića. U Požegi, tada Slavonska Požega, pohađao je OŠ Vlado Brkić Španac, danas OŠ Antuna Kanižlića, a potom srednju u CUO Zvonko Brkić, danas Ekonomska škola Požega, trgovački smjer. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja, odlazi u Zagreb na odsluženje vojnog roka u nekadašnjoj JNA.
Vladini prijatelji iz mladosti sa sjetom će opisati veselog, društvenog mladića koji bi rado rekreativno zaigrao nogomet. Godine 1984. Vlado Sentić oženit će se Slavicom Petrić koja će im godinu dana kasnije roditi kćerku Jelenu. Zaposlit će se u Pleternici, u jednoj od poljoprivrednih ljekarni Oranica, a oni koji ga poznaju iz tog vremena, pamte emotivnog i plemenitog djelatnika koji im je često i kada nisu imali novca kupiti neophodne poljoprivredne preparate, na različite načine izlazio u susret. Nakon prekida bračne zajednice sa Slavicom, Vlado se godine 1987. ženi Ljubicom Štimac koja im sljedeće godine rađa kćerku Gabrijelu.

Sine, nemoj ići…

Demokratske promjene i vihor nadolazećeg rata koji se počeo osjećati po cijeloj Hrvatskoj, Vlado je dočekao spreman, želeći se aktivno uključiti u obranu Domovine.
Njegova supruga, Ljubica Sentić, s tugom zaranja u uspomene: "Shvatila sam da se Vlado negdje prijavio kao dragovoljac jer je nestrpljivo čekao poštu, nadajući se pozivu. Upozorio me je da ništa ne otvaram ili bacam, ali mi nije govorio o čemu se radi. Vidjela sam da priprema nekakve metke, skuplja opremu, ali sam mislila kako će se prijaviti u neku od naših bližih jedinica, od kojih se kasnije formirala i 123. brigada. Međutim, nekoliko dana kasnije, uslijedio je šok. Rekao nam je da će otići u Vukovar.

Ni suze, ni molbe obitelji da ne ide u pakao Vukovara, nisu ga odgovorila u namjere da ode pomoći Gradu koji je za sve nas krvario na istoku zemlje. Iako je prošlo već više od trideset godina, i danas mi je u sjećanje urezan trenutak njegovog odlaska… Otišao se u kupatilo obrijati, a na umivaonik, pokraj sebe, posjeo je našu, tada, trogodišnju kćerku Gabrijelu. Brijao se i plakao, suze su mu curile niz lice. Onda je obukao košulju, odijelo, stavio kravatu i uzeo ranac u koji je spremio one metke. Pomilovao je svoga psa, vučjaka Alfa, kojeg je obožavao, poljubio nas je i budući da smo stanovali na katu kuće, a njegovi roditelji u prizemlju, sjurio se brzo niz stepenice kako ga nitko ne bi stigao zaustaviti, sjeo u automobil i odjurio. Nikada ga više nisam vidjela… Bilo je to dana 1. rujna 1991. godine…".

Srce jače od razuma

Svojim automobilom, Vlado Sentić odvezao se u Pleternicu te pozvao prijatelja Ivana Gačića – Lisca, da pođe s njim, ne kazujući mu pri tome da on odlazi u Vukovar, sve dok nisu stigli do Slavonskog Broda. Po dolasku u Vinkovce, zaustavili su se ispod jednog podvožnjaka kako bi se sklonili od granata koje su padale po gradu. Tamo je Vlado Ivanu rekao da će, kad dođu do Bogdanovaca, produžiti za Vukovar, a on, neka se vrati u Požegu i automobil preda Vladinom ocu, Stjepanu.

Ljubica Sentić, nastavit će: "Po povratku u Požegu, ne znajući da mi je Vlado rekao da odlazi za Vukovar, Ivan se dugo vozao po gradu, ne usuđujući se doći reći gdje ga je ostavio… Ispričao nam je kako mu je Vlado na rastanku rekao – 'Nismo babe, nećemo se ljubiti', ali ga je zagrlio. Puno godina kasnije, s požeškim braniteljima išla sam u Vukovar. Stali smo u Bogdanovcima, a tamo nas je sačekao Ivan Matković – Lasta, jedan od zapovjednika tog herojskog sela. Rekao je da je u rujnu ’91. primio jednog mladića iz Požege, dao mu uniformu i prema njegovoj želji, uputio ga u Vukovar… Stajala sam malo sa strane i kad sam to čula, prišla sam i rekla da je to bio moj suprug. Zaplakali smo oboje kad sam mu ispričala Vladinu sudbinu. Kazao je da se uvijek pitao, gdje je i kako, taj mladić završio…"

Zbog njega sam bio bolji borac, hrabriji…

O ratnom putu Vlade Sentića u Vukovaru i njegovoj sudbini, emotivno će prepričati Vladin suborac Miroslav Živaljić: “Krajem rujna, dva dana nisam bio kod kuće jer sam u Zagreb odvezao nekoliko civila. Kad sam se vratio, u podrumu moje roditeljske kuće u Đergajskoj ulici na Budžaku, gdje sam i ja stanovao s obitelji, pored domaćih branitelja, ugledao sam i jedno nepoznato lice. Predstavio mi se kao Vlado Sentić iz Požege. Jako sam se iznenadio, pa sam ga upitao – ‘Što je tebi čovječe, što ti je bilo, pa si došao u ovaj pakao… Odgovorio mi je kako je svakodnevno, na televiziji gledao Dnevnik, slušao vijesti iz Vukovara i da ‘više nije mogao izdržati, morao je doći pomoći’. Odgovorio sam mu da je lud, a kada je na moje pitanje koga ima, odgovorio da ima ženu i dvije male djevojčice, bilo mi je neugodno. Razmišljao sam, mnogi su naši domaći zbrisali kad je opalila prva puška, a ovaj je ostavio obitelj i sam došao da se bori s nama… Stvarno me je zadivio… U Vukovaru je bilo branitelja iz različitih gradova, ali su dolazili u većim ili manjim grupama, a ovaj je došao sam, samcat, samo se pojavio, kao duh. Ispričao mi je kako ga je prijatelj dovezao do Vinkovaca, pa u Bogdanovce, gdje je Ivanu Matkoviću Lasti rekao da želi otići u Vukovar, pomoći pri obrani grada. Sam je, pješice, prošao kroz. tzv. Kukuruzni put, izbio na Lužac, gdje su ga naši dečki uputili u štab. U štabu, nakon provjere, Mile Dedaković – Jastreb, rasporedio ga je na Budžak, četvrt u Borovu naselju, takoreći, rubni dio grada prema šumi Đergaj i selu Bršadinu iz kojega su na Vukovar slijedili neprestani žestoki napadi. Iz štaba, na naš položaj, dovezli su ga Stjepan Glavurdić i Ivan Vukan.

U početku, svakodnevno smo bili zajedno, u svim akcijama i gdje god je trebalo ići na ispomoć. Moram to reći, činilo mi se kao da sam zbog Vlade i ja postao bolji borac, hrabriji… On je išao u sve ulice, na najteže položaje, ulazio u izložene kuće, pa kako sam ja mogao reći, pored njega takvoga, čovjeka iz drugog grada, da ne mogu ili ne želim negdje ići? Kasnije, kad su naši dečki u Đergajskom odvojku izginuli ili bili izranjavani, Vlado i moj brat Marin Živaljić, popunili su taj istureni i težak položaj.

Ostao je sam

Kad je postalo jasno kako je obrana grada slomljena, s Budžaka smo se povlačili prema centru Borova naselja, kroz Kolodvorsku ulicu, prema željezničkoj stanici, a potom žutim zgradama, tzv. Pejtonu. Bili smo stisnuti u vrlo mali dio, a tamo su se još vodile žestoke borbe. U tom metežu, Vlado i Marin su se razdvojili i to nikada nećemo prežaliti. Vlado je došao sa strane, nije poznavao grad, gotovo nikoga osim nas s naših položaja i teško se snalazio. Vjerovali smo da je krenuo u proboj jer je uvijek govorio, kad god bi se poveo razgovor o tome, kako predaja za njega nije ni u kom slučaju opcija, odnosno, da predaja ne dolazi u obzir. Što se s Vladom dogodilo, u jednom je intervjuu opisala Vukovarka Đurđica Nikolašević.

"Ona, njen suprug Mirko, dva Đakovčana, Ivan Poplašen, Josip Brkić – Gus te još dvije osobe čijih se imena ne sjećam, krenuli su u proboj. Nakon što je postalo jasno kako je svaki daljnji otpor agresoru, uzaludan, i Vlado je, ne želeći se predati, tražio neki izlaz. Kod zgrade automehaničarske radionice Auto Will, susreo je ove branitelje, predstavio se i upitao ih, idu li u proboj i ako idu, može li i on s njima… Odgovorili su mu potvrdno, pa su zajedno krenuli dalje… Oko dva sata u noći 19. / 0. studeni ’91. ušli su u Vinogradsku ulicu. U toj ulici, kuće su samo s lijeve strane, desno je pruga Vinkovci-Vukovar. Noć je bila nepovoljna za skrivanje, bila je jaka mjesečina kao ni jednu noć do tada, gotovo poludan, a dok su koračali uz kuće, crijep im je pucketao pod nogama… Prema svjedočenju preživjelih, otprilike, na sredini ulice, na njih je zapucano, a Vlado je jedini pao pogođen…"

Vlado je pao…

"Kod nas u kući, televizor se nije gasio" – bolno će nastaviti Ljubica Sentić – "pomno su se pratile sve vijesti. Vukovar je, kako smo to govorili – pao, puno je branitelja odvedeno u logor. S obzirom na to da o Vladi nismo imali nikakvu informaciju iz bolnice, vjerovali smo kako je i on u zarobljeništvu. 'Mlad je i jak' – govorila sam njegovoj majci – 'budite hrabri, izdržat će on' – tješila sam i nju i sebe… Dan kada smo saznali da je Vlado poginuo, nikada neću zaboraviti, i sad me prođe jeza kad ga se sjetim. Razmijenjena je prva grupa logoraša, nadali smo se vijestima, iako Vlade nije bilo ni na jednom spisku. U trenutku kad je zazvonio telefon, bila sam na katu s kćerkicom, pošla sam je presvući. Zvao je Marin Živaljić, Vladin suborac, također razmijenjen u prvoj grupi… Vjerojatno ni on nije bio posve pribran u toj situaciji, pa ne znajući kako bi drugačije rekao, rekao je samo – 'Vlado je pao…'.

Ni jaukom nikoga nije odao…

I danas čuvam primjerak nekadašnjeg tjednika 'Arena', u kojem je Đurđica Nikolašević dala opsežan intervju. Između ostaloga, rekla je da je Vlado, kad je pogođen, još uvijek bio živ. Čula ga je kako je tiho pitao – 'Ima li tko da mi pomogne?', rafal ga je presjekao preko prepona. Đurđica mu je prišla, uzela za ruku i zamolila da, ako može, ne viče jako, da ih ne oda. Stisnuo joj je ruku, nije jaukao, iako je umirao u velikim bolovima, kao da je tako štitio i njih ostale… Samo je tiho jecao i polako se gasio…. Nakon što je izdahnuo, ostali su se pokušali sakriti po kućama, ali kad je svanulo, svi su uhvaćeni, zarobljeni i odvedeni u logor… Vladino tijelo ostalo je ležati u Vinogradskoj ulici… U Zagrebu, u tzv. Kockici, pokazani su nam protokoli gdje je Vlado također evidentiran, uz njega su bili njegovi osobni dokumenti.  Svekar je vidio i priložene fotografije, ali je to skrivao od ostatka obitelji.  Dobili smo točnu informaciju gdje je Vlado pokopan na vukovarskom groblju Dubrava. Vukovar još nije bio u potpunosti reintegriran kad smo među prvima, možda i prvi, pozvani da preuzmemo Vladino tijelo. Bilo je to nešto prije obljetnice okupacije grada, u studenom 1997. godine. Vladine posmrtne ostatke sljedeći dan smo pokopali na Groblju sv.Ilije u Požegi. Napokon se vratio kući…"

Kada je poginuo pri pokušaju proboja iz grada pod opsadom, požeški dragovoljac, vukovarski heroj Vlado Sentić, suprug, otac, sin i brat, imao je dvadeset i osam godina.

Vlado, nismo te zaboravili.

Jelena Bešlić, starija kći Vlade Sentića, kroz suze će reći kako sjećanje na oca, vukovarskog i požeškog heroja, njeguje ponajviše preko svoje djece, Luke, Mihaela i Martine: "Želim da znaju da im je djed bio domoljub i izuzetno hrabar čovjek i da je to činjenica na koju uvijek moraju biti ponosni".

I Gabrijela Sentić Baričevac, Vladina mlađa kći, s ponosom čuva sjećanje na svoga oca: "Tata je za Vukovar otišao 1. 9. samo dva tjedna nakon mog 3. rođendana, a živa sjećanja koja su mi prenosili obitelj i tatini prijatelji, toliko su jaka i slikovita, da imam osjećaj kao da sam sve to prošla s njima, od dobrog do lošega. Hrabrost i veliko srce o kojemu svi pričaju je ono na što sam ponosna, kad god netko spomene ime mog oca".