Vučić je inteligentan, lukav i vješt političar, izdanak beogradske čaršije, opsesivno-kompulzivnog poremećaja i fiksacije na Hrvatsku

Duboka mržnja

Posve je nebitno sviđa li se Vučićevu istančanome nepcu istarska Malvazija ili možda drniški pršut ili paška janjetina. Efemerija oko Malvazije samo otkriva dublje emotivne i kognitivne slojeve i jednu duboku mržnju koja kod Vučića postoji u odnosu na sve što ima hrvatski predznak. Vučić je očito opsjednut Hrvatima i oni mu predstavljaju glavnu referentnu točku, ali i predmet iracionalne mržnje.

''Proeuropski'' Vučić zapravo je samo lukavija stara vučina koja danas ne će otvoreno držati huškačke govore kao 1995. u Glini, ali će zato glinsku dogradonačelnicu Branku Bakšić Mitić odlikovati ''za iznimne zasluge i osobno junaštvo u liječenju i zaštiti stanovništva Srbije''. A koliko nam je poznato Glina je i dalje u sastavu Hrvatske. I tamo će i ostati.

Vučić će u isto vrijeme na RTL-u deklamirati svoju ''pomirbenu politiku'', a u Srbiji će od Hrvata Bunjevaca nastojati stvoriti poseban etnički partikularitet, mikronarod poseban od hrvatskoga koji će se tako sutra, dakako, lakše stopiti u većinski srpski narod. Vučić će teatralno i uz fanfare govoriti o ''europskome putu Srbije'', u isto će vrijeme nacionalne televizije koje kontroliraju njegov autoritarni režim i stranka (s 800.000 članova najveća stranka u Europi) prednjačiti u antieuropskim sadržajima i u sijanju destilirane mržnje prema svim okolnim narodima. To ga, opet, ne će spriječiti da donosi danajske darove u vidu cjepiva u Makedoniju, koju srpski nacionalisti i dalje nazivaju ''Južnom Srbijom'' ili pak u Federaciju BiH.

Izdanak beogradske čaršije

Vučić je, nema sumnje, lukav i inteligentan političar koji, kao bivši ministar informiranja u Miloševićevoj vladi, jako dobro zna kako širiti propagandu i spinove i – već prema potrebi – srpskome se narodu prikazivati ponekad kao veliki spasitelj koji se žrtvuje u ime Srbije, a ponekad kao žrtve domaće i bjelosvjetske urote. Vješt je i u manevriranju između velikih sila i u sjedenju na dvije stolice.

Vučiću su na prvome mjestu pozicija, vlast, moć i novac. Za realizirati svoje interese spreman je na sve. No Vučić je u duši i velikosrbin koji ima opsesivno-kompulzivni poremećaj i bolesnu fiksaciju na Hrvatsku. Pritom je on samo vjerni izdanak beogradske čaršije o kojoj je svojedobno ne baš biranim riječima govorio Zoran Milanović.

Uz duhovno pokriće Srpske pravoslavne crkve čaršija i danas ne odustaje od velikosrpskih ciljeva zacrtanih polovicom 19. stoljeća. Netko bi rekao da su se čaršijaši već trebali opametiti s obzirom na sve što se događalo od 1989. godine do danas. No takvo bi razmišljanje bilo potpuno pogrješno. Naime, velikosrpska ideja, kao patološka i osvajačka zamisao, počiva na duboko iracionalnim elementima. Bolesna mitomanija predstavlja konstitutivni dio velikosrpske ideologije.

Tri mita

Dva mita koja su povijesno utkana u velikosrpsku ideologiju su svetosavski mit (kao spoj pravoslavlja i vulgarnog nacionalizma) i kosovski mit. Treći mit koji još od vremena Drugoga svjetskog rata, a posebno od osamdesetih godina inaugurira kao treći konstitutivni mit je jasenovački mit koji se u doba Jugoslavije koristio kao sredstvo i argument protiv ideje hrvatskog osamostaljenja. Ako su Hrvati pobili 700.0000 ili milijun Srba u Jasenovcu, što su brojke koje nemaju veze sa zdravim razumom, onda kao genocidan narod ne zaslužuju vlastitu državu.

Film ''Dara iz Jasenovca'' predstavlja klasičan pamflet iz velikosrpske industrije laži. Film ima dva sasvim konkretna cilja:

1.) rušenje hrvatske inozemne reputacije (što je postignuto u ograničenom opsegu);

2.) stvaranje mržnje prema Hrvatima kod mlađih naraštaja u Srbiji, što se sutra može upregnuti kao gorivo za nove ratove. Treba se prisjetiti da je izbijanju rata devedesete prethodilo nekoliko godina velikosrpske propagande u književnosti i filmu. Odmah nakon emitiranja filma na RTS-u (pogledalo ga je više od dva i pol milijuna ljudi) napadnuto je hrvatsko veleposlanstvo u Beogradu. Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati…

Hrvatska šutnja

Velikosrpski su ciljevi trajni i neprekinuti i svaka imalo ozbiljnija analiza ugroza po nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske trebala bi ih imati u vidu. Sve što se događa u Srbiji ne bi trebalo iznenađivati nikoga tko zna elementarne činjenice iz povijesti hrvatsko-srpskih odnosa. No po Hrvatsku je od velikosrpske ideologije uvijek bila pogubnija ideja jugoslavenstva, koja je i dalje živa kod mnogih utjecajnih članova hrvatskoga društva (od kojih su neki i dio službenih institucija), a povijesno je uvijek pripremala plodan humus za prodor velikosrpstva koje je uvijek onemogućavalo izgradnju ikakvih korektnih odnosa između Hrvatske i Srbije.

José Ortega y Gasset u znamenitome djelu Pobuna masa istaknuo je da je povijest ''stvarnost čovjeka'' i da on nema nikakve druge stvarnosti. Koliko su hrvatske političke elite i narod danas svjesne stvarnosti u hrvatsko-srpskim odnosima veliko je pitanje. Velikosrpske provokacije postaju sve intenzivnije, a reakcije na njih sve su slabije. Hrvatska šutnja ponovno je zahvatila sve relevantne političke i društvene adrese. Očito iz povijesti nismo mnogo toga naučili.