Vatikanski ugovori: Mrak-Taritaš bi nas ponovno vratila u mrak, no većini nam je ipak draža - svjetlost

Nedavno je tako u hrvatskoj metropoli održan i jedan od niza prosvjeda protiv Vatikanskih ugovora koji je organizirao Pokret za sekularnu Hrvatsku, a među stotinjak prosvjednika koji su poslali dramatičnu poruku kako 'ne žele biti potlačena masa o kojoj političari i hijerarhija Katoličke crkve odlučuju daleko od očiju javnosti i donose odluke protivno njihovim interesima', našla se i predsjednica GLAS-a Anka Mrak- Taritaš koja je ponosno izjavila kako je njezina stranka prva 'smogla snage pokrenuti pitanje revizije Vatikanskih ugovora'. Čovjek uistinu ostane osupnut hrabrošću i neustrašivošću bivše HNS-ovke kojoj je raskid Vatikanskih ugovora i jedan od programskih ciljeva stranke, a taj su prijedlog svojevremeno uputili i u saborsku proceduru.

Kako nas takvi zahtjevi ne bi potaknuli na propitivanje stvarnih motiva njihovih zagovarača pobrinuo se još jedan bivši HNS-ovac Goran Beus Richembergh koji je poručio da nije riječ o ideološkom i svjetonazorskom pitanju nego isključivo o ekonomskom i ustavno-pravnom. Navodno su Vatikanskim ugovorima povrijeđena načela jednakosti pred zakonom, načela slobode vjeroispovijesti i načela odvojenosti Crkve i države te je riječ 'o ogromnom financijskom i materijalnom opterećenju' za Republiku Hrvatsku.

Vatikanskim ugovorima osigurana načela vjerske slobode

No istina je da su upravo potpisivanjem ugovora između Svete Stolice i Hrvatske (riječ je o četiri međunarodna ugovora koja uređuju suradnju Crkve i države na području odgoja i kulture, u pravnim i gospodarskim pitanjima te na području dušobrižništva u vojsci i policiji), osigurana načela vjerske slobode, odvojenost Crkve od države, stvoren je politički i pravni okvir za djelovanje Katoličke crkve u našoj zemlji te definirano njezino financiranje iz državnog proračuna.  I upravo su ti ugovori dokaz sekularnog karaktera države jer ih u suprotnom ne bi ni trebalo sklapati.

Prilikom sklapanja ugovora hrvatska država je između ostalog imala u vidu društveno vrijedan rad Katoličke crkve na kulturnom, odgojnom, društvenom i etičkom području; ugovori su također izraz neosporive činjenice da u Hrvatskoj od 'stoljeća sedmog' žive katolici, da je Katolička crkva kroz povijest imala snažnu ulogu u očuvanju hrvatskog nacionalnog identiteta te da je upravo vatikanska diplomacija imala presudnu ulogu u priznanju hrvatske države. Prema zadnjem popisu stanovništva iz 2011. godine, čak 86 posto građana u Hrvatskoj izjasnilo se katolicima.

Nepodnošljiva činjenica

No svi ti argumenti ne znače ništa onima koje povijest Hrvatske ne zanima izvan jugoslavenskih okvira, a u samostalnoj Hrvatskoj se osjećaju ugroženim na svim razinama. A sloboda i demokracija otvorile su mogućnost i Katoličkoj crkvi sudjelovanje u javnom i društvenom životu što je istima upravo nepodnošljiva činjenica. Oni bi je najradije, kao u bivšem režimu, opet zatvorili unutar crkvenih zidina i zabranili joj bilo kakvo javno djelovanje. I to je glavna težnja svih onih koji tako srčano ustaju protiv Vatikanskih ugovora, a skrivaju se iza brige za državni proračun i transparentnost financiranja.

Iako se godinama zlonamjerno baratalo s milijardama kuna koliko Katolička crkva dobiva iz državnog proračuna, na kraju je ispalo da Crkva godišnje od države dobije oko 300 milijuna kuna i to za uzdržavanje svećenika i drugih vjerskih službenika, pastoralno djelovanje i dušobrižničku skrb; za troškove izgradnje i uzdržavanja crkava i vjerskih središta te za karitativnu djelatnost. Mediji zlonamjerno toj svoti pribrajaju i 250 milijuna kuna koliko se godišnje izdvaja za plaće vjeroučitelja iako taj novac ne ide Crkvi nego je riječ o osobnim primanjima tih ljudi. Prema toj logici onda bi se i kada pričamo o primjerice, izdvajanjima za kulturu, istima mogle pribrojiti i plaće učitelja koji u školama predaju - likovni ili glazbeni.

Hajka na vjeronauk u školama

Kako glasna manjina već godinama traži raskidanje Vatikanskih ugovora i ogorčeno napada Crkvu za njezino 'miješanje' u 'svjetovna' pitanja, isto toliko traje i hajka na vjeronauk u školama. Pa tako svako malo u medijima osvane neko svjedočanstvo roditelja o tome kako je njihovo dijete diskriminirano i maltretirano jer ne pohađa vjeronauk, a navodno su mnogi prisiljeni i slati djecu na taj 'strašni' sat kako im djeca ne bi bila stigmatizirana.

Prema aktualnim podacima više od 90 posto učenika pohađa vjeronauk u školama, iako je riječ o izbornom predmetu. Što znači da bi ga trebalo ukinuti jer ostalih 10 posto nije izabralo taj predmet? Djeci koja ne pohađaju vjeronauk to sigurno teško ne pada jer imaju jednu obvezu manje (gledano iz dječje perspektive), tenzije dižu dakle roditelji i tako zapravo sami štete svojoj djeci. Da nisu tako isključivi i puni mržnje i oni bi poslali svoje dijete na vjeronauk, jer je u najmanju ruku stvar opće kulture poznavati vjeru koja je većinska u narodu kojem pripadaju. Uostalom, što loše mogu naučiti na vjeronauku? Možda bi im se otvorili i novi horizonti za koje su njihovi roditelji ostali uskraćeni.

Crkva posvađana s brojkama i kad joj idu u korist

S druge strane, i Crkva bi mogla, iako nije zakonom dužna, javno položiti račune o tome kako troši novac iz proračuna. Tako je više nitko ne bi mogao prozivati za netransparentnost i privilegiranost u raspolaganju državnim novcem. Ali Crkva je izgleda posvađana s brojkama i statistikama i kada joj one idu naveliko u korist, kao što je to njezin ogroman doprinos u karitativnom djelovanju posebice kroz Hrvatski Caritas; od obiteljskih savjetovališta, pučkih kuhinja, prihvatilišta za beskućnike, pomoći za žrtve obiteljskog nasilja, domova za djecu bez roditeljske skrbi, organizirane pomoći osobama s intelektualnim poteškoćama, pastoralno-karitativne skrbi za stare i nemoćne do rada s ovisnicima itd. itd. Dovoljno je samo izračunati koji je trošak Crkva uštedjela državi izgradivši 50-ak vrtića.

Uostalom, borba protiv siromaštva i socijalne isključenosti jedno je od temeljnih poslanja Crkve i ona to uvelike i čini, samo to ne dopire do javnosti. Za to je ponajprije kriva i sama jer jedan dio crkvenih ustanova i organizacija ni ne vodi evidenciju o tome, a u unutar crkvene hijerarhije ne postoji institucija kojoj bi bila zadaća prikupljati, analizirati i informirati javnost o tome što Crkva radi za one u potrebi.

Dakle, i Crkva bi mogla poraditi na svom 'PR-u', a ne na prozivke reagirati isključivo šutnjom.

I da zaključimo priču. Ateisti i 'napredni' ne žele financirati Crkvu te poručuju da bi to trebali činiti samo vjernici. Isto tako, tiha katolička većina možda ne bi htjela financirati one udruge civilnog društva koje promiču njima neprihvatljive vrijednosne sustave i isto tako tražiti da se iste ne financiraju iz državnog proračuna nego isključivo iz džepa njihovih sljedbenika. Mogli bi postaviti pitanje i kako one to doprinose hrvatskom društvu i općem dobru? Svodi li se njihova borba za ravnopravnost i ljudska prava na ispade mržnje i iznošenje lažnih objeda na račun tihe većine?

Jedno je jasno. Mrak-Taritaš bi nas sa svojim istomišljenicima rado ponovno vratila u mrak, ali većini nas je ipak draža - svjetlost.