Vlada je rastom proračuna posijala potražnju za javnim novcem – tražite još da vidimo gdje je granica

Jer naravno, učiteljicu i liječnika u pravilu ne smatramo kukoljem. Dapače.

Ususret Adventu i vremenu kojem ćemo začarani bojama božićnih kuglica raspaliti kartice po POS uređajima našli smo se još jednom u apsurdnoj priči obračunavanja s učiteljicom i liječnikom, jer uz potporu sindikata traže veće povišice plaća od onih koje im je ministar financija Zdravko Marić ponudio. Grla su se osušila od argumentacije kako učiteljica i liječnik ne mogu dobiti to što traže.

I ne bi trebali dobiti to što traže. Kao što vjerojatno za hrvatski opstanak zapravo nije presudno važno ulaganje u naoružanje, kao što sigurno lani nije bilo opravdano povećati povlaštene mirovine, kao što je vrlo vjerojatno potpuno nepotreban proračunski plan rasta materijalnih troškova ministarstava od 1,2 milijarde kuna.

Vlada Andreja Plenkovića, sa Zdravkom Marićem u ulozi ministra financija u epizodi druga godina mandata posijala je u hrvatsko društvo – potražnju za javnim novcem. Proračun za iduću godinu izdašno raste, suficita neće biti jer će se poreznim novcem u iznosu od 4,3 milijarde kuna sanirati nesposobnost, a može biti i kriminal sjevernojadranske brodogradnje.

U tom rastu državne potrošnje, temeljnom na tužnoj brojci od 2,6 do 2,9 posto godišnjeg rasta. nalazi se mjesta za svakakve apetite. Ovogodišnji Advent za vlast predstavlja ulazak u treću godinu mandata, godinu izbora za Europski parlament. Potrebno je kupiti glasove.

Nije napravljeno istraživanje koje bi pokazalo postoji li uzročno posljedična veza između rasta broja zaposlenih u državnim kompanijama i približavanja izbornih godina, međutim državne kompanije zapošljavaju nove ljude i tope svoju dobit. Interesne skupine se hrane na proračunu.

I kad znamo da je tako, tada je zaista blesavo uhvatiti se u vrtlog obračuna s učiteljicom i liječnikom. I oni su interesna skupina. Jest da su rezultati njihovih usluga zbog nemogućnosti reformiranja sustava u kojem rade prosječno ocijenjeni lošima, ali čime su nas zadužile sve generacije naših političara da su zaslužile povlaštenu mirovinu? Čime nas zadužuju današnje generacije političara da je zaslužuju?

Što ćemo u konačnici kao društvo imati od plaćanja sanacije Uljanika u iznosu od 4,3 milijarde kuna? Ah da, time su nas političari zadužili – izdavali su jamstva za koja su znali da će doći na naplatu. Kakve blagodati možemo imati od smanjenja PDV-a na dio prehrambenih proizvoda? Jedna računica Večernjeg lista kaže da će prosječno kućanstvo uštedjeti tisuću kuna godišnje.

Vjerojatno je izgledalo otužno staviti na naslovnicu da je riječ o 83 kune mjesečno, a svi oni koji žive ispod materijalnog prosjeka ionako ne troše dovoljno da bi toliko uštedjeli. Na kraju će se ušteda potpuno istopiti jer još uvijek najveći maloprodajni lanac u državi, koji se još uvijek zove Konzum, jednostavno mora povećati svoju profitabilnost da bi dobio relativno izdržljivo refinanciranje kredita.

Čemu služi rasterećenje plaća od dva doprinosa, ako se povećava doprinos za zdravstvo kojim se financira sustav čijoj se reformi opire svaki ministar jer je to – teško. Čemu služi velika drama koja je nastala oko udžbenika za osnovnoškolce za koje Bandić traži da ih plati država kako ne bi trebali gradovi, pa tako više ni on.

Velika korist od udžbenika financiranih javnim novcem je između ostalog ta da su ti udžbenici postali toliko nekvalitetni da su im listovi papira prozirni i raspadaju se prije Božića. A Plenković je uspio izjaviti da su skupi.

Čemu služi daljnje rasterećivanje plaća od poreza ako male iznajmljivače pokojeg apartmana pokušava oporezovati pet puta više dodjeljujući im pogrdni naziv rentijeri, baš kao što je Jadranka Kosor kad je ukidala iz ministarstava vodu s okusom ocijenila kako su ljudi s plaćom od šest tisuća kuna – bogati.

Kad nabrojimo sve besmislene stvari u Hrvatskoj, kad zbrojimo što sve netko dobije jer ima čime ucijeniti, a to nije zaslužio ili jednostavno država to ne bi trebala plaćati, tek tada možemo početi razgovarati o našem društvenom obračunu s učiteljicom i liječnikom.

Naime, ako će nekolicina zastupnika u Saboru tražiti da se za njihove interese kroz proračun potroši par stotina milijuna kuna i time uvjetovati podršku proračunu, a premijer će to biti voljan platiti zbog stabilnosti svoje Vlade, tada je, zbog društvenih okolnosti u kojima živimo sasvim u redu da učiteljica i liječnik štrajkaju do ispunjenja zahtjeva.

Iako njihove zahtjeve nemamo odakle platiti jer, eto, nismo dovoljno zaradili. Ali nismo mi dovoljno zaradili ni za stare F-16 ice. Pa ipak stižu. Vlada Andreja Plenkovića je rastom proračunske potrošnje posijala potražnju za javnim novcem – tko god može treba tražiti još – pa da vidimo gdje je granica ljubaznosti.