Višegradska skupina kao alternativa Balkanu- Pusić nije htjela iskorak

Višegradsku skupinu ili četvorku trenutačno čine države Češka, Slovačka, Poljska  i Mađarska. Ime su dobili po osnivačkom skupu koji je održan 15. veljače 1991. u mađarskoj utvrdi Višegrad. Često ime povezuje s praškim dvorcem Vyšehrad, sagrađenim na prekrasnoj obali rijeke Vltave, dvorcu iz 10. stoljeća u kojem su pokopani najpoznatiji češki skladatelji Antonín Dvořák i Bedřich Smetana.

Višegradska skupina dobila je posebno na aktualnosti nakon što su sve četiri države postale također članice Europske unije u svibnju 2004. godine.  Danas u Višegradskoj skupini vlada veliko zanimanje da  se Hrvatska kao punopravna članica Europske unije što više angažira u ovoj grupaciji država, odnosno, da postane njezina članica. Na znanstvenom skupu “Hrvatska i EU- razvojna politika od 2015.  do 2020.”  koji je 2. ožujka ove godine održan u hotelu Westin u organizaciji  zaklade Hrvatskog državnog zavjeta Mikulaš Dzurinda, bivši predsjednik  Vlade Slovačke, a danas predsjednik Centra za europske studije Wilfried Martens, izrijekom je pozvao buduću Vladu Tomislava Karamarka da Hrvatsku pridruži Višegradskoj skupini jer bi time znatno poboljšala svoje gospodarstvo, navlastito turizam kao značajnu gospodarstvenu granu.

Organizator međunarodnog znanstvenog skupa “Hrvatska i EU- razvojna politika  od 2015.  do 2020.”, ravnatelj zaklade Hrvatskog državnog zavjeta, gospodin Srećko Prusina trenutačno je najveći promicatelj ideje pridruživanja Hrvatske Višegradskoj skupini.  Okupivši na znanstvenim simpozijima, savjetovanjima i okruglim stolovima brojne stručnjake, gospodin Prusina je  pokazao što je kompetetno mišljenje struke i zašto bi za Hrvatsku pridruživanje Višegradskoj skupini trebalo biti optimalno rješenje u bliskoj budućnosti.

Iz razgovora  s kolegama iz akademskog i kulturnog života ostao sam zatečen koliko je malo njih u Hrvatskoj čulo za Višgradsku skupinu. Kad spomenete riječ Višegrad, u Hrvatskoj se, osim melodije poznate sevdalinke “U lijepom gradu Višegradu”, najčešće pomisli na simpatičnu kasabu na Drini koja je stoljećima dijelila carstva Istoka i Zapada. Hrvatski nobelovac Ivo Andrić napisao je  u romanu neobičnoga naslova  “Na Drini ćuprija” čudnovatu povijest jednoga mosta,  koji je trebao spajati ljude i svjetove, religije i običaje. No, stječe se nekako dojam da je  tijekom povijesti most slavnog vezira Mehmed paše Sokolovića daleko više razdvajao nego što je spajao.

Prije dvije godine talentirani redatelj Emir Kusturica proveo je u djelo neobičnu inicijativu Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske,  izgradivši u  pitoreskonom Višegradu poseban dio grada, nazvan Andrićgrad. Cijeli je umjetnički pothvat trebao biti spomen  na epohalni atentat na austrijskoga prijestonasljednika Ferdinanda, koji je inicirao Prvi svjetski rat.  Potom je slijedio raspad austro-ugarske federacije i stvaranje jugoslavenske zjednice naroda, sve u skladu s idejama glavnih protagonist Sarajevskog atentata. Osim velebnog spomenika Ivi Andriću, u Andrićgradu je podignut i spomenik crnogorskom pjesniku Njegošu. Sve sa svrhom oživljavanja propalih velikosrpskih ideja. Velebno zdanje Andrićgrada trebalo bi postati također kulturnim središtem bosanskih Srba, a famozna “ćuprija” na Drini poveznica sa jednim drugim gradom, “Drvengradom”, koji je također u svojoj neobičnoj maštovitosti kreirao najpoznatiji obraćenik  s islama na pravoslavlje u  južnoslavenskoj regiji. Emir Kusturica je nakon najutjecajnijeg romantičara Friedricha Schlegela još jedna potvrda da veliki geniji mogu umrijeti još za života. Treba ih u tome sažaljevati, jer nisu iskoristili priliku da nastave u duhu kreativne mladosti vremenovati ostatak svoje egzistencije. Naša je hermeneutička odgovornost da njihovo umjetničko stvaralaštvo ne prosuđujemo  isključivo iz perspektive kasnoga razdoblja te da ne zaboravimo da su imali jedno razdoblje genijalne kreativnosti koje se izgubilo u političkoj ideologizaciji i novoj političkoj mitologiji.

Pridruživanjem Hrvatske Višegradskoj skupini otvorit će se nove prilike za gospodasrku i kulturnu suradnju među bliskim državama koje su imale zajedničku povijest u okviru austrijskoga duha tolerantnosti iz kojega je nastala čuvena Bečka moderna. Navedenim državama zajednička je također poslijeratna povijest u okvirima komunističke ideologije i jednopartijskoga totalitarizma. Ulazak Hrvatske u Višegradsku skupinu bit će istodobno oproštaj od mitologije jednog drugog “Višegrada” koji nas  je u novijoj prošlosti više opterećivao nego što nas je kulturno i gospodarski obogaćivao. Pred hrvatskim je Ministarstvom vanjskih poslova jedan novi izazov i nova prilika koju ne bismo smjeli propustiti. Naravno, preduvjet za takav iskorak je odlazak vjerojatno najnesposobnije ministrice vanjskih poslova, gospođe Vesne Pusić, koja sa svojim kolegicama u politici, nakon što je potjerala gospodarstvenika Radimira Čačića iz stranke, državnu blagajnu shvatila kao bankomat za osobne potrebe, a institucije Ministarstvo vanjskih poslova kao dobru mogućost za uhljebljenje partijskih drugarica i drugova. Gospođa Pusić je očito emotivno vezana za balkanske prostore regije pa ne čudi da nije htjela učiniti iskorak prema novim asocijacijama Višegradske skupine.