Vlada želi trgovcima pokloniti dvije milijarde kuna, a za pljesnivi sir iz Spara moramo se pobrinuti sami

Utvrdivši kako nije riječ o siru koji bi trebao biti pljesniv, dobronamjerno je odnijela vrećicu prodavačici kako je neki drugi kupac ne bi zabunom kupio. Prodavačica je lijepo rekla da ne može ona uzeti tu vrećicu jer da radi na kruhu, a ne na siru, te objasnila da je ona koja radi na siru otišla kući jer joj je završila smjena, a poslovođa očekivano nedjeljom nije na poslu. Sudbina pljesnivog sira ostala je nepoznata.

Mene je to pak podsjetilo da me više ništa ne može iznenaditi kad je Spar u pitanju, nakon što sam lani pred kraj ljeta skupila s police pet paketa narezanog pršuta kojemu je rok trajanja istekao sedam dana ranije. Rokove trajanja mlječnih proizvoda nužno provjeravam po nekoliko puta. To je postalo uobičajeno. Učestaliji kupac naviknut je da čim vani zatopli - Spar se pretvori u frižider pa prodavačice obuku u one tople prsluke. Nosiš vestu za potrebe dulje kupnje.

Plasirali su jedan dobar proizvod. Sparovu kavu, duplo jeftiniju od brendiranih. Ali je rijetko imaju. Pa pecaš. Uspjeli su iz asortimana u malom Sparu koji je meni najbliži izbaciti dječju pastu za zube, iako je trgovina smještena kraj vrtića. Sada drže samo četkice. Jednom sam poslijepodne htjela kupiti Pikovu šunku, a prodavačica je molila da jel' može neka druga šunka, jer Pikovu ima u skladištu dva metra od pulta pa da sad ne ide po nju.  Lagano sam siktala da neću austrijsku šunku.

Dogodovštinama sa Sparom nema kraja otkad su se odlučili na strategiju približavanja kupcu, odnosno na nicanje malih Sparovih trgovina kako bi ozbiljnije konkurirali Konzumu. Pozicioniranje je najočitije na zagrebačkom terenu. Otkad je Spar preuzeo Billu - nastupio je kaos. I nastavio se. Ispostavilo se kako se logistika uzdrmala pa roba nije uspjela stići do trgovina ranije, nego dva tri dana prije isteka roka trajanja.

Već dugo svoje dogodovštine iz Spara na društvenim mrežama piše Saša Ceci, fizičar s talentom za jednostavno objašnjavanje kompleksnih fenomena.

Njegova se priča svodi na "Nemam kuda, Spar mi je svuda". Od kuće do posla samo Spar. Izbjegava ih. Kaže kako je unutrašnjost trgovine stalno ispunjena kolicima s robom koju treba složiti na police. Potvrđujem, tamo stalno netko nešto slaže, jedva možeš proći. Nadalje, jedna prodavačica opslužuje i kruh i salame i gotova jela. Kad se stvori veliki red, ako netko kupuje više narezanih salama čekaš kruh jako dugo, ako ti je pauza od posla kratka – odustaneš.

Izgleda kao da su u Sparu u zadnjih godinu dana zaključili da će Konzum ionako propasti pa je bitno samo se teritorijalno pozicionirati. I Konzum se bio teritorijalno pozicionirao, bez obzira što je to dovelo do toga da skoro pola trgovina bude neprofitabilno čak i uz njegovanje niskih plaća i visokih cijena. U Sparu valjda žele biti profitabilni pa jako štede na kvaliteti usluge. Sudbina punjenja Konzumovih polica ovisi o rezultatu restrukturiranja Agrokora koje nije ni počelo.

Potrošnja u Hrvatskoj raste. Zajedno s njom i cijene. Inflacija je blizu dva posto. Najveći dio svog raspoloživog budžeta građani Hrvatske troše na hranu i na režije. Premijer Andrej Plenković se zainatio. Baš hoće smanjiti PDV za jedan postotni poen. I osloboditi dvije milijarde kuna trgovcima. Ti trgovci neće u ime tog skromnog smanjenja sniziti ni jednu cijenu. Konzum će smanjenje PDV-a iskoristiti za plaćanje dugova nakon nagodbe, ako do nje dođe, a Spar za podizanje svoje profitabilnosti koja neće ostati u Hrvatskoj kroz investicije u kvalitetu. Ako nije do sad, zašto bi sad?

Šalu na stranu, svako smanjivanje poreza treba pozdraviti, ali ako ono neće dovesti do boljitka za poreznog obveznika, onda Vladu treba pitati zašto to želi napraviti? Isto je i s porezom na rad. Nemoguće je s nacionalne razine rasteretiti rad od poreza onoliko koliko je lokalna razina koja sada ubire taj porez sposobna opteretiti građanina s rastom cijena usluga lokalne samouprave.

Pozitivno je porezno rasteretiti rad. Ali kad vam lokalna jedinica objavi da će vam povišicu pojesti skuplja komunalna naknada preimenovana u porez na nekretninu i to jedinu kupljenu na kredit, treba stati i zamisliti se tko tu koga vuče za nos.

K'o muhe ljeti. Jednu makneš druga ti na ramenu odmah zazuji.

U međuvremenu, trošiš zarađeni novac u lošoj maloprodaji. Koja se tako teritorijalno pozicionirala da je ne možeš izbjeći ako baš nisi spreman u to uložiti jako puno, najčešće nepostojećeg, vremena.

I nema velike pobune. Bit će da je riječ o mentalnom nasljeđu iz socijalizma – ni kupac jadan nije shvatio da ima neka prava. Pa većina šuti i trpi jer moglo bi biti i gore? A to je onaj trenutak kad u liberalnom kapitalizmu zazoveš neke inspekcije da uvedu malo reda u kvalitetu usluge. A ne da ih još nagrade s dvije milijarde poreznih kuna.