Veliki bezobrazluk srednjih škola: Žicaju pare od učenika na mala vrata! 

Tehnička škola Ruđera Boškovića Zagreb također naplaćuje naknadu za povećane troškove obrazovanja. Ukupno traže po svakom učeniku 300 kuna. Kupit će listove i školske zadaće za pisane zadaće, tehničke i druge programe te ostale učeničke radove. Kupit će i potrošni materijal za stjecanje znanja i vještina i sposobnosti koje se provode vježbama u laboratoriju.

U početnim razredima osnovne škole naše će nas školstvo, financirano javnim novcem, stajati u startu najmanje 300-tinjak kuna dodatnih ulaganja na likovne kutije, mape, radne listiće i zbirke zadataka. Neka. Nakon toga idu predstave, izleti, posebni programi i školski sajmovi.

Produženi boravak s osrednjom prehranom u zagrebačkim školama sve zajedno oko 500 kuna mjesečno. Treba naravno poslati i neke papire za crtanje, grickalice, razne materijale jer je riječ o boravku koji sufinancira Grad Zagreb, ali je valjda osigurao samo plaću učiteljice. Neka. Dijete bi trebalo biti sito s odrađenom domaćom zadaćom. Kako koje, rijetko koje oboje. 

Prvi dan škole predivna je ilustracija ukupne hrvatske ekonomije. Knjige su stigle, ali ne i sve radne bilježnice. Tableti nisu baš svugdje stigli. Djecu s posebnim potrebama nisu baš svugdje dočekali asistenti u nastavi. Ili ih nema ili na obuci. Nemam ništa protiv da se plate povećani troškovi obrazovanja. Štoviše, učitelje i nastavnike bi trebalo platiti više. Ali nikako po principu uravnilovke nego prema rezultatima i tržišnom deficitu profesora iz pojedinih predmeta.

No, isto tako Blaženka Divjak bi trebala u ime države potpisivati isplate naknade štete svakom djetetu koje nije dobilo radne materijale na vrijeme ili pak asistenta u nastavi. Svake je godine isto. Kasni se. Ne može se. Ne zna se. Pogriješilo se. Više nitko niti ne očekuje da sve bude na vrijeme, a kamoli da "lijeva" zna što radi "desna" pa da se ministrica ne čudi što državna škola o kojoj skrbi lokalna samouprava  nepredviđeno traži dodatni novac zbog povećanih troškova obrazovanja.

Malo po malo netko će se dosjetiti da bi mjesečna subvencija od dvjestotinjak kuna za redovno obrazovanje bila krasan i spasonosan dodatak. Treće dijete može biti oslobođeno participacije, ali samo ako mu jedan od roditelja ima status "majke odgajateljice".

Istovremeno, bivši je ministar Lovro Kuščević reformirajući sustav državne uprave s ciljem da uštedi novac umjesto da ukidanjem dužnosničkih pozicija u ministarstvima i pretvarajući ih u službenička uspio povećati plaće birokratima. I to za više od 500 kuna po birokratu. Koji više ne bi bio dužnosnik nego službenik. Čemu ovaj posljednji primjer? Pa na tome da zorno prikažemo kako javni sustav obrazovanja iz privatnih džepova sisa dodatan novac kako bi sam sebe održao, a kako istovremeno lideri državne uprave pretakanjem iz šupljeg u prazno uspiju potrošiti još više tog javnog novca na financiranje vlastitih činovnika. 

Obrazovni je sustav, reći će neki, pred kolapsom. Možemo reći da je isti takav već cijelo posljednje desetljeće. Međutim, obrazovni je sustav u idućem desetljeću pred ozbiljnijim izazovom. Njegovi će upravljači morati definirati je li javan, koliko je javan, koliko zaista košta i na koji ga način plaćamo. Žicati novac na mala vrata je veliki bezobrazluk.