Vučić dlaku mijenja, ali ćud nikada; laž i zavjera ostaju temelj velikosrpske politike

Mnogi se pitaju zašto je predsjednica baš sada pozvala Vučića u službeni posjet Hrvatskoj, s obzirom na to da se taj posjet odgađa još od listopada prošle godine. Mišljenja sam kako Vučićev posjet Hrvatskoj treba gledati u okviru nadolazeće „rekonfiguracije“ onoga što se u geopolitičkim laboratorijima zapadnih zemalja naziva „Zapadni Balkan“. Iz nedavno objavljenog izvještaja Atlantskog vijeća „Balkan naprijed: Nova strategija SAD-a za regiju“ jasno je vidljiva najava snažnijeg povratka američke politike na „ove prostore“. U okviru te strategije kao ključan cilj navodi se stabilizacija „regije“ i „povijesno zbližavanje sa Srbijom“. Rješavanje makedonskog pitanja (prijepori s Grčkom) u punom je zamahu, a na red dolaze Srbija (pitanje Kosova) i Bosna i Hercegovina (separatističke težnje Republike Srpske, pitanje izbornog zakona). Susret Kolinde Grabar Kitarović s Aleksandrom Vučićem samo je jedan u nizu susreta slične vrste posljednjih tjedana. Podsjetimo na nedavni susret Grabar Kitarović i turskog predsjednika Recepa Erdoğana te na „trilateralu“ Erdoğan-Vučić-Izetbegović.

SAD preko Hrvatske nudi dogovor Srbije sa Zapadom?

Sjedinjene Američke Države očito ne namjeravaju Srbiju tek tako pustiti u rusku sferu utjecaja, a hrvatska predsjednica, kao političarka bliska Americi, odigrat će ulogu posrednika koji će Srbiji još jednom ponuditi dogovor sa Zapadom. Naravno, posrednička uloga nije javni dio čitavog susreta, koji službeno ima sasvim druge ciljeve. Potpora američkog veleposlanstva susretu, međutim, ne ostavlja dvojbe da iza organizacije susreta stoji mig američke politike.

S druge strane, poznato je da je predsjednik Vlade Andrej Plenković bliži Bruxellesu i Berlinu nego Washingtonu, a da je politika Berlina (i Moskve) glede „Zapadnog Balkana“ trenutno različita od američke politike (osovini Berlin-Moskva u ovome trenutku više odgovara polarizacija odnosa Hrvatske i Srbije u okviru politike multipolarizma). U tom kontekstu treba tumačiti Plenkovićevo neslaganje sa sadašnjim posjetom Vučića Hrvatskoj, ali i (neočekivano) podsjećanje na ratnu odštetu Srbije Hrvatskoj.

Za Hrvatsku je bolje da se Srbija svrsta uz Rusiju

Kao pristaša politike realizma u međunarodnim odnosima – suprotno stavovima „mainstreama“ kako nam u susjedstvu treba „stabilna“ Srbija kao članica Europske unije – smatram da bi za Hrvatsku bilo bolje da Srbija odbije „partnerstvo“ sa Zapadom i da se svrsta uz Rusiju. Tada bi imali politiku čistih računa, Srbija ne bi mogla funkcionirati kao ruski „trojanski konj“ unutar EU, Srbiju se tada ne bi „stabiliziralo“ preko hrvatskih leđa, a Hrvatska bi u okviru novih multipolarnih odnosa mogla izvući veće geopolitičke i ekonomske koristi (primjerice, izgradnjom LNG-a na Krku, što bi bio važan geopolitički iskorak ako imamo na umu plinski rat koji se trenutno vodi u Europi između SAD-a i Rusije). Srbija i kad bi ušla u EU to Hrvatskoj ne bi bilo jamac bilo kakve „normalizacije“ odnosa; tko tvrdi suprotno prespavao je satove povijesti ili je čitao pogrješne povijesne udžbenike.

Predsjednik Vlade Andrej Plenković ovih je dana reaktualizirao pitanje ratne odštete, a predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović pitanje nestalih i položaja Hrvata u Vojvodini. Iako odnosi na relaciji Banski dvori-Pantovčak često odaju dojam trzavica i neusklađenosti, možda to u ovom slučaju i nije loše jer su i iz predsjedničke i iz premijerske pozicije istaknuti kriteriji ispod kojih Hrvatska ne bi smjela ići u odnosima sa Srbijom. Hrvatska možda ne će nikada dobiti ratnu odštetu od Srbije kojom upravljaju kapitalci Vojislava Šešelja i Slobodana Miloševića (Hrvatska je sama odustala od ratne odštete birajući protunacionalne i nacionalno indiferentne političare od 2000. pa nadalje), no tu temu valja stalno potencirati da visi kao Damoklov mač nad Srbijom. U propagandnom ratu koji Srbija vodi protiv Hrvatske, Hrvatska ima daleko jače adute i sredstva odgovora, problem je tek u tome što Hrvatskoj nedostaju političari s kičmom koji će znati odgovoriti na velikosrpske prijetnje i provokacije. Nevjerojatno je da Crna Gora danas djelotvornije reagira na velikosrpske ispade nego Hrvatska.

Laž i zavjera kao temelj velikosrpske politike

„Otac“ srpske nacije Dobrica Ćosić istaknuo je laž kao sredstvo velikosrpske politike („Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno“), a srpski pjesnik i protuhrvatski šovinist Jovan Dučić („Hrvati su najhrabriji narod na svetu, ne zato što se ničega ne boje, nego zato što se ničega ne stide“) ističe zavjereničko djelovanje kao imanentno srpskom narodu. U spisu „Verujem u Boga i srpstvo“ Dučić na jednom mjestu piše: „Nikad Slovenci, baš najmanje Slovenci, mirni, pozitivni, kulturni, daroviti, nisu shvatali naš srpski narod gde se sve rešava zaverama kao u starom Bizantu“.

Laž i zavjera temelj su patološke velikosrpske ideje, kojom je u mladosti bio oduševljen i Aleksandar Vučić. Iako srpski nacionalisti danas napadaju Vučića za izdaju mladenačkih „ideala“ i za prodaju Zapadu, valja se prisjetiti one stare latinske da vuk (pa tako i vučići) dlaku mijenja, ali ćud nikada. Nadamo se da su toga svjesni i političari s dva zagrebačka brda.