Vojno jačanje Europske unije omogućilo bi SAD-u da se primarno usredotoči na Aziju i kineske prijetnje svjetskom miru

Dokument o Strateškom kompasu apostrofira kako neprijateljsko okruženje od EU-a traži da napravi kvantni skok i poveća svoje sposobnosti i spremnost za djelovanje, pojača otpornost te osigura solidarnost i uzajamnu pomoć.

"Europa mora naučiti govoriti jezikom sile", rekao je povjerenik EU-a za vanjsku politiku Josep Borrell. Kao glavnu prijetnju europskoj sigurnosti vidi se primarno Rusiju koja trenutno vodi agresivni rat protiv Ukrajine, koja sudjeluje u sukobima u Gruziji i Moldaviji i de facto upravlja Bjelorusijom. Zatim slijede Kina, nestabilno stanje na zapadnom Balkanu, islamistički teror u sjevernom dijelu Afrike, regionalni sukobi na Bliskom istoku, a zatim pogled seže do Arktika, indo-pacifičke zone i Latinske Amerike.

Dokumentom o Strateškom kompasu države članice se obvezuju na veća ulaganja u obranu, obrambene sposobnosti i inovativne tehnologije. U dokumentu se zaključuje kako neprijateljsko okruženje i širi geopolitički trendovi zahtijevaju od EU-a preuzimanje veće odgovornosti za svoju sigurnost.

Strateška autonomija vs. transatlantizam

Jačanje strateške autonomije EU-a, što bi značilo da Unija može donositi odluke koje nužno ne korespondiraju s interesima druge strane Atlantika, u suprotnosti je s konceptom transatlantizma. Transatlantski odnosi doživjeli su određenu vrstu krize u mandatu američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je inaugurirao politiku "America first". Nakon što je Trump poražen na izborima, mnogo se govorilo o obnovi transatlantizma, kao jednoga od ključnih elemenata multilateralizma.

No kako protumačiti da je EU sklopila investicijski sporazum s Kinom u razdoblju interregnuma kad još nije formirana nova Bidenova administracija? Taj je sporazum kasnije suspendiran, no očito je govorio o određenim težnjama EU-a za strateškom autonomijom. Sjeverni tok 2 danas je prošlost, no sve do početka ruskog napada na Ukrajinu i Njemačka i neke druge zemlje EU-a gurale su ovaj projekt koji je direktno protivan američkim energetskim interesima i želji da Europskoj uniji prodaje ukapljeni plin.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron zagovornik je "strateške autonomije" EU-a, a to bi u njegovim projekcijama značilo i vlastitu vojsku. Na tragu ideje o europskoj strateškoj autonomiji ponekad je deklarativno znala biti i njemačka kancelarka Angela Merkel iako njezini stavovi o tome nisu bili dosljedni i koherentni.

Nakon početka rata u Ukrajini Europa je u sigurnosnom smislu ponovno potpuno usisana u američku interesnu sferu, a sve više postaje ovisna i o američkom ukapljenom plinu. Prekinute su energetske veze Ruske Federacije i Europe, s naglaskom na Njemačku koja je prvenstveno svoj razvoj temeljila na jeftinim ruskim energentima, a imala je i energetski monopol u Europi.

Treba li SAD Europu?

Postavlja se i pitanje kako će se EU postaviti prema rastućem strateškom rivalstvu SAD-a i Kine čiji utjecaj raste na geopolitičkoj, geoekonomskoj i diplomatskoj razini. Francuski predsjednik Emmanuel Macron nakon nedavnog posjeta Pekingu rekao je da se Europa ne smije ekonomski odvojiti od Kine. To, generalno, nije naišlo na dobru recepciju niti u Washingtonu niti u mnogim EU središtima moći. Međutim, i u Sjedinjenim Američkim Državama javljaju se glasovi koji preispituju dosadašnji odnos SAD-a i EU-a.

Nedavno je u časopisu Foreign Affairs objavljen zanimljiv članak skupine autora pod naslovom "Treba li Amerika još uvijek Europu? Rasprava o pristupu 'Azija na prvom mjestu'".

U uvodu članka ističe se da su već spomenute primjedbe Emmanuela Macrona intenzivirale tinjajuću raspravu o tome trebaju li Sjedinjene Države nastojati uvući europske države u svoje natjecanje s Kinom ili bi umjesto toga trebale smanjiti svoju vodeću ulogu u obrani Europe kako bi dale prioritet sigurnosnim potrebama u Aziji.

U analizi se ističe da bi obje strane Atlantika "imale koristi od prijenosa većine odgovornosti za obranu Europe na same Europljane, dopuštajući Sjedinjenim Državama da prijeđu na ulogu potpore". Podsjeća se i na to da je i toliko klevetana vojna potrošnja članica EU-a već gotovo četiri puta veća od ruske, a EU ima otprilike tri puta više stanovnika od Rusije. Analiza se dotiče i temeljnog čl. 5 NATO-a o kolektivnoj obrani. Autori taj članak, koji govori da je napad na jednu članicu NATO-a napad na sve, interpretiraju na način da on "ne zahtijeva da se Sjedinjene Države pridruže borbi od samog početka, a još manje da se bore na bilo koji poseban način. Kad bi Europa mogla učiniti više da se zaštiti, Sjedinjene Države mogle bi učiniti manje - potencijalno mnogo manje u sljedećim desetljećima".

Prioriteti

Strateški prioriteti, dodaje se, u konačnici će diktirati kako će Sjedinjene Države organizirati svoje snage i koje će oružje odlučiti nabaviti. "Ako se Azija dosljedno smatra najvažnijim poprištem za američke interese, tada će Pentagon dati prednost nabavi sustava i projektiranju snaga optimiziranih za sukobe u Indo-Pacifiku". Dugoročno, zaključuje se, europske obrambene potrebe bit će konkurencija azijskim.

Kad bi Europa imala veću stratešku autonomiju, stoji dalje u analizi, Washington bi bio manje sklon baviti se fantazijom da Sjedinjene Države same mogu oblikovati svijet kako žele. "Dominacija SAD-a također infantilizira europske države tretirajući ih kao nesposobne pružiti sigurnost vlastitim građanima i smanjujući njihovu ulogu u vanjskoj politici. I to je sve riskantnije, budući da sve mračnija strateška slika stvara izglede za iznenadno povlačenje američkih snaga pod teškim okolnostima. Bolje je, dakle, osnažiti europske saveznike da počnu popunjavati buduće praznine u kapacitetima SAD-a".

Europa je danas pred izborom: hoće li krenuti putem autonomije ili će se u sigurnosnom i drugim područjima i dalje oslanjati na SAD. Pritom nema dvojbe da je Starom kontinentu potrebno ujedinjenje, no europski se savez može graditi jedino kao zajednica suverenih i ravnopravnih naroda i država. Ako bi se strateška autonomija gradila tako što će se tražiti novo dokidanje nacionalnih suvereniteta, onda takav projekt nema budućnost.