Vlada opet mijenja kriterije za poduzeća od posebnog državnog interesa, lobističke igre mogu početi

Uglavnom, najčešće neadekvatno ispunjen akcijski plan Vlade o ubrzanju privatizacije sad je dio opsežnije priče uvođenja eura u Hrvatsku. Uvijek je lijepo kad se govori o privatizaciji. Međutim, nije lijepo kad se uvijek vrtimo oko iste točke kao glavni mačići oko vruće ribe. Vlada bi, naime, do travnja iduće godine trebala definirati kriterije za utvrđivanje poduzeća od posebnog interesa. Zar opet? To vam je onaj trenutak kad slikovito rečeno uhvate ekonomiju za vrat, čvrsto ga stisnu i prinesu žrtvu politici. Po tko zna koji put. I uvijek na isti, neinventivan način.

Bivšem, svaka čast svakome tko ga se sjeća, hrvatskom premijeru Tihomiru Oreškoviću vjerojatno ni dan danas nije bilo jasno zašto je, kad je njegova Vlada skidala s brojnih kompanija etiketu “posebnog interesa”, u državi zavladala omanja drama. Naime, u našoj je kolektivnoj svijesti upisano je da je posebni državni interes nešto dobro pa kad su neke kompanije izgubile taj status, što je značilo da ih se lakše može privatizirati, nastupilo je neviđeno plakanje. Rezultat te akcije je zapravo bio dobar. Država je od svih poduzeća u kojima ima manjinske ili kontrolne, u svakom slučaju značajne udjele etiketu “posebnog interesa” zadržala na Janafu (razumljivo) i Imunološkom zavodu (nerazumljivo).

Međutim, gdje bismo mi kao država bili kad svaka nova Vlada ne bi, naravno kad je riječ o državnim udjelima u državnim kompanijama, revidirala ono što je s pozicije ekonomije i biznisa bespotrebno revidirati, ali je politički prokleto pitko. Kao “posebni državni interes”. Više ga nemaju ni Podravka, ni Croatia osiguranje, ni Petrokemija ni Luka Rijeka... 

Bit će spektakularno gledati ako Andrej Plenković nekoj kompaniji vrati posebni status koji joj je uzela Vlada Tihomira Oreškovića provodeći strategiju koju joj je u nasljeđe ostavila Vlada Zorana Milanovića. Ups. U najvećoj opozicijskoj stranci opet neće znati što da misle, a da ne budu u kontradikciji sa samom sobom. U svakom slučaju, bez obzira na to što turistička sezona unatoč slabom srpnju nije propala, potrebno je još jednom naglasiti da je tužna ta ekonomija u kojoj je potrebna država da razvija tržište kapitala. Ništa, naime, ne fali hrvatskoj ekonomiji i hrvatskom biznisu. Toga je u ukupnom udjelu domovine samo jako malo.

Evo, u Infobipu iz Vodnjana (gradića s najužom ulicom kroz koju prosječni građanin SAD-a vjerojatno ne bi mogao proći) razmatraju prodaju dionica na burzi u New Yorku. Oni su globalna kompanija iz malog istarskog grada u Hrvatskoj. Njima ne treba hrvatsko tržište kapitala. I to je ono čemu trebamo težiti. Što većem broju kompanija koje će nastati u Hrvatskoj i ovdje rasti, ali koje će kad njihovi menadžeri budu iznosili svoje poslovne planove pričati priču o svjetskim burzama i velikim tržištima. Sve ostalo ili većina toga je politika. To se posebno odnosi na kriterije za utvrđivanje “posebnog interesa” države u nekim poduzećima. Još jednom. Jer do sada, u evo tri desetljeća, to nije utvrđeno? Utvrđeno je više puta, ali sada još jednom lobističke igre mogu početi, a svrha im nije boljitak građana, nego 50 nijansi osobnih koristi pojedinaca.