Vječni konkurenti Pacino i De Niro igrat će se s djecom u pijesku, a Plenković i Milanović i dalje s nama taocima

Da, barem nakratko ova je neobična i sjajna vijest prohujala svijetom, izazivajući i divljenje i zgražanje, a ostarjeli ''mafijaši'' i ''zločesti momci'', koji će zauvijek ostati upisani u filmsku povijest međusobno sebi čestitaju novosti.

Dvojica najvećih suparnika u filmskoj industriji, od kada ona postoji, a teško je uopće izabrati koji je od njih genijalniji, izmjenjuju poruke o novim očinstvima pa tako razdragani De Niro kaže kako se već dogovaraju da će se sa sitnom dječicom igrati na podu i u pijesku. Njihovo je rivalstvo odavno završilo, svjesni kako je potpuno nevažno koji je bolji, jer, legendama su postali još za života.

Ima li režisera za film o AP. i ZM.?

Vjerojatno se pitate koji vrag uopće rade ta dva živa glumačka spomenika u kolumni koja se bavi ozbiljnim događanjima, ili bi se trebala baviti, ali čim sam pročitala te vijesti, nemam pojma zašto, pred očima su mi se ukazali Zoran Milanović i Andrej Plenković. Koji veze nemaju s Hoolywoodom, ali i o njima bi trebalo snimiti film. Možda ne visokobudžetni, iako obojica vole fine stvari i ugodan život, ali barem neki sa solidnim ulaganjem. Sigurna sam da bi takav film na blagajnama polučio i dobar financijski rezultat.  

Jer, ovo što njih dvojica rade nama svima, zaista je pravi film. Ali horor. Nije više čak ni napeta sociološka drama, s elementima trilera, već čista strava i užas. Najozbiljnije to mislim, a i ljudima je stvarno pun kufer onoga što nam svakodnevno serviraju.

Smješteni u unosne fotelje i najviše moguće sinekure, ne prestaju nas maltretirati i to, doslovce- zlostavljati. Pa, za Boga miloga, u kojoj se to državi na svijetu može čuti da predsjednik Vlade kaže: ''Milanović bi se zbog svojih izjava trebao savjetovati sa specijalistima''; ''Vidim da opet šmrče''..., aludirajući da je ovaj, zapravo, lud, odnosno, treba mu pomoć psihijatra, a i ''nabacuje'' kako je na opijatima.

Da bi samo dan kasnije prozvani predsjednik države uzvratio: '' Ako smo za ludnicu, ja sam za šefa klinike, a on je za lance, i to one debele. Što je rekao? Dečko nema dara. Nije radio na miješalici kao ja, tatin sin''.

Ne znam jesu li stvarno za ''ludnicu'', jer nisam kompetentna, ni liječnički educirana, ali znam, čisto ''narodski'' rečeno, da ćemo svi mi završiti u ludnici nastave li oni svoju sumanutu dječju igru dokazivanja tko je veći frajer, tko je uspješniji, obrazovaniji, bolji, državotvorniji, ne znam što sve već ne. 

Oni, naime, ne kane stati, tko to nije shvatio, već se i dalje uživljava u njihovo mahnitanje, taj će stvarno završiti na lijekovima, ako do sada nije. Ako je ispočetka, kada je ovaj zasjeo na Pantovčak, a ovaj drugi (ili prvi, svejedno!) već bio premijer, za široke narodne mase možda još bilo i zanimljivo to prepucavanje, već dugo ono to uopće nije. Ne samo da je užasno naporno, neodgovorno, drsko i arogantno prema nama građanima, već je iznimno kontraproduktivno i opasno za ugled (kakav-takav) Hrvatske u Europi pa i šire.

Pa što taj svijet može misliti o nama, zemljici koju teško nađe i na zemljopisnoj karti, a kada je i nađe, sjeti se krvavoga rata, siromaštva, komunizma, socijalizma, postkomunizma i nekakvih tmurnih likova koji su vedrili i oblačili godinama na ovim prostorima? Što im preostaje, ako se i potrude smjestiti nas u neki kontekst, kada doznaju da se ova dvojica verbalno mlate kao da su stvarno u nekoj vukojebini, u birtiji u četiri ujutro i samo im nedostaje da razbijaju čaše, šalju jedan drugoga u rodno mjesto, a na koncu se i fizički tamburaju?

Jedino da smo nekakva država koju vode dva ozbiljna slučaja, u turbo skupim odijelima, s prestižnim satovima oko ruke, mlađahna izgleda, zaklinjući se u svoj kozmopolitizam, putujući svijetom i glumeći moderne, pristojne političare koji govore nekoliko jezika, da bi se potom, čim siđu iz aviona, u svojoj ''čaršiji'' iživljavali, ne jedan na drugome, već na jadnim promatračima, a to smo mi. 

A da Franjo ovo vidi...

Pazite, oni prekrajaju izborne jedinice, uvode stalno neke nove ''reforme'', pa tko više može vjerovati u takve frazetine, ponašajući se kao da povijest počinje baš od njih i samo od njih. Dobro, tu i tamo u žaru svojih besmislenih vrijeđanja dotaknu se i pokojnoga predsjednika, dr. Franje Tuđmana, čije ime besprizorno uzimaju u usta i kada treba, a najčešće kada ne treba. Da on kojim slučajem vidi u što se pretvorila država za koju je toliko ljudi ostavilo svoje živote, obitelji, zdravlje, krvarilo i s ponosom je željelo, možda bi zaprepašteno ponovno legao u horizontalu. Ali, vjerojatnije bi ih obojicu, te ''zlatne komunističke dečke'' dobro išamarao i poslao ih u kut, da nas više ne sramote. 

Nije nam dosta što je država i nakon gotovo 30 godina neuređena, što je gotovo milijun ljudi iz nje otišlo, a tome se još ne vidi kraja, što smo zaista izmučeni svakodnevnim životom, što su nas ''rasturili'' žestoki potresi, plaće niske, inflacija ogromna, budućnost nesigurna i neizvjesna, nema konca poduljoj listi naših muka, već smo prisiljeni slušati nebuloze koje nam bacaju u oči. 

Uvjereni kako se bore za nas, rade protiv nas, protiv mladih koji vide crnilo u kojem živimo i još dublje tonemo i ne pada im na pamet profućkati svoj život slušajući čiji je tata bio komunistički ''funkcionar'', a čiji nije, a obojica su tata to bila, odgajajući svoje dječake u tom istom komunističkom izobilju. Dok su radnička djeca jela grah, zelje i palentu, ''zlatni momci'' još su za djetinjstva vidjeli svijeta, ne proživljavajući tegobe s kojima su se suočavali oni drugi. Čiji tate nisu bili komunistički šefovi, nego šljakeri na traci, ili vozači kamiona.

Pa, dosta je više, Milanoviću i Plenkoviću, stvarno je dosta vašega verbalnog divljanja i ponižavanja našega zdravoga razuma. I uzalud je čak i apelirati da se konačno upristoje i prestanu ponašati kao raspušteni klinci na Norijadi, pretvarajući cijelu državu u Norijadu. 

Možemo mi to, ali ne ovi iz Možemo, koji ne mogu

Jer su svjesni da im ne možemo ništa, a ne možemo, isto kao i ovi koji se zovu Možemo, a vidimo da ne mogu, budući da se ta njihova ''igranka'' može prekinuti jedino na izborima. A oni su 2024. godine, nije to ni tako dugo za izdržati, a opet, iz perspektive očajnih i izraubanih ljudi, tko će ih dočekati. Podsjetimo: u toj se ''superizbornoj'' godini događaju parlamentarni, predsjednički i izbori za Europski parlament.

Ali, ipak, možemo mi to (ovi iz Možemo ne mogu, da utvrdim gradivo!), svašta smo izgurali u svojoj teškoj povijesti, i ovo ćemo, tko živ, tko mrtav.  Žilav smo narod koji najviše radi sebi o glavi, nisu nas satrali ni Turci, ni Mlečani, ni Talijani, ni Nijemci, ni fašisti, ni nacisti, ni komunisti, ni staljinisti, ni socijalisti. Sve smo izdržali, uz ogromnu cijenu, ali, izdržali smo.

E, sada, naravno, još jedan horor za kraj: a što ako na izborima ponovno pobijede njih dvojica, odnosno, HDZ, a time i Plenković (pobune u stranci ionako je ugušio), a građani opet izaberu Milanovića? Nije to ''nemoguća misija'', nije, nikako. Možda postanu uljuđeni i ''normalni''? To pak nije ''moguća misija''. A nema Franje da ih potjera u kut i da ''uzde'' države stvarno ozbiljnim ljudima.

Nemam pojma. Maltretiranje će se nastaviti i dalje, ali, nije to strano ljudskom biću; Stockholmski sindrom ionako je odavno poznat i raširen. A, ništa: ili ćemo i dalje iseljavati i smanjivati se, ili oguglati do kraja, ili se oni ''prosvijetle'' pa stanu na loptu. Mislim, čuda se događaju, moguća su, postoje brojni povijesni zapisi. Možda stvarno Hrvatska i njezini ljudi dožive čudo mirnoga, civiliziranog i dostojanstvenog života. Čujte, nada ipak umire zadnja.