Vrijeme je za hrvatsku protuofenzivu, evo u čemu je sve Slovenija pogriješila

Praktički istovremeno bošnjačke su političke stranke započele napad na početak izgradnje mosta Komarna-Pelješac, te obračun s predsjednicom Republike Kolindom Grabar Kitarović. Slovenija je u Bruxellesu, na sastanku veleposlanika zemalja članica EU, otkazala potporu Hrvatskoj za članstvo u OECD, a nakon toga, i nakon razgovora ministara Karla Erjavca i Pétera Szijjárta, tom se otkazivanju potpore pridružila i Mađarska.

Očito je da je administracija u Hrvatskoj očekivala ovakav razvoj situacije. Naime, novo je vodstvo Ministarstva vanjskih poslova, u prvom tjednu nakon kraja vladina kratkog odmora, obnovilo format sastanaka svih šefova hrvatskih diplomatskih misija akreditiranih u inozemstvu s državnim vrhom, a ključna tema razgovora šefova diplomatskih misija i državnog vrha bio je odnos sa susjedima.

Objava odluke arbitražnog sudišta, na početku turističke sezone, predstavljala je golem rizik za tijek sezone, jer je postojala opasnost da radikali u slovenskoj politici blokiraju granicu s Hrvatskom. Pritom diplomacija nije mogla mnogo, jer jedan od najutjecajnijih zagovornika te ideje stoluje u Mladiki, ljubljanskoj palači, u kojoj je smješteno slovensko Ministarstvo vanjskih poslova.

Dijalog na razini predsjednika Vlada, obavljen na marginama sastanaka Europskog vijeća, u tom je segmentu smirio situaciju, a zaoštravanje odnosa dogodilo se ne tijekom ljeta, nego sada, pred sezonu izlova cipala u akvatoriju zaljeva, čija je dioba sporna.

„Provođenje arbitražne odluke“ jedan je od ključnih predizbornih argumenata i trenutnog premijera Slovenije Mire Cerara i cijele njegove koalicijske vlade. Budući da je Slovenija, unatoč tome što je kompromitirala proces, na njemu de facto doživjela neuspjeh, za nju je „provođenje“ odluke arbitražnog sudišta vrlo osjetljivo.

Naime, razgraničenje u zaljevu, jedino što je odlukom dobila, ono je u čemu je bio i najveći „koruptivni“ angažman dvoje aktera, koji su kompromitirali rad sudišta - slovenske bivše agentice pred sudištem Simone Drenik i arbitra, što ga je u sastav sudišta imenovala Slovenija, Jerneja Sekolca.

Upravo je o tom pitanju Sekolec u gradivo sudišta podmetao glavninu „patvorenih“ slovenskih dokumenata, zbog čega se, nakon saznanja o tome, Hrvatska povukla iz spornog procesa.

Paradoksalno je da Slovenija inzistira na tome da se presuda počne provoditi upravo od ove točke koja je sporna. Da postoji volja sa slovenske strane, da se presuda doista provede, njena bi vlada to činila drukčije.

Već u prvim danima nakon objave odluke, slovenska bi se vojska povukla iz vojarne na Svetoj Geri, koja je nedvojbeno hrvatski teritorij i o čemu zapravo nikad i nije bilo realnog spora. Slovenija bi objekt prepustila njegovu vlasniku, dakle, ili hrvatskoj državi ili Hrvatskom planinarskom savezu, kome je država već dodijelila objekt, da ga prenamjeni za planinarski dom.

Slovenija bi, nadalje, maknula žicu s nedvojbeno hrvatskog teritorija uz lijevu obalu Mure, odnosno desnu obalu Sutle, onih džepova hrvatskog teritorija koji su ostali s druge strane rijeke, nakon pomicanja riječnog korita.

Nakon toga racionalna bi vlada započela razgovore o tome kako održavati nasipe uz Muru, koji su na hrvatskom teritoriju, kod Svetog Martina na Muri, a od poplave štite slovensko naselje Hotiza. Budući da se granica na kopnu iz odluke arbitražnog sudišta poklapa s onim što je još devedesetih utvrdila mješovita diplomatska komisija, a da je sudište usvojilo hrvatski stav o razgraničenju uz rijeku Dragonju, u zadnjim kilometrima granice pred izlazak na more, što diplomatska komisija devedesetih nije „dirala“, cjelokupna kopnena granica mogla je biti definitivno utvrđena.

Umjesto toga, slovenska je vlada odlučila započeti provoditi “sporazum“ u jedinom dijelu koji može smatrati svojim uspjehom, a taj je uspjeh postignut kompromitiranjem postupka, zbog kojeg se Hrvatska i povukla iz arbitraže.

Nije moguće reći niti da se Slovenija poduhvatila rješavanja „granice na moru“, jer kad bi to bila istina, morala bi započeti reviziju svoga Pomorskog zakonika i ponovno u nj unijeti odredbu kako je Slovenija teritorijalno prikraćena država i da nema mogućnosti proglašavanja pojaseva na moru, jer ima samo teritorijalne vode, ali ne i izravan kontakt tih voda s međunarodnim vodama Jadrana.

Ovako, slovenski Pomorski zakonik još uvijek govori o isključivom slovenskom gospodarskom pojasu na Jadranu i o diobi epikontinentalnog pojasa, iako je arbitražno sudište jasno izreklo kako zato što je Slovenija teritorijalno prikraćena Hrvatska mora osigurati služnost (i to generalnu, a ne samo Sloveniji) u pojasu koji povezuje slovenske teritorijalne vode i otvoreno more. Hrvatska se takvoj služnosti nikad nije protivila, jer su i prije razgraničenja dviju država brodovi za koparsku luku, a i drugi, prema svom odredištu plovili hrvatskim teritorijalnim morem.

Koridor, u kome je Hrvatskoj ograničen nacionalni suverenitet, a koji povezuje otvoreno more i slovenske teritorijalne vode u Bosni i Hercegovini su pogrešno shvatili kao presedan za rješavanje pitanja razgraničenja Hrvatske i BiH na moru kod Neuma.

Arbitražno sudište nije razgraničavalo Hrvatsku i Sloveniju i utvrđivalo neku novu granicu iz koje bi slijedila neka nova prava, nego je utvrđivalo tijek granice kakav je on bio 25. lipnja 1991. kad su obje države proglasile neovisnost. Budući da su brodovi različitih zastava plovili za Kopar i prije razdruživanja bivše Jugoslavije, sudište je odredilo koridor neškodljivog prolaza, na kome Hrvatska u budućnosti ne smije ništa graditi.

BiH nastoji opstruirati izgradnju mosta Komarna-Brijest tvrdeći da bi on bio na koridoru koji Neum spaja s otvorenim morem, a misleći da BiH ima pravo na takvo povezivanje svoga zatvorenog mora.

Međutim, nikad nikakvi brodovi nisu plovili u Neum, u njemu nije postojala relevantna luka, niti ima mogućnosti za njenu izgradnju. Ulazak velikih brodova u neumski zatvoreni akvatorij bilo bi pogubno za očuvanje ekološki osjetljivog Malostonskog zaljeva i Hrvatska zbog prekograničnog utjecaja na okoliš ne može dopustiti bilo kakvo dodatno ekološko opterećenje neumskog akvatorija.

Koliko god postoje dvojbe o razgraničenju u neumskom prostoru (pitanje suvereniteta nad puntom Kleka, te Malim i Velikom škojem), pitanje pomorske pozicije BiH najbolje je riješeno sporazumom pokojnih predsjednika Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića, koji BiH upućuje na korištenje lukom Ploče.

Danas, kad je Hrvatska članica EU, status BiH u pločanskoj luci mora biti riješen restriktivnije, nego što inicijalno bio planiran, ali Ploče ostaju okvir za rješavanje pitanja bosansko-hercegovačkog „izlaza na more“.

U prethodnom razdoblju problem je bio to što smo u Hrvatskoj bili posve uvjereni kako je pravda u pitanjima razgraničenja na našoj strani, pa se nismo niti trudili argumentirati i dokazivati svoje stavove. Diplomacija, međutim, nikad ne smije ništa smatrati sigurnim i jasnim, nego se mora sustavno brinuti o pridobivanju potpore za svoje stavove.

U tome su, na primjer, slovenski diplomati, bili agilniji, ali nedosljedna slovenska politika ostavila je dovoljno prostora za ozbiljnu hrvatsku diplomatsku protuofenzivu. Ona mora biti zasnovana na tolerantnom stavu, spuštanju tenzija, ali i jasno pokazati da nije istina kako Slovenija poštuje međunarodno pravo, a Hrvatska ga krši, nego da je situacija upravo suprotna.