Uz predsjedničin posjet Rusiji: Realna politika znači održavanje aktivnih odnosa sa svim velikim silama

Odnosi Hrvatske i Rusije na bilateralnom su planu posljednjih godina pali na vrlo niske grane, posebno nakon početka ukrajinske krize. To je donekle shvatljivo zbog činjenice da Hrvatska pripada Europskoj uniji (i NATO savezu) koja je Rusiji nametnula sankcije nakon aneksije Krima i rata u istočnoj Ukrajini.

Aneksija Krima (koliko god da je strateški shvatljiva iz pozicije Ruske Federacije) predstavljala je čin protivan međunarodnom pravu i nema nikakve dvojbe kako je Rusija tim potezom, kao i sudjelovanjem u ratu u istočnoj Ukrajini izvršila agresiju na jednu međunarodno priznatu državu.

No, treba biti pošten i reći da su obavještajne službe zapadnih zemalja (pod Zapadom, dakako, podrazumijevamo i SAD) odigrale nemalu ulogu  izazivanju sukoba u Ukrajini i kako je strateško okruživanje Rusije vrlo očita činjenica (izgradnja proturaketnog štita). 

Kako to obično biva, Hrvatska je, međutim, u odnosu prema Rusiji htjela biti „papskija od pape“, za što je najbolji primjer bila svojedobna izjava predsjednika Vlade Andreja Plenkovića o tome da hrvatski primjer mirne reintegracije Podunavlja može biti model i za istočnu Ukrajinu (navedena izjava vjerojatno je izrečena u dobroj namjeri, Ukrajina je Hrvatskoj prijateljska zemlja, no nije bila posebno diplomatski taktična).

Država koja želi voditi ozbiljnu vanjsku politiku mora imati kontakte i veze s velikim silama

Obnova ruske snage na globalnoj razini logično se posljednjih godina reflektira i na Hrvatsku te zemlje u okruženju u kojima ruski utjecaj sve više jača (Slovenija, Mađarska, Srbija, tzv. Republika Srpska). Realno snažan utjecaj Rusije na Hrvatsku i okolne zemlje dovoljan je razlog zašto hrvatska politika mora pronaći način kako poboljšati odnose s tom zemljom.

Hrvatska jednostavno nije u poziciji da si može dopustiti neprijateljske ili loše odnose s velikom ruskom državom. Bilo koja država koja želi voditi ozbiljnu vanjsku politiku nužno mora imati kontakte i veze sa svim velikim silama.

Uzmimo za primjer Mađarsku, koja – iako zemlja EU i NATO saveza što joj definira temeljnu vanjskopolitičku orijentaciju – pod Orbanovim vodstvom vodi realnu politiku i mudro lavira između EU, SAD-a i Rusije.

Igrati samo na 'jednu kartu' nije poželjno u vanjskopolitičkim odnosima (posebno za male države koje upravo u laviranju između velikih sila mogu ostvariti određene interese), osim ako se ne radi o geopolitičkoj poziciji koja, kao u primjeru Poljske, ne daje preveliki manevarski prostor.

Nužnosti boljih odnosa s Rusijom svjestan je i američki predsjednik Donald Trump, ali ga „duboka država“ očigledno ograničava u tome (Trump najveću oporbu ima upravo u Bijeloj kući). 

U kontekstu navedenoga posjet Rusiji Davora Ive Stiera, a posebno sadašnji posjet predsjednice države Kolinde Grabar Kitarović, predstavlja mudar potez koji Hrvatskoj otvara nove vanjskopolitičke perspektive. 

Nedovoljno iskorišteno veliko rusko tržište

Za početak, treba uzeti u obzir kako polovicu potreba za plinom Hrvatska zadovoljava iz Rusije, a kad su u pitanju hrvatsko-ruski odnosi tu je i pitanje rafinerije u Bosanskom Brodu, ali i sudjelovanja ruske državne banke Sberbank u kreditiranju Agrokora.

Već ova tri pitanja bila su i više nego dovoljan razlog za posjet Grabar Kitarović Rusiji, a sama organizacija posjeta i izjave ruskoga državnog vrha (predsjednika Putina i premijera Medvedeva) pokazale su veliki ruski interes za Hrvatsku. 

Intenziviranje suradnje s Rusijom, kao što ističe Višnja Starešina, ne predstavlja bacanje u ruski zagrljaj, nego vođenje realne politike, jer u politici ne postoje prijatelji, nego samo saveznici i potencijalni saveznici.

Veliko rusko tržište do sada je bilo nedovoljno i slabo iskorišteno od strane hrvatskih firmi, a geopolitička pozicija Hrvatske kao zapadne zemlje nije baš nikakav razlog koji bi sprječavao jaču gospodarsku suradnju s Rusijom.

Hrvatska zemljopisno i kulturološki pripada Zapadu, a hrvatski je interes pozicioniranje Republike Hrvatske kao srednjoeuropske države. Najbolji način za ostvarenje tog cilja (i za izlazak iz klime primitivizma te duhovnoga i političkog balkanluka i jugoslavenstva) predstavlja inicijativa 'Tri mora' kao model snažnije političke, kulturne, energetske i gospodarske suradnje država između Jadrana, Baltika i Crnog mora.

Nedavno su zastupnici Jobbika, najsnažnije oporbene stranke u Mađarskoj, predložili proširenje Višegradske skupine na Hrvatsku, o čemu – zanimljivo – nije izvijestio niti jedan tzv. mainstream medij. 

Izgraditi LNG terminal na Krku

U okviru inicijative 'Tri mora' – koja se ni u kom slučaju ne treba graditi na proturuskoj ili protunjemačkoj orijentaciji jer negacionizam nikada ne donosi ništa dobro – treba inzistirati na izgradnji LNG terminala na Krku.

Prvo plinarsko društvo (PPD) nedavno je sklopilo velike ugovore s ruskim Gazpromom, no za hrvatsku i srednjoeuropsku energetsku neovisnost potrebna je izgradnja navedenog terminala i shodno tome diverzifikacija pravaca dolaska plina. Ovisiti samo o jednoj strani nije dobro, jer monopolist u tom slučaju nameće svoje cijene i svoja pravila igre. 

Hrvatska treba biti jasno svjesna svoje pozicije države članice EU i Nato saveza, no treba proaktivno raditi i na boljim odnosima s Rusijom. Rusija Hrvatskoj nije neprijateljska zemlja, a u konačnici valja se prisjetiti i činjenice da nas je ta velika država prije međunarodno priznala nego SAD i da nam je devedesetih isporučila (doduše manjkavi) sustav S-300.

Niti kasnije pod Putinovim vodstvom Rusija nije poduzimala protuhrvatske poteze, ako se tu zanemari jedno izvješće ruskoga ministarstva vanjskih poslova. Činjenica je da Rusija ima tradicionalne dobre odnose sa Srbijom, no mišljenja sam kako je tu više riječ o deklarativnoj razini i kako ruski vladajući političari jako dobro znaju što je to beogradska čaršija. U konačnici, očigledno protežiranje Srbije na štetu hrvatskih interesa nije nešto što bitno definira rusku vanjsku politiku.

Kao mala država Hrvatska se mora voditi načelom do ut des – dajem da daš, što znači da u odnosima prema drugim državama, pa tako i u odnosu prema velikim silama, mora prvenstveno gledati svoje interese.

Za to je potrebna politička elita sa snažnom državotvornom sviješću koje će u vođenju unutarnje i vanjske politke kao mjerilo imati državne i nacionalne interese.

A nepostojanje takve elite upravo i jest uzrok gospodarskih i vanjskopolitičkih neuspjeha posljednjih sedamnaest izgubljenih godina.