Vlada svojim građanima ne može osigurati elementarnu sigurnost

Hrvatska sa svojim muslimanskim susjedima ima drukčija povijesna iskustva nego većina ostalih europskih naroda. Ako smo se povijesno u nečemu pokazali vještijima i sposobnijima od velikih europskih naroda, onda je to sposobnost integriranja naših muslimanskih susjeda. Prije nego što su se muslimani Bošnjaci konsolidirali kao nacija,  relevantan dio njihove elite politički se osjećao Hrvatima. Danas se većina muslimana u Hrvatskoj politički smatra Bošnjacima, ali se snažno identificira i sa zemljom u kojoj živi, kao i sa zemljom svoga porijekla.

Osim s Bošnjacima, izrazito su snažne povijesne veze Hrvata s Albancima, koji su, doduše, multikonfesionalan narod, ali ih je ponajviše muslimana. Povijesne veze Hrvatske s Turskom, snažnom euro-azijskom zemljom umjerenog islama, koja je ključno utjecala na kulturni i vjerski identitet i Bošnjaka i Albanaca, velika je prednost Hrvatske u suvremenoj Europi. Nakon što je Turska odustala od koncepta kemalizma, insistiranja na laikatu, modernizaciji nacije i fokusiranosti na Europu i euroatlantizam, i nakon što su današnji turski predsjednik Tayyip Erdoğan i premijer Ahmet Davutoğlu stvorili doktrinu „neoosmanizma“, koja više nije fokusirana na punopravno članstvo Turske u EU, ali jest na vraćanje njena utjecaja na područja koja su bila dijelom Otomanskog carstva, Hrvatska povijesna bliskost i razumijevanje s Turskom postali su snažan alat što bi ga bilo moguće pretvoriti u „komparativnu prednost“ za bruxelleskim stolovima.

Ništa od toga Hrvatska ne iskorištava. Ona se uopće ne bavi sustavnim promicanjem svog modela političke integracije muslimanskog stanovništva, što bi mogao biti „politički proizvod“ vrlo zanimljiv i zapadnim demokracijama, ali i državama južne mediteranske fasade.

Hrvatska ne razvija sustavno odnose s važnim državama, kao što je Egipat, a administracija predsjednika Abdel Fataha al-Sisija jedna je od onih koje bi sigurno rado učile o političkim i kulturnim sponama islama i kršćanstva, islama i zapadnog svijeta. Dapače, zbog političkih igara nekih ministara u Milanovićevoj vladi, koje karakterizira neobuzdano „tinejdžersko“ (da ne kažemo pubertetlijsko) ponašanje, opstruiran je put predsjednice Republike, s ozbiljnim izaslanstvom, na otvaranje novoga Sueskog kanala.

Upravo u vrijeme kad je Predsjednica s visokim izaslanstvom trebala biti u Kairu, onamo je ad hoc otputovala ministrica vanjskih poslova, sigurno s dobrom namjerom, ali bez ikakve šanse da u jednom danu sanira propuste u hrvatskoj vanjskoj politici, od trenutka kad je u lipnju prošle godine predsjednik al-Sisi preuzeo dužnost, pa do danas.

Ta velika prednost Hrvatske pred drugim državama Zapada u integraciji svoga muslimanskog stanovništva vidjela se u dirljivom angažmanu muftije Islamske zajednice u Hrvatskoj Aziza Hasanovića, ali i u molitvama u hrvatskim džamijama za spas hrvatskog državljanina Tomislava Salopeka iz ruku islamskih radikala. Hrvatska jest protivnik svakog političkog radikalizma, svakog totalitarnog političkog uređenja ili pokreta usmjerenog na uspostavljanje totalitarne države, ali Hrvatska nije neprijatelj Islama. Dapače, muslimani vjerojatno i nemaju boljih prijatelja u Europskoj uniji od Hrvata.

Sve to hrvatska politika na čelu sa Zoranom Milanovićem i hrvatska diplomacija nisu znale jasno reći. Još jedna hrvatska obitelj ostala je bez oca zbog zločina onih koji se pozivaju na Islamsku državu. Prvi je stradao David Haines, britanski državljanin, ali oženjen siščankom i otac djeteta koji raste u ovom hrvatskom gradu.

Racionalna je ona politika koja zna što su joj prednosti, koja te prednosti iskorištava, ali ih i štiti i razvija. Hrvatski premijer niti zna išta o tom finom odnosu, koji postoji između Hrvata i muslimana, niti razumije da je radikalima Islamske države ili onima koji se koriste tim zločinačkim brendom, cilj razbiti to fino tkanje povezanosti Hrvata s muslimanskim susjedima.

Kad se već obraćao javnosti povodom tragedije jednoga hrvatskog državljanina, kad je već govorio o svojim kontaktima sa zagonetnim globalnim moćnicima, kad je već tvrdio kako državnici s kojima on komunicira imaju veće probleme od nas zbog čestog stradavanja svojih građana, Premijer bi se morao zahvaliti na angažmanu muftiji Hasanoviću i njegovu prethodniku, umirovljenom muftiji Ševku Omerbašiću, koji nije budio lažne nade i jasno progovorio o onima koji su oteli njegova i našeg sugrađanina.  Morao je također poslati jasnu poruku o tome da su naši susjedi muslimani dio drugog svijeta, a da povezanost s njima neće nestati nakon ovog zločina.

Zagovornici urotničkih teorija vjerojatno će tvrditi da je upravo to posebno hrvatsko povijesno iskustvo razlog da su njeni državljani više izloženi teroru islamskih radikala. Tome nije tako, ali osim nas i naših muslimanskih sugrađana o tom posebnom povijesnom iskustvu, nažalost, malo tko uopće nešto zna, pa sigurno ne znaju niti nasilnici koji djeluju u ime Islamske države ili se pozivaju na nju.

Tragedija Tomislava Salopeka još je jednom pokazala da hrvatska vladajuća politika ne zna iskoristiti prednosti koje ima, ne zna afirmirati povijesna iskustva Hrvatske, ne radi ništa sustavno, nego samo ad hoc i nepripremljeno. Takvi su i rezultati. Država, čija Vlada ne zna prepoznati svoje globalne prednosti, dakako ne može svojim državljanima osigurati niti elementarnu sigurnost.