Užasi Veleprometa: 'Ako te itko može ovdje spasiti, to sam ja, a ja kažem da te treba ubiti'

Nakon što je očajnička obrana iscrpljenih i desetkovanih branitelja Vukovara slomljena, nastala je sablasna tišina. Avioni više nisu istresali svoj smrtonosni teret, prestale su padati minobacačke granate. Utihnuli su topovi. Za branitelje grada u okruženju, otvorio se novi krug pakla. Prije 33 godine, u prostoru trgovačkog poduzeća Velepromet u gradskoj četvrti Sajmište, bivša JNA i srpske paravojne postrojbe još su sredinom rujna 1991. godine osnovale tzv. "prihvatni centar", zapravo tvornicu straha i smrti koja se sastojala od sedam limenki u nizu i zidanih objekata te pomoćnih zgrada s ograđenim dvorišnim prostorom.

Kroz logor Velepromet je od rujna 1991. godine do ožujka 1992. godine prošlo desetak tisuća osoba, muškaraca, žena i djece. Zavjet šutnje, nedostupnost zločinaca, skrivanje i premještanje grobnica, kao i humana asanacija istih, neki su od razloga zbog kojih ni danas ne postoji jedinstvena baza podataka, kako bi se utvrdio točan broj osoba ubijenih baš na Veleprometu, no činjenica je da je većina njih na tome zlokobnom mjestu viđena posljednji put.

FOTO: Privatni arhiv

Pakao na kraju grada

Preživjelih svjedoka, zatočenika Veleprometa danas još uvijek ima puno. Mnogi od njih su dali brojne iskaze, svjedočili su, pričali svakome tko ih je htio slušati. Neki od njih, poput Vilima Karlovića, pripadnika prve brigade HV-e ili pripadnika MUP-a Miljenka Miljkovića, napisali su knjige u kojima su opisali užase koje su preživjeli.

Vukovarski policajac Miljenko Miljković, u svojoj knjizi "Vukovarski deveti krug", zapisao je: "Četnici su stajali u skupinama, a u rijetko kojoj nije boca s rakijom išla od ruke do ruke. Svaki od njih je poduže natezao i predavao onome do sebe. I sve tako u krug. Oči su im već bile zakrvavljene, djelovali su prljavo, zaudarali su na jeftinu rakiju, ustajali zadah nikotina i smrad kvarnih zuba. Cijelo vrijeme su nešto vikali, psovali, stalno su nekoga tražili, prilazili pojedinima iz poredane skupine, pa prepoznavši nekoga, prijeteći govorili: A tu si ptičice, majku li ti je*em ustašku". 

Među ostalima, iz prostorija zloglasne Stolarije izvedeni su i surovo ubijeni i vukovarski stomatolog i pjesnik Rene Matoušek i Zdravko Edi Vladisavljević, pripadnik romske nacionalne manjine koji je kao dvadesetogodišnjak pred bratovim očima izveden i na stravični način usmrćen dok su njegovi bolni krici odzvanjali u noći. Prozvani i izvedeni iz stolarije, radionice i hangara bili su i braća Josip i Vladimir Jurčić, djelatnik Hrvatskih telekomunikacija Josip Lovrić i policajac Miroslav Blašković te brojni drugi branitelji i civili čiji posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni kako bi bili dostojno sahranjeni.

Jedan od tek 35 preživjelih zarobljenika zloglasne stolarije, Petar Cvitanović, ispričao je kako su ih tamo bile nagurane stotine. "Stajali smo stisnuti jedno uz drugo, no kako je prolazilo vrijeme i kako su ih kao stoku iz tora izvlačili i ubijali, prostor se praznio, da bi ponovno dovodili nove 'odabrane'. Jedan od posebnih krvoloka koje pamtim bivši je zaposlenik 'Željezara', tada mlad čovjek koji nas je neumorno batinao. U jednom sam mu trenutku poželio reći: 'Odmori malo' – taj nas je mlatio dan-noć. Danas bezbrižno živi u Novom Sadu".

FOTO: Privatni arhiv

'A tim' si, znači, kopao oči?' 

Bojan Uhlarik, tada tek šesnaestogodišnjak, zarobljen s ocem i dva brata, s mukom će se prisjetiti mučilišta ''Velepromet'': ''Odmah po dolasku, na samom ulazu, stajala je Ljilja R., danas pokojna i prstom pokazivala koga treba odvojiti. Prvo su nas odveli u zgradu u dnu dvorišta, tamo sam vidio i Paliku Horvata. On je imao posebni tretman, čuvala su ga četiri četnika. Svako malo su ga izvodili pa vraćali, a između toga su se čuli jezivi krici. Oko osam ili devet uvečer, premjestili su nas u zeleni hangar, odmah s lijeve strane. Svi smo se bojali, sjedili smo na nekim gumama, skrivali se jedan iza drugoga". 

"Pal je morao stajati odmah ispred vrata jer su ga stalno dolazili gledati. U jednom su ga trenutku izveli, izudarali su ga nogama i nekuda odvukli. Ljudi su se bojali izlaska, vidio sam kako su neki stariji mokrili u gaće, samo kako ne bi morali izaći van. Kod moga ujaka pronašli su mali češljić, rekli su mu: 'A tim' si, znači, kopao oči'. Sve je bio dobar razlog da te životinjski prebiju. Ni dan- danas ne volim proći pored Veleprometa''. Posmrtni ostaci Pala Horvata, pripadnika četvrte bojne treće brigade ZNG-e do danas nisu pronađeni.

Pa ipak, kada se čini kako su sve strašne i bolne priče na ovaj ili onaj način već ispričane, pojavi se nova od koje se razumnom čovjeku čini kako nije moguća. Ne u suverenoj i pravnoj državi. Jedna od takvih priča je priča Zlatka Martinovića, jednog od prvih zatočenika Veleprometa, samo pukom srećom preživjelog te zadržanog na prinudnom radu do proljeća 1992. godine. 

FOTO: Privatni arhiv

Hrvatske kuće bile su označene

"Stanovao sam u Industrijskoj ulici u Borovu naselju, a radio sam u Tvornici gume i obuće Borovo. Nakon ženidbe 1982. godine, preselio sam u Novu ulicu kod supruge, a u Bogdanovcima smo polako gradili našu kuću. Budući da je kuća u Novoj ulici bila na njenom samom kraju, gdje počinje tzv. Petrova Gora, ostali smo izolirani od ostatka grada još u kolovozu. Ipak, nadali smo se kako će sve brzo proći, a nas neće dirati, budući da nikome nismo napravili nikakvo zlo. Istina, ja sam odlazio na straže dok sam mogao, no u jednom je to trenutku postalo nemoguće, ostao sam 'odsječen' zajedno s osmogodišnjim sinom, suprugom i njenim roditeljima. Našu smo kuću morali označili bijelim krpicama kao 'hrvatsku', a mi smo dobili zabranu izlaska. Pakao je počeo 22. rujna. Bilo je jutro, 'u po' bijelog dana', susjed Slavko Vijuk upao je s bašče pucajući po dvorištu i kući. Sve su nas odveli prvo na saslušavanje u jednu kuću u Petrovoj Gori, no kasnije su suprugu sa sinom i njenom majkom pustili kući, a punca i mene su zatvorili s ostalim Hrvatima i Rusinima u podrum u kući u Ul. Svetozara Markovića, danas Ulica SR Njemačke. Otamo su nas vodili na daljnja ispitivanja u drugu kuću u istoj ulici, nekoliko kuća dalje. Nakon izvjesnog vremena, pustili su i moga punca jer je jedan poznanik za njega garantirao. Mene su i dalje držali zatočenog u podrumu s Matom i Mirkom Gombovićem, Jozo i Zlatkom Palahinjukom, Antom Babićem i drugima. Dana 25. ili 26. rujna, nisam potpuno siguran, Vladimir V. i Rade I. odveli su me ponovo na jedno od ispitivanja kamo sam često vođen, a ovo je vodio Marko Crevar. Marko Crevar mi je nekoliko puta zaprijetio pendrekom, no nije me udarao, tek bi me dotaknuo po glavi s njim, ali zato me je nazočni Milan I. doslovno zgazio. Vezao mi je štrik oko vrata i zatezao ga, udarao me je čizmama. U jednom trenutku u prostoriju u kojoj su me mlatili ušao je Mirko J. i obratio mi se riječima koje sam zapamtio za cijeli život: Ako te itko može ovdje spasiti, to sam ja, a ja kažem da te treba ubiti!". 

FOTO: Privatni arhiv

Kopao sam svoj vlastiti grob

"Tada su me izveli iz prostorije i odveli do mjesta gdje je već bio čovjek koji je zemlju kopao lopatom. Dali su mi ašov da i ja kopam grob u koji će nas obojicu zatrpati nakon što nas pobiju i ostavili nas s naoružanim stražarom. Čovjek koji je kopao lopatom, dok smo kopali kroz suze mi je govorio: 'Zovem se Ivo Plećković, ako ti preživiš, reci mome sinu gdje su mi kosti ostale'. Nakon prvog šoka malo se pribrao, prisjećajući se danas toga, ne znam bi li se smijao ili plakao, pa mi je došapnuo – 'Manje hvataj' – jer sam brzo kopao. Nakon što smo iskopali rupu, došla su dva njihova vojnika pod punom ratnom spremom. Pogledali su nas, a onda je jedan od njih rekao stražaru – 'Jebajite ih, meni ništa nisu napravili, ubijajte ih sami' i okrenuo se i otišao, a onaj drugi je pošao za njim. Ne znajući što će s nama, stražar nas je vratio u podrum. Drugi dan iz podruma su imenom i prezimenom prozvali Antu Babića. Sjećam se, na izlazu je sa sebe zbacio jaknu koju je imao. Nakon kraćeg vremena čula su se dva kratka rafala. Potom su Matu Gombovića i Jozu Palahinjuka prozvali van kako bi nešto radili. Kada su se vratili, primijetio sam da su neobično tihi. Nakon mog upornog ispitivanja, Mato Gombović tiho mi je prišapnuo – Ubili su Antu Babića, zakopali smo ga u tvojoj rupi. Samo smo deku bacili preko njega". 

FOTO: Privatni arhiv

'Imam moralnu obavezu govoriti'

"Otprilike polovinom listopada svi koji smo preostali živi, odvedeni smo na Velepromet gdje smo dobili radnu obvezu. Budući da su znali kako sam u fušu radio u jednoj automehaničarskoj radionici, dali su mi da i tamo popravljam vozila. Od nestalih osoba, na Veleprometu sam vidio i Blaženku Garvanović, ali jedan dan nakon što sam se vratio iz radionice, rekli su mi da su i nju odveli. Nikada se nije vratila i još uvijek nije pronađena. Također, jedan dan, još je bio listopad, iz prostorije gdje smo bili smješteni, izveli su i Matine i Jozine sinove, Mirka Gombovića i Zlatka Palahinjuka, tobože da idu nešto raditi. Ni oni se više nisu vratili. Tijekom mjeseci kojih sam bio zarobljen, nagledao sam se svega i o svemu sam svjedočio više puta". 

JEDAN OD NAJSTRAŠNIJIH ZLOČINA OVČARE Ovo je priča o Ružici Markobašić, ženi koja je nemilosrdno smaknuta u šestom mjesecu trudnoće

Na pitanje je li ga strah, budući da su ti svi ljudi na slobodi, tek se protiv nekih od njih vode postupci kojima se ne nazire kraj, Martinović odgovara: "Imam obavezu i moralnu dužnost ovo propovijedati i ja ću to činiti bez bojazni od bilo koga. Savjest mi nalaže da to govorim zbog Mirka Gombovića, Zlatka Palahinjuka, Ante Babića, Blaženke Garvanović i svih drugih ubijenih i nestalih čijim sam patnjama svjedočio. Dužan sam to i samome sebi".