Veliki broj građana RH pravoslavne vjere sudjelovalo je u Domovinskom ratu na strani Hrvatske: Braco, ovo je moj grad, imam pravo braniti ga!

Iako se barata s brojkama od deset, pa čak do dvanaest i pol tisuća, ne postoji točan broj branitelja pravoslavne vjeroispovijesti, kao ni točan broj poginulih ili nestalih branitelja, pravoslavaca. Čak i danas, trideset i jednu godinu od početka Domovinskog rata, o tim se braniteljima nedovoljno i premalo govori, osobito u svjetlu činjenice da je njima teže bilo otići u rat jer su se ponekad suočavali s bolnim odabirom - razilaženjem u obitelji, s jedne i s nepovjerenjem, s druge strane. Ipak, nepobitno je da ih je bilo u svim postrojbama hrvatske vojske i hrvatske policije te da su se rame uz rame s ostalim suborcima borili za obranu i slobodu Domovine, na svim bojišnicama diljem Hrvatske, pa tako i Vukovara. 

Pravoslavac u odori HOS-a; Vid Ivanić – smrt mu nije bila laka.

Iz Zagreba, iz Kozari puteva, isti dan, u Vukovar su otišla tri branitelja, dragovoljca: Ilija Ačkar, katolik, Ohran Merić, musliman i Vid Ivanić, pravoslavac. Sva trojica s jednom, istom mišlju i željom, braniti Hrvatsku u Vukovaru. Nakon zarobljavanja te puštanja iz srpskih koncentracijskih logora, kući se vratio samo Ilija Ačkar. 

Vid Ivanić, sin jedinac Danice i Radovana Ivanića, rođen je 22. veljače 1965. godine u Rastuši, Bosna i Hercegovina. Početkom rujna 1991. godine, Vid se oženio, a samo desetak dana nakon vjenčanja, zajedno s prijateljima iz ulice, odlučio je dragovoljno pristupiti HOS-u i pomoći u obrani Vukovara.

Prijatelji su mu savjetovali da ne ide, no on je to kategorički odbio uz pitanje, što će o njemu misliti susjedi i poznanici, ako svi iz ulice odu na ratište, a samo on, ne… Po dolasku u Vukovar, hosovci su, većina njih, među njima i Vid Ivanić, sukladno zapovjedi Mile Dedakovića, raspoređeni na Sajmište, dio grada gdje se nalazila jedna od najtežih i najkrvavijih bojišnica, dok ih je četrnaest ostalo braniti Bogdanovce, selo nedaleko od Vukovara. 

Vida će suborci opisati kao tihog i povučenog čovjeka koji je malo govorio, ali je ispunjavao sve zadaće pred njega postavljene, sve do desetoga listopada, kada je posljednji put viđen. Naime, toga dana, točno pored Vida, snajperskim metkom u glavu, ubijen je zapovjednik hosovaca na Sajmištu, Željko Delić – Švico. U kaosu koji je nakon toga nastao, preživjeli suborci su ga izgubili iz vidokruga, a po smirivanju sukoba, kad su se prebrojavali mrtvi i ranjeni, utvrđeno je kako Vid Ivanić nije među njima. Nikica Burić, jedan od zapovjednika, će ispričati: 

"Uvjeren sam kako se Vid tijekom sukoba, za vrijeme pucnjave i granatiranja, izgubio. Pod 'izgubio' mislim kako je zalutao u ulice koje su bile pod neprijateljskom kontrolom. Svatko tko poznaje vukovarske ulične borbe zna da je to, nažalost, bilo vrlo lako. Linija se stalno pomjerala, doslovno nisi znao kada je koju ulicu ili čak i kuću zauzeo neprijatelj. Dovoljno je bilo napraviti dvadesetak koraka i eto te među njima. Često smo se kretali po baštama, dvorištima, nepoznati teren je bio problem i za Vukovarce iz drugih dijelova grada, a kamoli za mladića koji je došao iz Zagreba na potpuno mu nepoznato područje. Siguran sam da su ga pri tome zarobili i potom, što se kasnije pokazalo točnim, ubili. Na vukovarsko ratište, Vid je došao u trapericama i maskirnoj košulji s oznakom HOS-a, a budući da je tako i zarobljen, sigurno mu smrt nije bila laka". 

Nakon mirne reintegracije, posmrtni ostaci Vida Ivanića ekshumirani su iz masovne grobnice na vukovarskom novom groblju Dubrava. Nakon identifikacije, po želji supruge Jasminke, 14. lipnja 1998. godine sahranjen je u Vukovaru, na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata. Danas, nažalost, njegov grob osim suboraca nema tko posjetiti i zapaliti svijeću.  Kada je obukao odoru HOS-a i dragovoljno pošao braniti Hrvatsku u Vukovar, Vid Ivanić, pravoslavac, jedinac sin u samohrane majke, imao je dvadeset i sedam godina.

Goran Kitić – Kitara – 'On je branio, itekako branio, Vukovar'

Goran Kitić rođen je 23. studenoga 1966. u Vukovaru, kao prvi od dvojice sinova Milice rođene Brčić i Mitra Kitića. Početkom rujna 1991. godine, dok je sa susjedom sjedila na stubištu petoga kata zgrade u kojoj je stanovala, na mjestu koje je smatrala sigurnim, Goranova majka Milica poginula je tijekom topničkoga napada. Očajan zbog majčine smrti Goran odlazi na jednu od najtežih bojišnica u Vukovaru, na Sajmište, gdje se pridružuje pripadnicima HOS-a. 

U svojoj knjizi 58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca Damir Markuš opisat će i epizodu gdje Goran Kitić spašava život pripadniku HOS-a Igoru Širokom:  "… Ta mala skupina je često išla lijevo, desno, naprijed ili ukratko rečeno, gdje god se gužvalo tu smo bili, barem što se tiče toga dijela Sajmišta. Kitara je jednom prilikom izravno spasio Igora. Bilo je to u borbi kad je Igor, koji je bio prvi, naišao na dva četnika, koji su ga s nekoliko metaka pogodili u lakat, tako da mu je ispala puška iz ruku.

Kitara, koji je bio iza njega, odlično je i brzo reagirao, pa je s Igorove strane ispucao dug rafal na njih i ubio ih. Svi ćemo ga zauvijek pamtiti, ali Igor ipak najviše. Taj dan mu je smrt disala u lice, ali je ostao živ".

Igor Široki, kojemu je Goran Kitić spasio život i koji je najteže borbene dane na Sajmištu proveo na različitim položajima upravo s njim, ispričat će o Kitari: "Goran je bio dobar, svi smo ga zavoljeli, srčan branitelj i hvala, hvala, hvala mu za sve. Da smo imali više takvih bilo bi nam puno lakše. Da, on je branio Vukovar, itekako ga je branio".

Dan 9. studenoga 1991. zapamćen je kao jedan od onih dana kada su se vodile najteže bitke na Sajmištu i kada je bilo najviše ranjenih i poginulih na svim punktovima. Na Drvenoj pijaci pri odlasku šestorice branitelja na ispomoć na punkt kod Tekstilne škole od iste granate ranjeno je čak pet branitelja, među kojima je bio i Goran Kitić Kitara. Slom obrane i ulazak JNA i četnika u centar grada, dočekao je u vukovarskoj bolnici. Milošću jednog od 'gospodara života i smrti', danas osuđenog ratnog zločinca koji je za njega mislio da je ranjen kao civil, Goran se uspio ukrcati u jedan od autobusa koji su vozili za Šid.

Budući da, unatoč zvjerstvima do tada počinjenim u Vukovaru od strane srbočetnika, uz sudjelovanje ili blagoslov JNA, ne misleći i ne znajući da će se dogoditi Ovčara, Velepromet i druga stratišta, pretpostavka je da se u Šidu u Goranu nešto "prelomilo" i umjesto da se preko Bosne i Hercegovine uputi u Hrvatsku, odlučuje se vratiti u Vukovar, kako bi sa suborcima s kojima je ratovao i s kojima je bio ranjen, nastavio dijeliti sudbinu ili zajedno s njima bio pušten u Hrvatsku.

Na žalost, u Vukovaru je ponovno zarobljen, zlostavljan te potom mučki ubijen. Prema dokumentima "naslijeđenim" od krajinske Stanice milicije Vukovar, neosporno je da je Goran Kitić živio do dana 9. veljače 1992. godine, kada je nakon teškog zlostavljanja usmrćen te ostavljen u vodi privezan uz obalu Dunava, a počinitelji njegovog ubojstva do danas su neprocesuirani.

Nikola Bogojević Dugi - frajer sa zagrebačkog asfalta

Za Nikolu Bogojevića, Nidžu ili Dugog, kako su ga zvali suborci, suborac – pukovnik Damir Radnić, ispričat će: "Dugi Nidžo bio je stari frajer sa zagrebačkog asfalta, inače sin visokog oficira JNA. U krvavom metežu vukovarskog pakla pokazao se i dokazao kao jedan od naših najhrabrijih suboraca. U Bogdanovcima gdje smo po zapovjedi zapovjednika grada Mile Dedakovića, raspoređeni, dana 2. listopada, tijekom prvog i najtežeg napada na selo, naravno, osim onog zadnjeg, dana 10. studenoga, kad su četnici već gotovo zauzeli Bogdanovce, Dugi Nidžo je skoro goloruk, samo s puškom i s nekoliko pakovanja trotila omotanih selotejpom, jurišao na transportere i četnike i sijao paniku među njima…"

Nikola Bogojević, poginut će dana 11. listopada pri pokušaju proboja prema Vinkovcima, kao jedan od vodiča koji su Mileta Dedakovića trebali provesti od Bogdanovaca do Nuštra. Preživjeli suborac Mirko Gelo, ispričat će: "Kad su me pozvali da budem vodič, prihvatio sam postavljenu zadaću i bio sam sretan što će sa mnom ići Dugi i Zdravko Špalj - Papundek jer su bili dobri i pouzdani branitelji. Na sastanku prije polaska, predložio sam put kojim sam već prije prolazio, duži, ali poznavao sam ga bolje. Moj je prijedlog odbijen jer sam rekao kako nam za njega treba najmanje deset sati, a to im je bilo predugo, rekli su kako moraju biti brži. Izveo sam ih iz sela, u tajnosti, jer nitko nije smio znati da prolazi Dedaković.

Kad smo zašli u kukuruze, ne mogu odrediti koliko smo dugo već hodali, naišli smo na minsko polje. Ugledali smo niti poteznih mina. Rekli smo da nas tu pričekaju, no čini se kako je došlo do nesporazuma. Otišli smo potražiti gdje je najbolji put da izađemo iz minskog polja, no kad smo se vratili na mjesto gdje smo posljednji put bili s grupom, nikoga nismo zatekli. Odlučili smo nastaviti prema Nuštru, misleći da ćemo stići prije njih i javiti našim dečkima na položaju da ne pucaju, da dolazi Dedaković. Nismo znali da su se zbog humanitarnog konvoja koji je dan ranije izlazio iz Vukovara, s položaja na kojem su se, prema podacima koje smo imali, nalazili naši dečki, oni povukli i da se tamo nalazi JNA.

Otprilike 100 – 200 metara od Sv. Ane kod Nuštra, iz jedne vikendice, baš kad smo planirali prijeći put, zasula nas je rafalna paljba. Oni su bili na povišenom položaju, mi na Vuki. Povukli smo se u kukuruze i legli dolje. Bilo je oko šest, sedam sati ujutro, ali bila je neviđena magla. Polako smo se povlačili, kad su obojica pogođeni. Ne znam kako sam prošao neozlijeđen, bio sam u sredini između njih dvojice, no svaki metak koji im se zabio u leđa sam čuo. Taj zvuk i danas čujem, tup, tup, tup… Jednog sam okrenuo, ne znam kojeg, no obojica su bili mrtvi, to je sigurno. Ja sam uspio, oko 10 sati, ući u Nuštar… Puno je godina prošlo, ali nisam ništa zaboravio… I danas to sanjam…"

Milan Gojak – na položaj je dojurio u čarapama

Niko Zeko, branitelj Vukovara, s osobitim poštovanjem prisjetio se Milana Gojaka, poginulog suborca: "Mile je bio nešto stariji od mene, bio je, mi bismo to rekli – bećar u pravom smislu. Sin partizana, prvoborca, nitko mu nije mogao ništa, a on je bio spreman na sve. Nisam ga nikada pitao, mislio sam da je Srbin, no on mi je sam rekao da je Crnogorac. Moj je položaj bio položaj 'Šumar' kod šume Adica, nedaleko od naselja Olajnica gdje je Mile stanovao, zapovjednik nam je bio Ante Dugan. Kad je zapucalo tijekom prvog velikog napada 25. kolovoza, Mile je na položaj dojurio samo u čarapama, nije se stigao ni obuti. Iznenadio sam se kad sam ga vidio, pa sam ga upitao, otkud on. I danas me stegne kad ga se sjetim i njegovog odgovora – 'Braco, ovo je i moj grad, imam pravo da ga branim!'. I branio ga je, srčano, hrabro.

Bili smo interventi vod i išli smo u ispomoć na sve položaje gdje je trebalo, od Borova naselja, Budžaka, Doma tehnike,  Lušca, pa sve do Sajmišta, jedino na Mitnicu nikada nismo išli… I Mile je svuda jurišao… Bio je tvrd, a s druge strane, imao je meko srce… Jednom je otišao kroz Adicu, ispod kapele kod Dobre vode, na uzvisini su bili četnici… Kad se vratio, nosi jabuke… Pitali smo ga –'Dobro Mile, gdje si bio?', a on kaže – 'Išao sam po jabuke za žene u bolnici…'

Dana 10. studenoga, pošao je prema skloništu na Olajnici vidjeti obitelj… Pogođen je snajperskim metkom… „

Braća Goran i Milan Radivojević – nestali bez traga

U serijalu Heroji Vukovara, epizoda sedam – Nova Banijska, prerano preminuli heroj s Trpinjske ceste, Marko Babić, će reći:

"Položaji kod punkta Slon, bili su neki od najnapadanijih položaja koje je bilo najteže braniti", a dečki koji su ih branili posvjedočit će kako je na tim položajima bilo pripadnika 1. brigade, legendarnih Tigrova, 4. bojne 3. gbr, varaždinskih policajaca, domaćih branitelja itd., te da je vladalo iznimno zajedništvo i međusobno povjerenje. Prisjetit će se kako su, osim što su branili svoje položaje odlazili na ispomoć i u druge dijelove grada, od Trpinjske ceste, Budžaka, do Sajmišta… Među braniteljima koji su branili taj i druge položaje, bili su i braća Goran i Milan Radivojević, sinovi Jozije i Laze Radivojevića.

Njihov suborac Tomislav Josić, ispričat će: "Dana 14. studenog, Trpinjska cesta se povukla u dogovoru s nama, pa kako ne bismo ostali odsječeni i u okruženju i mi smo se povukli na desnu stranu ceste, prethodno o tome obavijestivši civile po podrumima. Mi i preostali branitelji s različitih punktova, zauzeli smo položaje u užem dijelu Borova naselja, od tzv. zgrada 'banana' pa sve do trgovine Šipad, u blizini rampe, kod željezničkog prijelaza. Tamo smo očajnički držali liniju nekoliko dana, razmišljali bi li išli u proboj, a potom od njega odustali, da bi dana 19. studenoga krenuli prema benzinskoj pumpi u neposrednoj blizini današnjeg Konzuma. Podijelili smo se u tri grupe i raspodijelili po obližnjim zgradama, neke od njih smo zvali Pejton, kako bismo imali bolji pregled prema cestama, sa svih strana.

U jednoj su grupi bili moj otac Marijan i moj ujak Đuro Petričević, braća Milan i Goran Radivojević, Davor Mataruga i Boris Pšenica. I evo, ni nakon ovoliko godina, ne možemo utvrditi što se točno dogodilo s njima. Bio sam kod njih, u zgradi u kojoj su bili, prvoj, gledajući od Borovske ceste, možda pola sata prije negoli je započeo napad. Nastala je konfuzija, izmiješali smo se s četnicima koji su nadirali sa svih strana, srećom nismo imali nikakve oznake, pred nama se prepriječio transporter… Čim smo uspjeli, otišli smo vidjeti što se dogodilo s njima, je li netko od njih ranjen.

Ušli smo u zgradu i na dnu stepenica koje su vodile prema ulazu u podrum, pronašli izrešetanog Borisa Pšenicu, a ostaloj petorici se izgubio svaki trag. Pregledali smo prostoriju u kojoj smo ih posljednji put vidjeli, no tamo nismo pronašli ništa. Baš ništa. Ni čahuru od metka, ni bilo što od njihovih stvari - šljem, rap, dio odjeće, što bi ostavili ako su ih zatekli nespremne, iako je to bilo malo vjerojatno u tim okolnostima. Međutim, dolje nije bilo ni tragova borbe. Ničega. Iz tog razloga, povjerovali smo kako su se povukli prema tvornici, kamo smo pošli i mi… Nakon mirne reintegracije, svi su ekshumirani iz masovne grobnice na Novom groblju… Zarobljeni su i ubijeni bez milosti…

Zoran Gruber: I u autobusu za Ovčaru čvrst i ponosan

Za sve poznavatelje Bitke za Vukovar, njegove suborce i branitelje Vukovara, Zoran Gruber jedan je od ultimativnih heroja Domovinskog rata. Na snimkama iz ratnoga Vukovara, često se ponavlja jedna od dana 18. rujna 1991. s Trpinjske ceste, na kojoj se vide Blago Zadro i mršavi, plavokosi mladić u maskirnoj uniformi pri obilasku položaja. Na poziv suboraca, oba su se okrenula prema kameri, a mladić je pušku ''SAR 80'' podigao u zrak, na pozdrav.

Mnogi su tu snimku vidjeli u dokumentarnim emisijama, različitim prilozima, pa čak i u glazbenim video spotovima brojnih domoljubnih pjesama posvećenih Vukovaru. Onima koji su ratovali rame uz rame sa Zoranom Gruberom poznato je ime toga mirnog i staloženog junaka koji je sa svojom postrojbom došao u Vukovar braniti Hrvatsku – ''Za Hrvatsku kao Tigar''.

Zoran Gruber, za prijatelje i suborce Grubi, rođen 1969. godine u Migalovcima, kao najstarije dijete u obitelji Anice i Ilije Grubera. 
Već 1990. godine postao je pripadnik prve generacije "Jedinice za posebne namjene MUP-a RH - Rakitje", od koje će kasnije nastati legendarni ''Tigrovi''.

Sljedećih mjeseci, sve do ljeta 1991. godine, sa svojom jedinicom proći će različite terene: Pakrac, Plitvice za ‘krvavi Uskrs’, Ljubovo, a potom, 7. kolovoza, odlazi u Vukovar.

Po dolasku u Vukovar, Zoran Gruber je s ostalim pripadnicima 2. satnije 2. bojne iz Rakitja, raspoređen u tadašnju osnovnu školu ''Bratstvo i jedinstvo", danas – Osnovna škola ''Blage Zadre'', a potom na legendarnu ''Trokatnicu'', kuću na važnom strateškom položaju prema Borovu selu. Pristigli ''Tigrovi'' pod zapovjedništvom Zlatka Horvata, ''pokrivali'' su položaj od ''Slona'', pa sve do Trpinjske ceste, ohrabrujući svojim prisustvom domaće branitelje i  pružajući potporu gdje god je trebalo i nedostajalo ljudstva. Na Banijskoj i okolnim ulicama, sa srčanim domaćim dečkima te braniteljima iz svih dijelova Hrvatske, napose Varaždincima i Čakovčanima, slogom i nevjerojatnom domišljatošću, borbom prsa u prsa odbacivali su neprijateljske napade i branili položaj do same okupacije.

Nakon pogibije Zlatka Horvata 26. rujna 1991. godine, Zoran Gruber preuzeo je zapovjedništvo nad ''Tigrovima'' na toj liniji obrane, sve do svoga ranjavanja 10. studenoga 1991. godine.

Opisujući akciju kod restorana''Dunav grad'' u kojoj je Zoran Gruber, ''dečko s ogromnim srcem kakvo se ne sreće često'', snajperskim metkom ranjen u desno rame, pri čemu mu je raznesena ključna kost, Miroslav Josić ispričao je kako je Zoran, unatoč bolovima i strahovitom krvarenju ostao priseban i nije mu dopustio da ga odvede do pomoći, čak ni da ga on previje. Zoran mu je rekao: ''Ti Josiću moraš ostati, moraš štititi brata i Vlatka, ja ću otići sam'', te je doista sam i otpuzao, a da on ni danas ne zna kako je to ovaj uspio, uz toliko krvarenje.

Nakon pružene prve pomoći Zoran Gruber odveden je u pričuvnu bolnicu u Borovo Commerce, ali zbog težine ozljede, suborci su ga s još dva ranjenika tzv. ''Crnim putem'' pored silosa (raskrižje cesta Borovo naselje-Lužac-Vukovar već je bilo zauzeto od strane neprijatelja), odnijeli u vukovarsku bolnicu.

Dana 20. studenoga 1991. godine, Zoran je s ostalim ranjenicima i djelatnicima bolnice deportiran na farmu Ovčara, gdje je mučen, ubijen i zakopan u masovnoj grobnici. U svojoj knjizi ''Preživio sam Vukovar i Ovčaru'' Vilim Karlović opisao svoj posljednji susret sa Zoranom Gruberom: “'U autobusu je Zoran Gruber, koji mi je u prolazu namignuo i sjeo na desnu stranu, dva reda iza mene. Desno rame u koje je ranjen dobro mu je prokrvarilo, ali on se uvijek drži dostojanstveno. Kakav je god bio u akcijama, barem u one dvije u kojima sam ga vidio, takav je sad i ovdje, čvrst i ponosan. Na licu mu ne mogu vidjeti ni najmanji strah“.

Harllan Von Bassinger – Beba ; 'Volio bih da o njemu pročitaju oni koji su mu se rugali…'

U medijima i različitim tiskanim publikacijama, hrvatski branitelj, pripadnik legendarnih zagrebačkih Tigrova mučki ubijen nakon sloma obrane Vukovara, čiji posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni, Harllan Von Bassinger, gotovo u pravilu, a potpuno netočno, svrstava se među strane dragovoljce koji su došli pomoći obrani Vukovara. Harllan Von Bassinger rođen je 25. kolovoza 1971. godine u Zagrebu, kao jedino dijete Agneze i Dušana Delića te upisan u matičnu knjigu rođenih pod imenom Goran Delić. 

Njegova sestra Sanja, ispričat će: "Harllan je bio drag, umiljat, uvijek nasmijan, jednom sam prigodom već rekla, kao šegrt Hlapić. Dok smo bili djeca, često je govorio kako bi želio imati neko neobično ime. Zato, kad je zbog osobnih razloga odlučio promijeniti svoje, odabrao je jedno doista neobično, često ga pogrešno i napišu i izgovaraju, ali pravilno je Harllan von Bassinger".

Domagoj  Pavić, umirovljeni pripadnik Tigrova, Harllanov suborac, ali i prijatelj iz mladosti, o Harlllanu će ispričati: "Harllana sam poznavao iz Gajnica, našeg zajedničkog, zagrebačkog kvarta, u kojem smo kao klinci zajedno odrastali. Nas tri frenda iz Gajnica, Harllan, Krešimir Vranješević i ja, zajedno smo se prijavili u ZNG-e. Bilo je to dana 1. kolovoza 1991. godine, u bazi Rakitje. Još istu večer poslali su nas u Kumrovec na obuku i potpisivanje ugovora.

Nakon liječničkog pregleda, došli smo na odmor i piće u poznati gajnički kafić Gec. Tamo su već sjedili neki stariji gajnički 'fakini'. Vidjevši Harllana u uniformi s oznakom ZNG, posprdno su komentirali: 'Jao si ga nama, ako će nas ovakva garda braniti od JNA i četnika!'

Harllan je zbog svoje punašnosti djelovao nekako nespretno i nezgrapno, pa im je zbog toga bio idealna meta za ruganje. Naravno, nikom od tih velikih frajera i šaljivdžija ni slučajno nije palo na pamet da se prijavi u ZNG, iako je Hrvatska već tada naveliko plamtjela… Po dolasku u Vukovar, nas 19 Tigrova – Gavranova, raspoređeni smo na silos Priljevo kao smjena prethodnoj grupi Tigrova. Vrlo brzo krenuli smo na ispomoć po različitim dijelovima grada, gdje god se za to ukazala potreba, od Sajmišta do Borova naselja.

U nekoliko smo takvih akcija doslovno išli 'na slijepo', bez vodiča, ne poznavajući grad, samo uz usmene upute domaćih ljudi. Harllan se na te pozive uvijek dragovoljno prijavljivao, iako nije morao, inzistirajući na tome jer 'nabolje barata sanitetom i zato mora ići'. Kada je u jednoj takvoj akciji ranjen, geler koji ga je pogodio veličine i izgleda poput igle za šivanje, hladnokrvno je rukom sam izvadio, nešto opsovao i bez oklijevanja krenuo dalje.

Sredinom listopada, nas preostala 17-torica odlazimo sa silosa na Prvomajsku ulicu, braneći dio od tadašnje Ulice Svetozara Markovića do Mini Marketa. Harllan se i u tom dijelu Sajmišta pokazao kao vrlo hrabar i staložen branitelj koji uz borbu protiv agresora brine za svakog ranjenog suborca ili civila. Volio bih da priču o Harllanu pročitaju oni dečki iz kafića, s početka moje price… Kakav je Harllan čovjek i ratnik bio". 

Andreas Lehpamer - Švabo, također pripadnik Tigrova, emotivno će se prisjetiti Harllana von Bassingera: "Beba je bio više puta ranjen, u jednom danu čak dva puta. Na samom ulasku u policijsku stanicu, dok smo čekali vodiča koji će nas odvesti na ispomoć u Preradovićevu ulicu, u predjelu pasa, remen ga je spasio, geler je iščupao rukom i kasnije, baš u Preradovićevoj, u potkoljenicu, također gelerom, ali lakše. U onom kaosu šalili smo se s njim: 'Beba odi van, vidiš da te hoće, ti danas odlaziš… A on se sav ozbiljan digao da doista izađe iz garaže u koju smo se sklonili… Onda smo mu vikali, 'hej, kud si pošao, zezamo se…' A on je bio poseban, doista poseban… Koje srce moraš imati da, dok su četnici na pet metara, staviš pušku na leđa i ideš zamatati frenda? Ne znam koliko nas je spasio…

Između ostalih našeg suborca Mladena Koseca koji je na Vatrogasnom domu ranjen u vrat. To u životu nisam video, ni ja, nitko od nas do tada, krv je šikljala na metar daleko. Mi smo se zaledili, a Beba je skočio, kako ga je previo u trenutku, što je napravio ne znam, ali spasio mu je život… Kasnije, nakon Bebe i ja sam ranjen, ali ga u bolnici u onoj gužvi i metežu, nisam vidio. Nakon dolaska četnika i JNA u bolnicu, otprilike nakon što je Jean Michel Nicolier dao intervju, on je bio u krevetu nasuprot mene, ušli su sa spiskom i počeli prozivati. Prvo su prozvali Francuza, a onda Harllana.

U tom trenutku sam se izgubio, shvatio sam da prozivaju one za koje misle da su strani plaćenici, a ja sam se rodio u Njemačkoj, imao sam njemačko ime i prezime i očekivao sam kako će i mene odmah zatim prozvati. Harlana su nedugo zatim, dvojica u uniformi JNA, na nosilima, pronijeli pored mene. Dok su prolazili, on je okrenuo glavu na drugu stranu kako nam se pogledi ne bi sreli i kako na taj način ne bi skrenuo pozornost na mene. Ja samo to tako protumačio. Nije paničario, držao se hrabro".

Kada je ulaskom četnika i pripadnika JNA u vukovarsku bolnicu zarobljen i odveden u nepoznatom smjeru nakon čega mu se gubi svaki trag, Harllan von Bassinger, sin i brat, imao je samo dvadeset godina.

Željko Ilić – 'Taj je dečko bio poseban'

Višegodišnji predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora i Centra za istraživanje za ratne zločine, danas, nažalost, pokojni, prof. Danijel Rehak, svojevremeno se prisjetio izuzetne hrabrosti tijekom zarobljeništva, branitelja Srbina, Željka Ilića kojemu su roditelji poginuli u Borovu naselju za vrijeme granatiranja: "Taj dečko je bio poseban. Kad god su ga pitali tko mu je ubio roditelje, odgovarao je: 'Vi!' Udarali su ga u prsa pri tome i stalno ponavljali: 'Tko ti je ubio roditelje?' a on je i dalje, već su mu prsa bila plava, pa crna od udaranja i dalje tvrdoglavo odgovarao: 'Vi! Vi!'… Iako je bio svjestan kako njegov život doslovno ne vrijedi ništa, i kako svaki, pa i najmanji otpor vodi u smrt, pokazao je neobičnu hrabrost i prkos.

Koliko je branitelja pravoslavaca, etičkih Hrvata, Srba, Crnogoraca itd. branilo Vukovar i koliko ih je pritom poginulo ili nestalo, nema službenih podataka, no branitelji Vukovara s poštovanjem i ljubavlju sjećaju se svojih suboraca koji su s njima do posljednjega dana, rame uz rame, branili grad. Ovo su priče tek o nekima od njih. Nismo ih zaboravili.