Velike sile mogle bi na kibernetički napad odgovoriti konvencionalnim oružjem

Digitalni prostor i razvoj visokih tehnologija odavno su ušli u područje geopolitike i predstavljaju jedno od ključnih područja sučeljavanja velikih sila. Kina, u okviru programa Made in China 2025 želi postati pobjednik četvrte industrijske revolucije, a to izaziva reakciju Sjedinjenih Američkih Država koje posljednjih godina sve više integriraju gospodarski i sigurnosni sektor, ulažu u visoke tehnologije kod kuće i uvode ograničenja u transferu tehnologija, softvera i know-howa ključnih po nacionalnu sigurnost, posebno u domeni obavještajnog sektora. I Kina razrađuje protustrategiju u tehnološkoj sferi pa je prošle godine Nacionalni narodni kongres predstavio petogodišnji plan prema kojemu će pokrajine i tvrtke uložiti 1,4 bilijuna dolara u izgradnju nove infrastrukture putem umjetne inteligencije, podatkovnih centara, 5 G-a, Internet stvari i drugih novih tehnologija. Kini je posebno važno postići samostalnost u proizvodnji poluvodiča.

Dok je Donald Trump, koji je Kinu označio kao glavnoga američkog rivala, preferirao unilateralna rješenja izgledno je da će nova administracija u okviru pokušaja obnove multilateralizma učvršćivati odnose sa savezničkim zemljama i tako pronalaziti partnere za suradnju u razvoju međunarodnih standarda oko zaštite osjetljivog intelektualnog vlasništva, ali i ulaganja u 5 G i druge nove tehnologije.

Države nastoje kontrolirati digitalni prostor

Cyber prostor sve više postaje mjesto geopolitičkih sukoba i obavještajnoga djelovanja. Čovjek kojega se smatra tvorcem interneta, Tim Berners-Lee, smatra da internet više nije ono što je originalno trebao biti, a pritom je iznimno kritičan prema Googleu, Facebooku, Amazonu i ostalim internetskim divovima koje optužuje za curenje privatnih podataka. Monopol tzv. Big techa, na koji upozorava osnivač interneta, posebno je došao do izražaja kada je bivši američki predsjednik Donald Trump bio ostraciran iz društvenih mreža. Tada su svi postali svjesni monopola bez primjera u povijesti, uspostavljenih u digitalnome svijetu, koji krše sve antimonopolitičke zakone. Osim Trumpa na udar su došli i drugi političari, pa je tako cenzuriran i libertarijanac Ron Paul i to zato što je kritizirao cenzuru koju provid Big tech. Govorilo se u to vrijeme o spuštanju digitalne željezne zavjese i formiranju digitalnih feuda.

Države sve više nastoje kontrolirati digitalni prostor. Kontrola interneta u Kini je pokrenuta još 1999. nakon korištenja interneta za organizaciju protesta ekstremističke skupine Falun Gong. Pred dvije godine Rusija je uvela veću kontrolu interneta koja omogućuje Federalnoj službi nadzor komunikacija i informacijskih tehnologija. Rusija radi i na Runetu kao vlastitoj inačici interneta. Trump je svojedobno najavljivao zabranu TikToka kao prve ne-zapadne kineske društvene mreže. Wall Street Journal je pisao o tome da je TikTok cenzurirao video snimke protesta u Hong Kongu za koje se u Kini tvrdilo da imaju zapadni geopolitički rukopis. Sve to govori u prilog jačanja digitalnih suvereniteta, što će još više postati izraženo u covid odnosno post-covid poretku koji će, mišljenja sam, ojačati ulogu države.

Kibernetički prostor kao ukupnost interneta, dakle javne mreže, ali svih drugih računalnih mreža, već je podosta vremena, možemo to tako reći, bremenit sigurnosnim izazovima. On postaje mjesto konkurencije i nadmetanja ne samo pojedinaca i društvenih skupina, nego i točka geopolitičkih sukoba država.

Hakerski napadi kao novi način ratovanja

Primjerice, 2007. godine bio je aktualan spor Rusije i Estonije zbog premještanja spomenika sovjetskog vojnika iz memorijalnog parka u Talinu. Slučajno ili ne, nakon toga je uslijedila serija hakerskih napada na estonske institucije. Da se uz Rusiju dotaknemo i druge velike sile, SAD-a - 2010. smo imali primjer Stuxneta. To je bio računalni crv koji je nanio velike štete iranskom nuklearnom programu. Naravno, nije bilo priznanja, no javna je tajna kako se radilo o zajedničkom djelu SAD-a i Izraela u pothvatu poznatom kao Operacija olimpijske igre.

Prijetnje koje dolaze iz kibernetičkog prostora često su neodređene i nedefinirane, a katkad je teško otkriti njihov izvor. Upravo zbog toga i države se ovdje češće odlučuju za djelovanje u sivoj zoni pa smo imali ozbiljne sumnje da su države znale angažirati hakerske skupine. Postoje već i tvrtke koje se gotovo pa transparentno bave tim poslom.

Kibernetički prostor je i mjesto špijunaže. Poznato je da Kina već odavno koristi kibernetički prostor za prikupljanje informacija o tehnološkim i vojnim postignućima drugih država. U kibernetičkom prostoru svoje prilike vide, naravno, i teroristi. Kod kibernetičkih terorističkih napada manji su rizici za same napadače, a takvi su napadi k tome jeftiniji. Dodatno, oni nisu prostorno određeni. Sve nam to govori da u budućnosti možemo očekivati porast kibernetičkih terorističkih napada.

Kibernetički prostor koriste i političko-aktivističke skupine pa samo tako svojedobno svjedočili tome da su tzv. Anonymousi organizirali niz napada na niz institucija diljem svijeta, od FBI-a i australskog parlamenta do Mastercarda i PayPala.

Ipak, najveća opasnost je militarizacija digitalnoga prostora. Već smo rekli da je kibernetički prostor opasniji jer nije prostorno ograničen kao što to imamo u tradicionalnom fizičkom ratu. Predmeti hakerskih napada su sve češće digitalne kritične infrastrukture država, a kibernetički se prostor koristi i za psihološko i obavještajno djelovanje. Hakerski napadi pretvaraju se u novi način ratovanja.

Kibernetički napad kao razlog za aktiviranje čl. 5. Washingtonskog sporazuma

Henry Kissinger u svojoj knjizi Svjetski poredak upozorava da neće biti moguće ustrojiti međunarodni poredak ako kibernetičko područje ostane lišeno međunarodnih standarda ponašanja i bude prepušteno jednostrano donesenim odlukama. U istoj knjizi Kissinger citira zapovjednika Kibernetičkog zapovjedništva američke vojske koji je prognozirao da će idući veći rat započeti upravo u kibernetičkom prostoru.

U tom kontekstu, Kissinger postavlja pitanje zahtijeva li virtualna agresija odgovor kinetičkom silom, dakle vojnom, i u kojoj mjeri i s kakvom formulom za određivanje njezinih razmjera. Specifičnost je kibernetičkoga prostora ta da omogućuje asimetrično i hibridno djelovanje i da u potencijalnom kibernetičkom ratu između dvije države inače politički, gospodarski i vojno slabiji akter može imati poziciju koja je mnogo bolja nego što bi to proizlazilo iz drugih parametara njezine moći. Digitalni prostor ublažava asimetriju u ravnoteži snaga.

Da bi napadi u kibernetičkome prostoru mogli rezultirati i klasičnim vojnim odgovorom vrlo jasno proizlazi iz činjenice da je nakon summita u Welsu odlučno da će se kibernetički napad tretirati kao razlog zbog kojega se može aktivirati čl. 5. Washingtonskog sporazuma o kolektivnoj obrani. Drugim riječima, cyber napad na jednu državu članicu može se tretirati kao napad na sve.

Budući da je izvor napada u kibernetičkom prostoru često teško otkriti, veće su i mogućnosti manipulacija. Kao razlog za napad na Irak poslužila je tvrdnja da Saddamov režim ima oružje za masovno uništenje. Kasnije su i Colin Powell i Tony Blair de facto priznali kako se radilo o dezinformaciji. Kibernetički prostor pruža još daleko veće mogućnosti širenja dezinformacija, ali i false flag operacija unutar kojih se za izvedeni napad želi optužiti netko drugi. I ako, primjerice, u NATO-u nasjednu na operaciju lažne zastave na udaru kolektivne obrane mogao bi se naći netko tko nema veze s određenim napadom. Kibernetički se prostor na taj način može pretvoriti u poligon geopolitičkih obračuna s nepoćudnim državama i drugim akterima.

Kao što možemo pročitati u jednoj analizi na stranicama Luminae group: tri su glavna trenda koja vode prema razgovoru o značajnoj geopolitičkoj prijetnji digitalnog poremećaja. Prvi je sposobnost nedržavnih aktera, ili čak nekoliko pojedinaca, da koriste nove tehnologije kako bi ostvarili utjecaj ili promijenili političke ishode u velikoj mjeri. Drugi je trend da autoritarne vlade koriste nove tehnologije, ili čak jednostavno ograničavaju pristup internetu, kako bi potisnule ljudska prava, poništile neslaganje i diskreditirale političke protivnike. Treći trend su državni akteri koji koriste nove tehnologije za širenje dezinformacija kako bi diskreditirali političke protivnike, zakopali suprotna gledišta i redovito utjecali na vanjske poslove, ne samo u vrijeme rata.

Što nam donosi budućnost na ovome području vrlo je teško predvidjeti. Određena regulacija kibernetičkoga prostora bit će nužna, no na vidiku se ne vide adekvatna rješenja. Diljem država se formiraju kibernetičke jedinice za obranu od kibernetičkih napada, pa i određena tijela na razini Europske unije. No razvoj tehnologija i s njima povezanih rizika ide daleko brže od zakonske regulacije. Kibernetički prostor, zaključimo, mjesto je velikih rizika i izazova čime se uklapa u današnje globalno društvo rizika.