Vice Batarelo piše za Direktno: Dačiću, ovo već 25 godina nije Jugoslavija

Posebno je pohvalio što je inicijativa i realizacija za podizanje kipa došla od gospodina Marijana Gubine kojega su srpske paravojne strukture u vrijeme velikosrpskog napada na Hrvatsku 1991. godine kao desetogodišnjeg dječaka, zajedno s cijelom obitelji, u mjestu Dalj zatočili i zlostavljali punih 260 dana. Ministar je još jednom osudio velikosrpsku politiku i svu materijalnu i duhovnu štetu koju je ta politika učinila susjednim zemljama, kao i samoj Srbiji. 

Zvuči nevjerojatno, zar ne? A zašto bi zvučalo nevjerojatno? Zašto ovo nije standard koji očekujemo od susjedne države Srbije i njezinoga političkog vodstva? Ovakva izjava proizašla bi iz svake politički stabilne i zrele države i demokracije koja je sagledala vlastitu povijest. Zapadni kršćanski civilizacijski krug očekuje, naročito od društvenih i političkih lidera, da racionalno pogledaju stvarne činjenice, odbace zablude prošlosti i izgrađuju mir i rast za svoj vlastiti narod i dobre odnose prema susjedima. 

Ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić, kao prvo, nema se što miješati u unutarnje poslove druge države, to jest Hrvatske. Ovo već 25 godina nije Jugoslavija i ovo nije njegovo 'dvorište', da on ili bilo koji drugi srbijanski političari 'ispale' nešto prema Hrvatskoj, kao što su to već primjerice radili prema hrvatskoj predsjednici ili lažima o Stepincu prošloga ljeta. Kada će ta politička elita više shvatiti da je imperijalistička ideja velike Srbije mrtva, da ju je Hrvatska vojno porazila i da moraju okrenuti novu stranicu? Je li Srbija uopće sposobna izgraditi mostove mira i poštovanja prema Hrvatskoj? Hrvatsko političko vodstvo ne smije olako prijeće preko ovog verbalnog nasilja derišta s Balkana. Treba čvrsto i jasno izreći svoja očekivanja i temelje na kojima se može graditi suradnja. 

Dačić nema što komentirati postavljenje kipa Stepinca u Osijeku, ako nije za uspostavu mostova. On ima pravo sagledati povijesne činjenice i ravnati se po istini, a ne širiti stare i otrcane ali opasne laži i propagandu iz komunističke Jugoslavije koja se devedesetih godina prošlig stoljeća metamorfozirala u velikosrpske vojne napade na Hrvatsku i BiH. 

Ali te Dačićeve izjave nisu samo lažne nego i opasne i podižu etničku tenziju u Hrvatskoj. Bilo bi zanimljivo pitati prosječnoga hrvatskog Srbina što misli o Stepincu, te što misli o Dačićevima izjavima. Možda je znakovito i zapravo stvarno stanje pokazuje to što se nijedna etnička srpska organizacija niti jedan lider nije javno suprotstavio Dačićevim izjavama. Ovo je zabrinjavajući alarm te Hrvatska mora razmisliti i implementirati drukčiju politiku prema svojim etničkim manjinama koja će, uz svu podršku manjinskim kulturama, bez kompleksa zahtijevati integraciju u hrvatski društveni i politički život i odanost prvo Hrvatskoj i njezinoj povijesti i kulturi. 

I tako je Marijan Gubina, koji je kao dječak izravno patio od velikosrpske okupacije, koji ima moralni autoritet, koji istinski širi mir i toleranciju, koji dijeli ljude na dobre i zle, a ne po krvnim zrncima, svom prijatelju i supatniku Stepincu postavio kip u Osijeku kao znak i nadu za buduće naraštaje ali i, ne znajući, istovremeno kao temelj za drukčije međudržavne odnose Hrvatske i Srbije.