Vjerovali su da će se neprijatelj držati primirja: Nikoline posljednje riječi ostaju urezane

Kao urednica zbirke, u predgovoru sam, između ostaloga, napisala: "Premda su izrazito emotivne, u Majinim pjesmama nema patetike. Osim domoljubnim nabojem, prožete su dubokim poštovanjem i empatijom prema žrtvi, ne samo onima koji su direktno stradali, nego i posljedično, onima koji su čekali, molili se i nadali, a u Vukovaru su izgubili dio svoje duše i tijelo svoga tijela. Ona govori o gubitku sina, brata, majke, oca, o skrnavljenju žene, ponižavanju i zlostavljanju branitelja, zločinu nad živima, ali i mrtvima, čiji su posmrtni ostaci svedeni na leševe ispod mrcilišta, na smetlištima i u jamama.

U stihovima specifičnog izričaja maestralno slika duševne rane i portretira likove, ne samo vrijedne našeg divljenje, nego i prezira i upravo tu, u razobličavanju metamorfoze čovjeka u životinju, pokazuje kakva je majstorica riječi i stiha. Maja Vidaković nema pretenzije svidjeti se, ne poštuje jezične norme i ne dopušta da joj zakoni pisanja budu okovi. Naprotiv, ona ih kida, kao što kida nutrinu čitatelja koji pod snagom boli koje mu nanose mentalne slike nacrtane stihom, odlaže ovu knjigu, ustaje, uznemiren šeta ili ostaje sjediti u mraku, duboko zamišljen nad pročitanim, pitajući se – "A što da sam to bio ja?"… "Što da je to bilo moje dijete?"…

FOTO: Lino Photography

Zapamtite njeno ime

Gost večeri bio je Miljenko Miljković, po čijem tekstu je napisana naslovna pjesma Žuta bubamara, a tješi me, ako je to moguće tako reći, da se i on rasplakao kao i ja, na samom početku govora. Za mene je biti tamo, u Domu Tigrova u Rakitju, bila izuzetna čast i ponos, pomiješalo se more emocija koje se, protiv moje volje, izlilo u suzama. Tamo, nisam vidjela samo Maju ili Tigrove koji su branili Vukovar u publici, vidjela sam i Damira Krsnika, Zorana Grubera, Harlnana von Basingera, Željka Majora itd., ali i vukovarske branitelje kojima je Rakitje godinama bio jedini dom koji su imali.

A Maja... Nadam se da sam uspjela opisati koliko je teško prema tekstovima napisati pjesme i koliko je sjajno i veliko ono što je Maja Vidaković napravila. Zapamtite njeno ime, još ćete za nju čuti. Jedna od Majinih pjesama koje su se tu večer čitale, bila je i pjesma "Vagaš", posvećena vukovarskom branitelju Nikoli Brindzeju, mučki ubijenom dana 18. studenoga 1991. godine, tijekom dogovorenog primirja. Ovo je njegova priča.

FOTO: Lino Photography

Pucaj tri puta!

Dok su zapovjednici  Mitnice tijekom prethodno dogovorenog primirja pregovarali o vojnoj predaji, paravojne postrojbe sastavljene od srpskih dobrovoljaca, uz nazočnost JNA i njihove vojne policije te potpomognute pančevačkim diverzantskim odredom čiji je zapovjednik, tada kapetan Jovo Dundić, svjedočio na suđenju u Beogradu protiv Vlade Ošusta, zapovjednika topništva na Mitnici, zarobile su, a potom pobile branitelje s položaja na Ristićevom salašu.

Dan ranije, 17. studenoga 1991. godine, s neprijateljskom stranom dogovoreno je primirje i prestanak svih borbenih djelovanja u cilju vojne predaje branitelja Mitnice, čime bi, prije svega, od daljnje pogibije sačuvali civilno stanovništvo. Činjenica je bila i da su braniteljima prethodno podijeljene posljednje zalihe municije te bi i sama obrana toga dijela grada ionako ubrzo bila slomljena. Kako su pregovori trebali biti sutradan, tijekom primirja, zapovjednici Mitnice dogovarali su konkretne uvjete predaje. Sljedećeg dana, nekoliko sati prije početka pregovora, druga strana je grubo prekršila mirovni dogovor te u jutarnjim satima dvanaest branitelja koji su se toga trenutka nalazili na položaju na Ristićevom salašu, a koje su iznenadili u vjeri kako će se neprijatelj držati dogovorenog primirja, neočekivano napala i zarobila. Prvi među njima koji je ubijen (preživjela su samo dvojica od kojih se tek jedan sljedeći dan spasio bijegom), bio je Nikola Brindzej.

Nikola Brindzej rođen je dana 3. prosinca 1946. godine u Kaniži, Slavonski Brod kao deseto od jedanaest djece Jelene rođ. Jurešnec i Ivana Brindzeja. Osnovnu i srednju školu završio je u Vukovaru i stekao zvanje vodoinstalatera. Godine 1971. oženio se Verom rođ. Skoko koja mu je 1973. rodila kćer Jelicu, a potom 1976. i sina Mihaela. Obitelj se 1982. godine vraća iz Njemačke gdje su bili na privremenom radu, a Nikola se zapošljava prvo u vukovarskom Vodovodu, a zatim u Tvornici gume i obuće "Borovo", na održavanju.

Nikola Brindzej, nakon zarobljavanja dana 18. studenog 1991. godine, na položaju "Ristićev salaš",  teško je ranjen dok su ih sprovodili prema Vučedolu, samo zato jer se jednome od četnika koji su ih zarobili nije svidjelo što hoda po suhom dijelu zemlje, a ne tzv. "vagašu" s vodom i blatom, tragom koji su ostavile tenkovske gusjenice. Kako Nikola nije na mjestu preminuo od dva metka zadobijena u trbuh koja je u njega ispalio četnik pod nadimkom Đivđan, tjerali su ga da još neko vrijeme hoda, dok se nije, potpuno onemoćao, srušio. Jedan od dva preživjela svjedoka, Petar Vukojević, ispričao je kako su mu u sjećanju ostale urezane Nikoline posljednje riječi koje je prkosno izgovorio jednome od četnika na njegovu prijetnju neka se ustane ili će u njega ponovo pucati: "Pucaj tri puta!"

Hrabrost dvaju velikih ratnika ušla je u legendu: 'Evo mene i šest stotina Imoćana!'

Po dolasku na Vučedol, kamo su preostali zarobljenici morali dovući Nikolino tijelo, ono je ubačeno u sanitetsko vozilo te odvezeno u Negoslavce, da bi ono što se dalje događalo s njim ostalo do danas nepoznato, a obitelj i dalje traga za njegovim posmrtnim ostacima kako bi ga dostojno pokopala.

Kad je zarobljen, a potom bez milosti ubijen, Nikola Brindzej suprug, otac i brat, imao je četrdeset i četiri godine. Nikola, nismo te zaboravili.

FOTO: Lino Photography

VAGAŠ
 

ja još hodam

tragovima žutih čizama

svoje korake vučem

u inat svima

ja hodam ravnicom

poljima, šumama

bez imalo razmišljanja o tome

kako nisam više među živima

ja hodam zemljom suhom

a ne blatnjavim “vagašima”

i to je moja smrtna presuda

suda s okrvavljenim rukama

ja još hodam

nakon pada opet sam na nogama

pucaj opet i još tri puta

poraz je, ipak, u tvojim očima 

Maja Vidaković

*Tekst je nastao u okviru projekta ''Heroji se ne zaboravljaju'' kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.