Velika nalazišta plina na istočnom Mediteranu mogla bi postati politički Molotovljev koktel sukobljenih interesa

Plinovod Sjeverni tok 2 – koji će plin transportirati iz Rusije u Njemačku - tako se trenutno nalazi pod američkim sankcijama, a i Turski tok, izgrađen kao svojevrsni ekvivalent nerealiziranog Južnog toka, nije po volji Washingtona. Amerikanci ističu da energetska ovisnost stvara i političku ovisnost. Dakako, u igri je i geoekonomski konkurentski aspekt, jer je i SAD zainteresiran za prodaju svoga plina Europi.

Velika nalazišta plina na istočnom Mediteranu

I onako kompleksnu situaciju na svjetskome tržištu plina dodatno je zakompliciralo otkriće da istočni Mediteran pliva na velikim zalihama nafte i plina. Levantska regija (Egipat, Izrael, Libanon, Cipar, Turska) danas predstavlja jedno od najvećih nalazišta prirodnog plina (plinska polja "Zohr", "Noor", "Levijatan", "Tamar" itd.), a nalazišta su tolika da bi, prema  nekim procjenama, mogla pridonijeti energetskoj sigurnosti Europske unije i supstituirati dio plina koji se uvozi iz Rusije, što je u skladu s politikom diverzifikacije koju EU promiče.

U istraživanja istočnomediteranskog plina uključena je talijanska tvrtka ENI, a najveći investitor istraživanja u izraelskoj isključivoj ekonomskoj zoni, uz izraelske tvrtke, je i američka kompanija Noble Energy. U Libanonu su uključene i ruske i francuske firme. Iz nalazišta u Egiptu prvenstveno će se namirivati egipatske potrebe za plinom, no s obzirom na količinu plina Egipat je krenuo i s izvozom. Izrael također planira postati izvozno orijentirani energetski subjekt, a istraživanja se vrše i u Libanonu. I unutar ciparske isključive ekonomske zone pronađeno je nekoliko plinskih ležišta, a s obzirom na mali broj stanovnika Cipar većinu plina planira izvoziti.

Otok Cipar, međutim, od turske invazije 1974. podijeljen je na grčki i turski dio. Na turskome dijelu nalazi se oko 30.000 turskih vojnika, pa je od samih početaka bilo jasno da eksploatacija plinskih polja neće biti moguća bez kompromisa s Turskom. Turska, naime, ističe da ima pravo na dio ciparske isključive ekonomske zone, odnosno da u ime turskog dijela Cipra neće dopustiti međunarodno priznatom dijelu (grčkog) Cipra da oduzme dijelove isključive ekonomske zone odnosno plinska bolja.

Plinovod od istočnog Mediterana do Europe

S obzirom na to da države u kojima su pronađena plinska ležišta imaju namjeru postati izvozni subjekti, za transport plin iz Mediterana planira se izgradnja plinovoda. Talijanska tvrtka Edison te grčka tvrtka Depa planiraju zajedničku gradnju plinovoda "IGI Posejdon" (izgradnja 2200 kilometara dugog plinovoda koji bi išao od plinskih nalazišta u istočnom Mediteranu preko Grčke do juga Italije i to na dubini od tri kilometra) te bi se plin iz Izraela isporučivao preko Cipra i Grčke u Italiju. Procjenjuje se kako bi plinovod stajao oko sedam milijardi eura, a imao bi kapacitet od 16 mlrd. m3 uz moguće povećanje kapaciteta do 30 mlrd. m3  (Bolanča, A., Kovačić, T., Pavlović, D. (2019). East-Med plinovod i izgradnja infrastrukturne mreže Levantske regije kao dijela nove europske plinske infrastrukture - geopolitički i geostrateški izazovi. Nafta i plin, br. 158. Zagreb: Hrvatska udruga naftnih inženjera i geologa, str. 55.).

Izrael, Cipar, Italija i Grčka dali su potporu izgradnji plinovoda "East Med" koji bi trebao povezati podmorska plinska polja u istočnom Mediteranu s europskim tržištem te su 5. prosinca 2017. u Nikoziji (Cipar) potpisale Memorandum o razumijevanju o izgradnji plinovoda. Time je projekt od geostrateškog dobio i geopolitički značaj. Plinovod bi trebao biti izgrađen do 2025. Uvoz plina iz izraelskih i ciparskih nalazišta predstavljao bi oko pet posto potrošnje plina u Europi, no nedvojbeno bi se realizacijom navedenog projekta smanjila ovisnost o uvozu ruskog plina. Spojni plinovod između Grčke i Italije - Posejdon iznosio bi oko 207 kilometara te bi zajedno s East-Med bio najduži podvodni plinovod na svijetu (Bolanča, Kovačić, Pavlović, str. 55).

Eksploataciju ciparskog plina, spomenuto je, mogli bi otežavati sporovi s Turskom. Međutim, ti bi sporovi mogli ostaviti posljedice i na gradnju plinovoda od istočnog Mediterana do Italije. Ovaj plinovod uživa nedvosmislenu potporu EU-a i SAD-a, koji od Turske zahtijevaju da se suzdrži od bilo kakvih aktivnosti koje bi mogle eskalirati s napetosti, Turska, vjerojatno ohrabrena i potporom Rusije (ovaj je plinovod je izravno u koliziji s ruskim plinovodima) ne reagira na jasno izražene stavove EU-a i SAD-a (Bolanča, Kovačić, Pavlović, 2019, str. 57).

Tenzije Grčke i Turske

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu upozorio je u srpnju 2019. da ciparski Grci "ne mogu poduzeti ni najmanji korak u istočnom Mediteranu. Ako se usude, primit će odgovarajući odgovor kao u prošlosti". Cavusoglu je pritom aludirao na vojnu intervenciju Turske 1974. na otoku koja ga je ostavila podijeljenim između međunarodno priznate Republike Cipar i Turske Republike Sjeverni Cipar koju je priznala samo Ankara. Europska komisija još je prošle godine raspravljala o sankcijama protiv Turske jer je poslala tri broda za bušenje rezervi prirodnog plina u ciparskim vodama. Visoki predstavnik EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Josep Borrell prošli je tjedan pozvao Tursku da prekine potragu za nalazištima plina u Sredozemlju, nakon što je Ankara najavila nove aktivnosti. Čini se, međutim, da prijetnje i upozorenja odveć ne uznemiruju Ankaru koja nije ni potpisnica Konvencije o pravu mora.

Ovoga ljeta i Grčka i Turska rasporedile su brodove u istočnom Sredozemlju, a tenzije – koje zaslugom posredovanja Angele Merkel nisu prerasle u oružani sukob – su osnažene nakon što je Turska poslala brod za istraživanje energetskih resursa u područje za koje Grčka tvrdi da se preklapa s njezinim epikontinentalnim pojasom. Turska se za taj akt odlučila nakon što je Grčka potpisala ugovor o suradnji s Egiptom. Odnosi Turske i Egipta nisu dobri još od 2013. kad je u Egiptu došlo do vojnog puča usmjerenog protiv tada vladajućeg Muslimanskog bratstva. Ovu organizaciju, poznato je, Ankara snažno podupire, pa su mnogi pristaše u egzilu u Turskoj. S druge strane, u studenom prošle godine Turska i vlada u Tripoliju (u kojoj dominiraju kadrovi Muslimanskog bratstva) u Libiji su potpisali bilateralni sporazum koji je podijelio velik dio istočnog Sredozemlja između njih. Turska intervencija spasila je središnju vladu u Tripoliju od napredovanja generala Kalifa Haftara, a posljedica turske intervencije u Libiji je gomilanje egipatske vojske na granici s Libijom.

Politički Molotovljev koktel sukobljenih interesa

Geopolitički analitičar William Engdahl smatra da su akteri koji su uključeni u sporove na istočnom Mediteranu "politički Molotovljev koktel sukobljenih interesa, koji ne samo da Tursku potencijalno suprotstavlja Cipru i Grčkoj, već i Izraelu i SAD-u, dok Rusija i Kina sve to promatraju s velikim zanimanjem". Sretna vijest za Tursku je ta da je prošloga tjedna u Crnome moru otkrila veliko nalazište plina koje bi joj moglo pomoći da smanji ovisnost o uvozu kojim pokriva 90 posto svojih potreba.

I u slučaju istočnog Mediterana potvrđuje se ona misao o "prokletstvu resursa". Plinski prijepori na istočnome Mediteranu, koji kulminiraju ovih dana, i dalje će se nastaviti, a niti oružani sukobi manjeg intenziteta nisu isključeni. Protivno liberalnim bajkama o kraju povijesti koje smo slušali devedesetih godina, realizam se na velika vrata vraća u međunarodne odnose. A to znači jedno: u anarhičnome međunarodnom sustavu najbolje će prolaziti one države koje će imati dovoljno moći da se izbore za svoje interese. Od Antike pa do danas to je osnovno pravilo međunarodnih odnosa.