Vesna Pusić neće u UN bez blagoslova HDZ-a i Karamarka

Ujedinjeni narodi organizacija su u kojoj svaka država članica formalno ima jednaku težinu, ali su stvarni odnosi bitno drukčiji. Jasno je da zemlje stalne članice Vijeća sigurnosti imaju bitno veći utjecaj od ostalih. Neformalno se nastoje uspostaviti balansi među globalnim silama, ali i interesima regionalnih političkih saveza, odnosno država koje su međusobno povezane snažnim zajedničkim interesima. Podjela svijeta na regije posljedica je pokušaja takva uspostavljanja ekvilibrija, a regija Istočne Europe definirana je u vrijeme osnivanja Ujedinjenih nacija kad su te države bile „iza željezne zavjese“ i činile manje-više koherentan blok sljedbenica Sovjetskog Saveza.

Najveće geopolitičke promjene dogodile su se upravo u ovoj regiji. Srednjoeuropske države, koje su joj pripadale, danas više ne čine „Istočni blok“ nego su članice Europske unije i NATO saveza, a prostor „Međueurope“ ili „Zwischeneurope“ danas je prostor geopolitičkog  kontakta Europe i Euroazije, koju i sada okuplja Moskva. Regija Istočne Europe u Ujedinjenim narodima nekoć je s lakoćom uspostavljala politički konsenzus i dogovore oko interesnih prioriteta, jer se znalo da je ključan interes, koji je te države povezivao, zapravo interes Sovjetskog Saveza. Danas su zemlje iz te regije međusobno vrlo udaljene. Neke od današnjih članica Europske unije i NATO-a nastoje održavati što je moguće bolje odnose s Rusijom, i to, prije svega, one koje o Rusiji energetski ovisne, a druge nastoje definirati svoj politički identitet, oslanjajući se pritom na europeizam i euroatlantsko savezništvo. O konfliktu Rusije sa svojim susjedima, prije svega, Ukrajinom, ali i Gruzijom, nije potrebno posebno govoriti.

Koncept uspostavljanja konsenzusa unutar regije o zajedničkim interesima danas u regiji Istočne Europe unutar UN ne funkcionira, pa to i nije više regija u pravom smislu riječi. Najbolje se to vidjelo u prošloj prilici kad je ta regija trebala dati nekog visokog časnika unutar sustava UN. U lipnju 2012. Vuk Jeremić, bivši ministar vanjskih poslova Srbije, izabran je za predsjedavajućega Glavne skupštine UN, u oštroj kompeticiji s Daliusom Cekuolisom, litavskim veleposlanikom pri UN. Jeremić je tada osvojio 99 glasova zemalja članica, a litavski kandidat 85. Ovo je natjecanje bilo svojevrstan presedan, jer je uobičajeno da se više godina unaprijed unutar regije dogovori tko će obavljati neku časničku dužnost, a članice UN onda taj dogovor unutar regije samo formalno potvrde. Cekuolis je svojim govorom pred Glavnom skupštinom o Drugom svjetskom ratu, u kome je rekao da je oslobođenje Litve od Hitlera i pripajanje Sovjetskom Savezu toj baltičkoj zemlji donijelo više od četiri desetljeća tiranije.

Rusija je na ovaj govor litavskog veleposlanika odgovorila odmazdom, a kandidiranje u zadnji čas protukandidata litavskom veleposlaniku iz „pouzdane ruske saveznice“, okupljanje ruskog bloka oko njegove kandidature, ali i vezivanje glasova onoga što je ostalo od pokreta nesvrstanih, rezultiralo je obratom, rušenjem konsenzusa i pobjedom kandidata koji je srušio prethodno postignuti konsenzus. Kao i većina zemlja, koje spadaju u regiju Istočne Europe, Hrvatska je tada glasovala za Cekuolisa, ali je ostala nadglasana. Mnogi su u proceduri izbora Jeremića, ali i u načinu na koji je on nakon toga vodio Glavnu skupštinu, prepoznali povratak političkog obrasca Hladnog rata. Zato je veliko pitanje hoće li se pri izboru ključnog upravljača administrativnim i političkim strukturama UN najvažniji dionici odlučiti za poštivanje prethodnog dogovora o tome kako bi ovog puta položaj glavnog tajnika UN trebao pripasti Istočnoj Europi ili će se donijeti odluka da se izborom kandidata iz neke druge regije izbjegnu izazovi hladnoratovskog suočavanja. Helen Clark, negdašnja novozelandska premijerka i sadašnja administratorica UNDP-a, utjecajne i važne agencije unutar sustava Ujedinjenih naroda, nameće se kao odlična kandidatkinja oko koje bi bio moguć konsenzus, a izbjeglo bi se rizik novoga hladnoratovskog sukoba, kakav je bio prilikom prošlog odabira kandidata za časničko mjesto u UN iz regije Istočne Europe.

Unutar kuloara Ujedinjenih naroda postignut je dogovor da je nužno početi poštivati i načelo rodne ravnopravnosti, te da je napokon vrijeme da Ujedinjeni narodi dobiju prvu glavnu tajnicu. To, naravno, nije formalno deklariran stav, ali takvi neformalni dogovori obično se poštuju.

Ako ipak bude donesena odluka da glavnog/u tajnika/cu daje regija Istočne Europe, jasno je da su profilirane dvije favoritkinje u toj utrci: kandidatkinja Bugarske Irena Bokova, sadašnja Glavna ravnateljica UNESCO-a, te predsjednica Litve, negdašnja vrlo uspješna europska povjerenica Dalia Grybauskaite. Prednosti su bugarske kandidatkinje da ima veliki ugled unutar sustava UN i, kao i Helen Clark, iskustvo upravljanja važnom UN-ovom agencijom, da je vrlo uvažena među političkim predstavnicima zemalja Frankofonije, ali ima i nedostatak. Kao ravnateljica UNESCO-a utjecala je na to da Palestina dobije status stalne članice UNESCO-a, i to protivno volji, prije svega, Izraela, ali i SAD. Grybauskaite nije samo nekoć bila proglašena najuspješnijom europskom povjerenicom, nego je i najglasnija zagovornica vrednota euroatlantskog savezništva na prostoru „Zwischeneurope“. Njena jasnoća i izravnost mogu joj predstavljati i najveći problem u trci za mjesto glavne tajnice UN, jer bi Rusija vetom mogla onemogućiti njen izbor.

I Grybauskaite i Bikova uživaju punu potporu političkih arena u svojim zemljama, a i među članicama Europske unije. Lako je procijeniti koja je zemlja bliža potpori jednoj, a koja drugoj kandidatkinji. Prepoznatljive su i naznake političkog lobiranja za „svoje“ kandidate. Zanimljivo je da je bugarski predsjednik Rosen Plevneliev bio u službenom posjetu Hrvatskoj u travnju, dakle, na samom početku mandata predsjednice Grabar-Kitarović, a da je ovih dana hrvatsku kolegicu posjetila i predsjednica Grybauskaite.

Iako to nije formalno definirano, jasno je da se ministrica vanjskih poslova i potpredsjednica vlade Zorana Milanovića, Vesna Pusić, smatra jednom od kandidatkinja za glavnu tajnicu UN, ali u Hrvatskoj nitko nije niti pokušao uspostaviti konsenzus o toj kandidaturi, kakav je uspostavljen u Bugarskoj ili Litvi. Politika u demokratskoj državi mora biti umijeće uspostavljanja konsenzusa. Politika, isto tako, mora biti stalna rasprava o temeljnim vrijednostima društva, debata koja se vodi ili u javnosti, ili u političkim kuloarima. Svaka politička odluka, koja ima međunarodno značenje i međunarodne pretenzije, mora biti posljedica i konsenzusa među glavnim političkim partnerima u zemlji ili suglasnosti cijelog "ustavnog luka", a donosi se na osnovu rasprava o nacionalnim prioritetima u vanjskoj politici, vođenoj bilo u širokoj javnosti, bilo neformalno među političkim vođama.

Kandidatura Vesne Pusić za glavnu tajnicu UN nikad nije bila tako definirana, vodstvo vladajuće koalicije i ključni ljudi opozicijskih stranaka u Hrvatskoj nikad nisu razgovarali o tome što bi Hrvatska htjela postići takvom kandidaturom, niti su se ikad usuglasili s imenom kandidatkinje. Na ovakav način istaknuta kandidatura Vesne Pusić može biti samo projekt jedne Vlade, ali ne obvezuje iduću, a ne obvezuje niti aktere koji nisu sudjelovali u usuglašavanju. 

Nije moguće post festum tražiti konsenzus i poštivanje odluka donesenih bez političkog konsenzusa, odnosno čak bez konzultiranja "druge strane", pogotovo ako postoji vjerojatnost da će predsjedničko mjesto (pozicija sukreatora vanjske politike) ili izvršna vlast u vrijeme donošenja odluke pripadati "drugoj strani". 

Ako "druga strana" i sadašnja Predsjednica predlažu drugog kandidata, onda je vrijeme da se vodstva vladajuće koalicije, opozicije i Predsjednica neformalno sastanu, rasprave o oba prijedloga i pokušaju se dogovoriti oko jednog imena. U političkoj areni mora biti osigurana ravnopravnost svih relevantnih političkih opcija, a kad se donose odluke, koje bi trebale obvezivati donosioce odluka i u idućem mandatu, mora se uspostaviti stvaran konsenzus. Odricanje prava „drugoj strani“, koja ima potencijala na izborima osigurati poziciju dominantne političke opcije, da sudjeluje u donošenju vanjskopolitičkih odluka nije dobar znak, pokazuje ozbiljan defekt u političkoj kulturi i može biti razlogom dugoročne blokade uspostavljanja bilo kakva trajnog konsenzusa.