Uskrs - blagdan vjere u život vječni

U cijeloj priči o Isusovu uskrsnuću ostat će neobjašnjivo što je ohrabrilo prestrašenu i razbježanu družbu apostola da se ponovno okupila i istupila u židovskoj javnosti tvrdnjom da je Isusa Nazarećanina, koga su razapeli na križ i pogubili, Bog „uskrisio, oslobodivši ga okova smrti“ (Dj. Ap. 2,24). U čemu je tajna da se etablira nova zajednica vjernika koja živi u iščekivanju ponovnog dolaska Isusa koji će  kao Krist vjere ponovno doći u slavi kao sudac? Apostol Pavao je najvjerojatnije preuzeo od Jeruzalemske kršćanske zajednice, kojoj je čelnik bio Isusov «brat» Jakov, uvjerenje da će Isus ponovno doći kao Krist u slavi, suditi živima i mrtvima. U Prvoj poslanici Solunjanima Pavao spominje da će Krist doći poput lopova u noći i da kršćani moraju ostati spremni i budni za ovaj nepredvidivi dolazak.  Život u iščekivanju novoga Kristova dolaska etablirao je, zahvaljujući prvenstveno apostolu Pavlu, tri nove kršćanske vrijednosti „vjeru, ufanje i ljubav“ koje su bile mjerodavne za život prve kršćanske zajednice. Međusobna ljubav članova kršćanske zajednice hrabri ih da žive u vjeri i nadi u ponovni Kristov dolazak koji Pavao naziva izrazom parusia. Pojam parousia, koji je u Platonovim dijalozima izražavao prisutnost ideja u osjetilnom svijetu, u starozavjetnom grčkom prijevodu Septuaginte označavao je dolazak Mesije kao Božjeg zastupnika, a za prvu kršćansku zajednicu simbolizirao ponovni Kristov dolazak u slavi. Kristov dolazak podrazumijeva ispunjenje povijesti spasenja, ostvarenje obećanoga života vječnoga.

Da je u prvoj kršćanskoj zajednici također vladala pomutnja i nesigurnost zbog izostanka Kristova ponovnoga dolaska, svjedoči Druga Petrova poslanica, nepoznatoga autora, napisana potkraj prvoga ili početkom drugoga stoljeća. Apostol Pavao je u svojim spisima zagovarao i očekivao brzi i nepredvidivi  Kristov dolazak koji bi on osobno trebao još za života doživjeti (1 Sol. 4, 15), a u spisima potkraj života Pavao više govori o osobnom uskrsnuću koje nas čeka poslije smrti u kojemu ćemo doživjeti susret s Kristom u kojega vjerujemo da je uskrsnuo.

U Prvoj poslanici Korinćanima Pavao  ukorava Korinćane da je nezamislivo kako neki od njih ignoriraju takvu poruku tvrdeći da “ne postoji uskrsnuće mrtvih”.  Razumljivo, jer je Korint bio grad rimskih vojnih veterana u kojem je cvjetala trgovina i prostitucija. Grad je bio poznat po Afroditinom hramu u kojem se obavljao kult prostitucije. Umjesto ovozemnih tjelesnih  užitaka  apostol Pavao naviješta korintskoj “multi-kulti” zajednici život vječni utemeljen na uskrsnuću: “Ako nema uskrsnuća, ni Krist nije probuđen, a ako  Krist doista nije  probuđen od mrtvih, onda je i naše naviještanje isprazno, a vaša vjera besmislena” (1 Kor 15, 13-15). U slučaju da nema uskrsnuća, Pavao izrijekom napominje da se  trebamo dobrano prepustiti užitcima, jelu i piću, jer sutra umiremo. Pavao je posebno oštro nastupio protiv vladajuće prostitucije u Korintu, a poznato je da je i Platon u  svojoj “Državi” zabranjivao vojnicima druženje s Korinćankama. Korinćani se očito nisu olako odricali ni svoje tjelesne ljepote ni tjelesnih užitaka dok su inzistirali na pitanju apostolu Pavlu kakvo ćemo tijelo imati poslije uskrsnuća. Pavao  obećaje da je  “ljepota nebeskih tjelesa  nešto posebno, drugačija od tjelesa ovdje na zemlji.” (1 Kor 15, 40). Priču o buđenju od mrtvih Pavao završava ohrabrenjem Korinćanima koji su izloženi porocima više od ostalih zajednica kojima naviješta Isusovo uskrsnuće i oslobođenje od ropstva grijeha: “Budite postojani i nepokolebljivi, sudjelujte marljivo u djelima Gospodnjim i budite svjesni da će Gospodin nagraditi vaš trud” (1 Kor 15, 58).

Znakovito je da je Pavao  odbacio pitagorejsko-platoničku ideju o besmrtnosti duše (15,44). Umjesto propadljivoga tijela koje je povezano s dušom (soma psychikon) Pavao obećaje poslije uskrsnuća duhovno tijelo (soma pneumatikon) koje je preduvjet za ostvarenje vječnoga života. Pavao ozbiljno upozorava kršćane da  se ne bi smjeli primarno fokusirati na ovozemni život, domovina je naša ipak na nebesima: «Ako smo svoju nadu  u Krista ograničili na ovaj život, onda smo jadniji od drugih ljudi» (1 Kor 15,19).

Pitanje uskrsnuća i života poslije smrti  zadobilo je na crkvenom koncilu u Carigradu 381. godine  služebnu formulaciju vjere «u uskrsnuće tijela i život vječni». Stoljećima ta formulacija nije ostavljala ravnodušnim ne samo vjernike, nego i one koji  su se deklarirali ateistima i agnosticima. Poznat je primjer marksista Ernsta Blocha, jednoga od najvećih teoretičara filozofije nade, koji je na samrti rekao: «Odlazim s nadom da bih vidio veliko Možda».