Veslali su i pobjeđivali zajedno. Zajedno su zarobljeni, a zajedno su i stajali ispred streljačkog voda...

Dana 11. svibnja 2023. godine, Hrvatski veslački klub Vukovar obilježio je 111. godinu postojanja. Uspjesi ovog najstarijeg športskog kluba u gradu Vukovaru, impozantni su, a njegova povijest burna, praćena brojnim nedaćama. Preživio je dva svjetska rata, požar, poplave i brojne druge teškoće, no svaki se put poput Feniksa dizao iz pepela i nastavljao sa svojim radom.

Hrvatski  veslački klub Vukovar najveće je stradanje doživio u Domovinskom ratu, tijekom opsade, ali i nakon okupacije Vukovara, pri čemu je Veslački dom potpuno devastiran, a čak 32 njegova nekadašnja ili još uvijek aktivna člana su poginula ili ubijena nakon sloma obrane Grada. Pri tome, 11 od njih se i danas, više od 30 godina od njihovog ubojstva, vode kao nestali, odnosno, njihovi posmrtni ostaci nisu pronađeni kako bi bili dostojno pokopani. I brojni drugi članovi kluba aktivno su se uključili u obranu grada, pri čemu su bili lakše ili teže ranjeni, a mnogi su, nakon zarobljavanja, kao zarobljenici srpskih koncentracijskih logora trpjeli višemjesečne torture i zlostavljanja.

Zajedno su veslali, zajedno su stali pred streljački vod

O svakom od 32 poginula ili nestala člana HVK Vukovar, mogla bi se ispričati potresna i bolna priča, poput one o jednom od tri dječaka mučki ubijena na Ovčari, sedamnaestogodišnjem Tomislavu Baumgertneru ili tek nekoliko mjeseci starijem, osamnaestogodišnjem Vedranu Galiću. Dva su prijatelja veslala zajedno, pobjeđivala zajedno i borila se zajedno. Zajedno su zarobljeni, zajedno su stajali ispred streljačkog voda. A živi su dočekali slom obrane grada.

Tomislav Baumgertner

Vedran Galić

Braća Borislav i Slobodan Pavao Mudri, kao dragovoljci, vratili su se iz Zagreba braniti svoj grad. Dana 18. studenoga ‘91., dok su zapovjednici Mitnice tijekom prethodno dogovorenog primirja pregovarali o vojnoj predaji, paravojne postrojbe sastavljene od srbijanskih dobrovoljaca, uz nazočnost JNA i njihove vojne policije, potpomognute pančevačkim diverzantskim odredom, zarobile su ih na položaju na Ristićevom salašu. Posljednji trag im se gubi u Negoslavcima, a živi su dočekali slom obrane grada.

Imajte srca, viknuh zvijerima!

Rene Matoušek je bio nadareni veslač, pjesnik, pisac, novinar, glazbenik, esperantist i radio amater, ali prije svega, bio je intelektualac i humanist. Gotovo proročanski, za vrijeme studija stomatologije u Zagrebu, deset godina prije negoli će biti ubijen u Domovinskom ratu, napisao je: "Imajte srca rekoh ljudima padajući, imajte srca viknuh zvijerima klizeći!". Rene je živ dočekao slom obrane Vukovara, no nakon zarobljavanja dana 19. studenoga 1991., sproveden je u logor Velepromet, hangar br. 2, gdje je fizički i psihički zlostavljan. Drugi dan odveden je u zloglasnu Stolariju, odakle je izveden na saslušanje, te prema iskazima svjedoka mučen i potom ubijen. 

Rene Matoušek

Odličan sportaš i izvrstan borac

Nekadašnji, izuzetno uspješni veslač, a potom i trener u klubu, Željko Begov, za prijatelje 'Bagus', također je živ dočekao ulazak tzv. JNA i srbočetničke vojske u Vukovar.  Tomislav Baumgertner – Brko, Željkov klupski prijatelj, kasnije i suborac, ispričat će: "Željko je bio odličan dečko, odličan. Bio je izuzetan veslač, osvajao je brojna odličja, među njegovim uspjesima svakako moram izdvojiti to da je s posadom četverac bez kormilara godine 1976. nastupio na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Villachu, Austrija. Sljedeće, 1977. godine, u Bernu, četverac u sastavu Boran Cetinić, Zdravko Anđel, Dragan Grubešić i Željko Begov, za reprezentaciju SFRJ osvaja brončanu medalju, a na državnom prvenstvu SFRJ u Jajcu, osvajaju prvo mjesto. Iz rata, vrijedno je za spomenuti kako je Željko Begov bio među onima koji su organizirali bijeg mladih ročnika, nesrba, iz JNA koja je naočigled zauzimala stranu.  Iz grada, gdje bismo ih zatekli kako izgubljeno bauljaju, po licima te djece se vidjelo da traže nekakav izlaz, dovodili smo ih u Veslački klub. Željko i ostali iz robne kuće organizirali bi im prehranu i nabavljali civilnu odjeću, nakon čega ih se prevozilo do Ureda za obranu, potom do Vinkovaca, a onda slalo dalje…

Željko Begov

Njihovim kućama ili gdje su se odlučili sakriti od vojne policije… Kao što je bio odličan sportaš, Željko je bio i izvrstan borac. Na položaj OSA 3 gdje smo se tada nalazili, u kući Mileta Krajnovića, donio je svoju pušku i snajper. Bio je izvrstan strijelac... Međutim, nakon nekog vremena, Željka su pozvali da se vrati u robnu kuću gdje je organizirana logistika za cijeli grad - prehrana, odjeća, higijenske potrepštine itd. a on je taj posao s ostalima koji su se tamo nalazili - Vladimir Kršić, Josip Baterelo, Petar Cvitanović i drugi, odlično odrađivao. Kad je postalo jasno kako je obrana grada slomljena, zajedno s njima povukao se do zgrade nekadašnjeg suda, a potom u bolnicu. Tamo je zarobljen i deportiran na Ovčaru… Kao i brojni drugi naši veslači, među njima Siniša Veber, Rene Matoušek, Željko Jurela, Stanko Posavec, Vedran Galić… Moj sin, Tomislav Baumgertner - Bato…".

Kako je veslao, tako se i borio!

Iako je Siniša Veber, lijepi Siniša, kako su ga mnogi zvali, u osnovnoj školi trenirao karate, sport koji će obilježiti njegovu mladost bilo je veslanje. Uz veslače Dejana Suzića, Darka Mikića, Damira Šedu,  Slobodana Vučkovića, Slobodana Kuzmanovića, Darija Njavru i Dalibora Žigića bio je član vrhunske posade osmerca juniora koja je vukovarski veslački klub 1987. dovela i do Svjetskog prvenstva u Kölnu, gdje im je polufinale izmaklo za samo četiri stotinke. Godine 1985. na finalu kupa SFRJ nastupio je osmerac mlađih juniora i zauzeo prvo mjesto. Dečki iz "zlatnog osmerca" 1987. godine bili su juniorski i seniorski prvaci Hrvatske te su slovili za najbolju ekipu bivše Jugoslavije. Veslačkom klubu Vukovar u pet godina donijeli su više od šezdeset medalja s različitih domaćih i internacionalnih natjecanja. 
U organizaciju obrane Vukovara, Siniša Veber uključio se kao dragovoljac već po prvim naznakama ratnih događanja. U početku sudjelovao je u organiziranim stražama, uglavnom na jednom od položaja OSA, a kako se iskazao kao vrstan borac, ubrzo kao pripadnik interventnog voda odlazi u ispomoć na različite položaje.

Siniša Veber

"Bio je borac u čamcu i nikada nije vagao trenerove riječi, uvijek je radio ono što mu je rečeno, najbolje što je mogao - reći će suborac Boris Martin. Kao stariji veslač i član istoga kluba, vidio sam ga kako trenira, no kasnije sam ga i u ratu takvoga doživio; onako kako je veslao, tako se i borio". 

Nakon što su pripadnici JNA i četnici ušli u vukovarsku bolnicu, zarobljene branitelje i civile deportirali su na farmu Ovčara gdje su ih nakon neljudskog mučenja strijeljali i zakopali u masovnu grobnicu iz koje su 1996. godine ekshumirani i Sinišini posmrtni ostaci. 

Novinarka, publicistkinja i autorica dokumentarnih filmova Višnja Starešina, zapisat će:

"Jedno od najpotresnijih svjedočanstava koja sam ikada vidjela pred Haaškim sudom bilo je sjećanje vukovarskog frizera Vladimira Leopolda Vebera na svog sina Sinišu. Nakon što je otac Veber neobično mirno ispričao kako je nakon napada na grad Siniša pristupio obrani, završio u bolnici, 'nestao' nakon što ga je JNA odvela 20. studenoga 1991., kako ga je tražio sve do 1996., sve dok ga nisu pozvali na identifikaciju žrtava Ovčare, tužitelj je iz vrećice izvukao zlatni lančić i pružio ga ocu. Otac je zaplakao prepoznavši lančić koji je majka poklonila Siniši za 22. rođendan, nekoliko mjeseci prije smrti.

'Je li još nešto specifično patolog primijetio na Sinišinu tijelu?', pitao je tužitelj. Otac se prisjetio:' Da, pitao me je li mi sin bio sportaš, jer su mu mišići na potkoljenici bili toliko jaki da su spljoštili kost'. I ispričao je kako je Siniša godinama veslao u poznatom vukovarskom osmercu, s kojim je bio višestruki prvak bivše Jugoslavije, a baš su tog ljeta uoči rata intenzivno trenirali, pripremajući se za europsko prvenstvo u veslanju. Sanjali su o zlatnoj medalji. Cijela je sudnica plakala: tajnice, sudski poslužitelji, case menadžerice, pomoćne tužiteljice… Čak je i uvijek hladnom britanskom sucu Richardu Mayu drhtala brada od susprezanja suza. Sudnica je bila puna Siniše Vebera, njegova čamca i njegovih snova o europskoj zlatnoj medalji, koje je JNA prekinula, odvevši ga iz bolnice i pogubivši ga na mrcilištu stočne farme Ovčara".

Jedna za drugom, nižu se priče, trideset i dvije, bolne teške, ljudskom umu nepojmljive. Kao tragična podudarnost, od te mitske 1991., gotovo su prošle pune trideset i dvije godine. O vukovarskim veslačima i herojima, ugledni zagrebački novinar, veslački veteran i branitelj Branko Kuzele, jednom je zapisao:

"Nikada se neću stidjeti dviju stvari iz svog života; što sam se za vrijeme rata borio s Vukovarcima i što sam nakon rata veslao s Vukovarcima. Dečki, napravili ste me boljim čovjekom. Hvala vam na tome!".

******
 

Poginuli članovi HVK Vukovar: Emil Aleksander, Tomislav Baumgertner ml., Alfred Hill Miki, Željko Jurela, Vladimir Kršić, Sandra Kupanovc Molnar, Rene Matoušek, Dragutin Molnar, Vladimir Bajrak, Stjepan Banković, Željko Begov, Stjepan Branko Bergman, Vedran Galić, Branko Jovanović, Zorislav Jugo, Ivan Kovač, Stjepan Koloman Kovač Puba, Aleksandar-Saša Molnar, Stanko Posavec, Berislav Šebetić i Siniša Veber.

Nestali članovi HVK Vukovar: Josip Batarelo, Antun Čondić, Marko Jakumetović, Damir Kiralj,  Goran Ledić, Marko Lucić, Josip Molnar, Borislav Mudri, Pavao Slobodan Mudri, Hrvoje Šeremet i Antun Štefanovski.

                                           NISMO VAS ZABORAVILI.

SRCA
Imajte srca
rekoh ljudima
padajući
imajte duše
viknuh zvijerima
klizeći
milost milost
ha ha ha
smije se kopilad
on bi da živi
pa neka živi
pa neka uživa
uživa uživa
u živom pijesku
pijesak je presušio
ostalo je kamenje
iz kojeg izrastoše
srca.

Rene Matoušek

* Tekst je nastao u okviru projekta "Povijesno vjerodostojno prikazivanje Domovinskoga rata: Otrgnimo zaboravu heroje Domovinskog rata" kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.