Ustavni zakon o braniteljima: je li nam konačno potreban, ili ne?

Kako prosvjed traje sve duže i duže, protiv branitelja sve jače djeluje moćni medijski aparat pod kontrolom države koji se ne libi sprovoditi niti metode tzv. „specijalnog rata“, kojima je za cilj najistaknutije vođe prosvjeda, Đuru Glogoškog i Josipa Klemma, što više ocrniti i prikazati kao kriminalce, parazite, politikante, sluge HDZ-a, itd.  S druge pak strane, komunikacija samih branitelja sa medijima daleko je ispod razine medijskih spinova koje na njihov račun servira vlada, a što su već primijetili i neki braniteljima skloni novinari. To će, nažalost, rezultirati time da će se s vremenom jedan dio javnosti okrenuti protiv braniteljske populacije i njihovih simpatizera, jer je strategija  stvaranja lažne medijske slike o braniteljima očito utemeljena na učenju Josepha Goebbelsa, ministra propagande nacističke Njemače, koji je rekao: „Tisuću puta ponovljena laž na koncu postaje istina“.

U takvoj situaciji vrlo je važno imati na umu da je trenutno jedina službena institucija hrvatske države koja podržava braniteljske zahtjeve njezina predsjednica, Kolinda Grabar Kitarović. S tim u svezi slobodan sam postaviti sljedeće pitanje: gdje je nestao Ante Deur? Jedan od prvotnih vođa prosvjeda nakon pobjede Kolinde Grabar Kitarović postao je njezin savjetnik za branitelje, no nakon što je šatorsko krilo zamijenio uredom na Pantovčaku, čovjek niti piše, niti se javlja. Bez obzira na svu simboliku svoje funkcije, Deur može imati veliku ulogu u amortizaciji dezinformacija i objeda plasiranih na račun svojih dojučerašnjih kolega te se iskreno nadam da će se po tom pitanju i aktivirati.

Pitanje postavljanja Zakona o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji na razinu ustavnog zakona nije samo pitanje očuvanja digniteta te populacije, već je uistinu i pitanje trajne zaštite njihovih prava te ispravljanja nekih nepravdi koje branitelji i danas trpe. Premda već spomenuti medijski aparat vladajuće klike uporno stvara mitove o braniteljima kao društvenim parazitima kojima nikada dosta privilegija, prava je istina puno drugačija. Ovdje ću samo navesti neke od ključnih činjenica koje potvrđuju ovu tezu:

- hrvatski branitelji koji žele ostvariti pravo na braniteljsku mirovinu moraju imati stupanj tjelesnog oštećenja (status HRVI-ja) minimalno od 20 posto. Civili koji idu u invalidsku mirovinu taj preduvjet nemaju, što predstavlja diskriminaciju po ustavnoj osnovi jednakosti svih građana, u korist civilne populacije;

- ukoliko branitelji svoje tjelesno oštećenje imaju temeljem bolesti, krajnji rok za priznavanje statusa HRVI-ja bio im je 31. prosinac 2005. godine. Civili koji žele ocijenti stupanj svojeg tjelesnog oštećenja temeljem bolesti takav rok nemaju, što je po ustavu opet diskriminacija jedne grupe građana spram ostatka društva;

- kada već govorim o diskriminaciji građana, upravo je to bio glavni poklič inicijative nekolicine pojedinaca i institucija (uključujući i bivšeg predsjednika RH, Ivu Josipovića, koji je tada bio saborski zastupnik) da potem ustavne tužbe ukinu djeci branitelja pravo direktnog upisa na fakultete ukoliko prijeđu razredbeni prag. Premda je ova mjera bila zamišljena kao metoda pomoći djeci iz braniteljskih obitelji da ulove korak sa svojom generacijom, predstavnici ove inicijative (danas mahom bliski vladajućim strukturama) predstavili su je gotovo kao čistu rasnu segregaciju.  Analize koje su kasnije uslijedile pokazale su da djeca branitelja upisana na ovaj način u prosjeku spadaju među najbolje studente svoje generacije, bez obzira na fakultet koji su upisali;

- Fond hrvatskih branitelja bio je na početku institucija u koje se obavezno slijevalo sedam posto dionica firmi koje su išle u privatizaciju. Međutim, nakon prodaje INE i HT-a, netko se pametan dosjetio da braniteljima ukine i to pravo, što je uvelike oslabilo mogućnosti Fonda koji je mogao biti jaka financijska potpora u ostvarivanju mnogih braniteljskih novčanih prava. Jedan od mojih najboljih prijatelja u životu (nažalost, nedavno preminuo) bio je među pionirima formiranja tržišta dionica u Hrvatskoj, a neposredno prije prodaje Croatia Osiguranja mi je rekao: „Hećo (moj srednjoškolski nadimak), kada bi branitelji držali sedam posto Croatia Osiguranja, to bi bilo puno bolje i za firmu i za Hrvatsku“.

Mogao bih nizati još podugački niz ovakovih primjera koji pokazuju i dokazuju potrebu za donošenjem ustavnog Zakona o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji kako bi se toj populaciji zagarantirala pravna sigurnost u očuvanju njihovih prava. Međutim, završit ću s predmetom koji potvrđuje kako danas u Hrvatskoj nije na snazi sintagma izjednačavanja žrtve i agresora, već, nažalost, agresori imaju veća prava od žrtava.

U rujnu 2013. godine mediji su prenijeli informaciju kako je „ Ministarstvo branitelja  bez ikakve najave i u potpunoj tišini izbrisalo 10.009 ratnih vojnih invalida,  pripadnika HVO-a koji u Hrvatskoj primaju mirovine i imaju zdravstveno, ali nisu ratovali na tlu Hrvatske“. Bili su to vojnici s takozvanog ‘Južnog bojišta’ uvedenih u mirovinski sustav Hrvatske, a ta rješenja bila su jedini način da pripadnici HVO-a dobiju neka prava kao i hrvatski branitelji. Međutim, Ministarstvo branitelja ih je odlučilo izbrisati iz sustava jer su im se učinili “sumnjivima”.

Osobno sam u posjedu rješenja izdanog od strane „Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – filijala Banja Luka“ na ime stanovitog K.R. iz Kneževa, kojem se „priznaje pravo na invalidsku penziju počev od 01. 11. 2011. godine u iznosu od 302,25 konvertibilne marke mjesečno“. U rješenju se, između ostaloga, navodi kako je K.R. „borac 1. kategorije“, a razdoblje od svibnja 1992. do  ožujka 1996. godine (odnosno vrijeme za kojeg je K.R. pucao po „šatordžijama“) priznaje mu se  kao „poseban staž u dvostrukom trajanju“. Kako se K.R. u ratu nažalost razbolio, temeljem činjenice da je prije rata radio u Hrvatskoj,  u našoj(?) je državi ostvario pravo i na profesionalnu mirovinu. Međutim, to našem K.R. očito nije bilo dosta pa je Hrvatsku tužio sudu, jer je mislio da je zaslužio pravo na opću mirovinu, koja je po izračunu povoljnija. Do sada se, navodno, nije pojavio niti na jednom ročištu, a sve je ovlasti prebacio na svojeg odvjetnika. Bitno je da i treća mirovina sjedne! Prema informacijama ljudi iz hrvatskog mirovinskog sustava koji su upućeni u ovu problematiku, primjer K.R. nije sporadična pojava, već se broj takovih slučajeva broji u tisućama...

Vrijeđao bih inteligenciju svojih čitatelja kada bih uopće išao komentirati licemjerje državnog aparata koji ljudima koji su branili ovaj narod ukida prava i briše ih iz evidencije, a sa druge strane dopušta da pripadnici neprijateljske vojske konzumiraju ta prava na više mjesta i u više država. Na koncu ću samo reći da je to krunski dokaz zašto nam je podizanje zaštite braniteljskih prava na ustavnu razinu prijeko potrebno...