Veledrogerije kažu da prijeti nestašica lijekova, hoće li nam predsjednik Milanović savjetovati da kupujemo zalihe?

Ponovimo, za ministra Beroša epidemiološka situacija je povoljna. Raste broj oboljelih od korona virusa pa je Beroš ponovno u prilici da stvara dojam kako svojim recitacijama o virusnom kretanju čini povijesna djela. Jedino pak povijesno djelo koje je doista počinjeno tijekom ovogodišnjeg ožujka i travnja je djelo koje smo počinili svim mi, građani Hrvatske. Nismo se naime micali dok su Beroš i ekipa govorili pa su Beroš i ekipa ispali uspješni jer smo mi bili previše poslušni. 

Sve smo poslušali. Pa i predsjednika države Zorana Milanovića da nakupujemo zalihe hrane. Sada bi možda bilo dobro da nam netko kaže da počnemo kupovati zalihe lijekova. Možda Milanović? No, zašto bi nam trebale zalihe lijekova? 

Možda zato što Vili Beroš, junak nacije ipak ne drži toliko ozbiljno do zdravlja te iste nacije. Da mu je to doista važno onda danas kada se ljudi ponovno razbolijevaju od Covida 19, a sve ostale bolesti opet su pale izvan plana ne bismo na dnevnom redu imali činjenicu da hrvatske bolnice veledrogerijama ze lijekove duguju rekordnih 3,5 milijardi kuna. Dug, izvijestili su iz sektorske koordinacije Hrvatske udruge poslodavaca nikad nije bio veći i nikada nije brže rastao. Četiri velike veledrogerije se zadužuju kod poslovnih banaka da bi plaćale lijekove koje plasiraju hrvatskim bolnicama, a one gomilaju dug. Lani u travnju tako dug iznosio 2,2 milijarde kuna i veledrogerije su prijetile prestankom opskrbe bolnica. Sada je dug 3,5 milijardi kuna i veledrogerije ne prijete prestankom opskrbe bolnica već kažu da su dosegle svoje limite u zaduživanju pa da bolnicama, ali i cijelom tržištu potrebne lijekove neće više imati odakle platiti. Takvo je stanje u lipnju. 

Četiri mjeseca ranije, u veljači ove godine Vili Beroš, junak nacije moćno je izjavljivao kako je upravo on, nastupajući na ministarsku dužnost odgovoran za sigurnost opskrbe lijekovima. Najavio je, pogodimo što – početak razgovora o sustavnom rješavanju tog problema. Da je kojim slučajem ministar Beroš uspio zadržati dug bolnica na razni na kojoj je bio lani možda bismo mogli započeti razgovore o potencijalnoj kvaliteti ministra zdravstva. Međutim, njemu je dug u bolnicama koje najveći dio poslova nisu radile za vrijeme karantene, počeo rasti brže nego ikada, a on je propustio baviti se time jer je njegova prisutnost očito bila potrebnija na druga dva fronta. Prvi – na konferencijama za medije famoznog Stožera  i drugi – dodijeljena mu izborna jedinica. 

Problem bolničkog duga za lijekove već se godinama rješava tako da su veledrogerije zapravo – poslušne. Dug jest 3,5 milijardi kuna. Veledrogerije od Vlade traže hitnu uplatu od 600 milijuna kuna jer im je za toliko očito dogorjelo, međutim nikad doista neće prekinuti opskrbu bolnica lijekovima niti odustati od toga da lijekovima opskrbe hrvatsko tržište, naprosto zato što bi takvim potezom i sami propali. 

Međutim, priča o dugovima bolnica za lijekove, veledrogerijama koje oduvijek funkcioniraju kao poluga za premoštavanje nedostatka novca u sustavu, izmjena ministara zdravstva i ponavljanje uvijek iste priče o početku razgovora koji bi trebao dovesti do sustavnog rješavanja tog problema priča je koja najbolje oslikava Hrvatsku – zemlju koja bi valjda odmah propala kad bi njezini lideri riješili barem jedan od njezinih strukturnih problema. 

Slažem se s ministrom Vilijem Berošem – najvažnije je zdravlje nacije. Možda da u svjetlu te istine bolnice plate dugove za lijekove i tako oživotvore zvučnu krilaticu.