Urotničke teorije Beograda i Ljubljane neodoljivo su slične jedna drugoj

U Srbiji je ova spekulacija, koja se pojavila na početku mandata predsjednika SAD-a Baracka Obame, ali je de facto odgovor na napetosti u odnosima između administracije predsjednika Georga Busha mlađega (koja je i patentirala pojam Nove Europe, nasuprot „staroj“ koja je bila otvoreno nezadovoljna njegovom politikom intervencije u Iraku), vezuje uz navodno nastajanje novih geopolitičkih okolnosti zbog izgradnje plinovoda Turski tok i stvaranja kraka koji bi preko Bugarske trebao osigurati energetsku stabilnost za države ovoga zamišljenoga „pravoslavnog saveza“.

Koliko je ta spekulacija ozbiljna, svjedoči činjenica da je previdjela jedini realni disolucijski proces koji se odvija unutar EU, a to je Brexit. Da oni koji recikliraju teoriju raspadanja EU u Srbiji slabo poznaju europske institucije svjedoči cveba koja bi sigurno zainteresirala njihove čitatelje, kad bi autori „teorije“ za nju znali. Naime, oni govore o raspadanju Europske unije 2020. godine, dakle, upravo u vrijeme kad je Unijom trebala predsjedati Velika Britanija, ali zbog Brexita to predsjedništvo preuzima Hrvatska.

Možete li zamisliti bolji naslov u nekom od beogradskih tabloida, koji recikliraju priču o raspadu EU i stvaranju triju saveza država, od onog: hrvatsko predsjedanje dovest će do raspada Europske unije. Priča o tome kako je predsjedanje hrvatskog člana predsjedništva SFRJ dovelo do njena raspada, a kako bi sada hrvatsko predsjedanje moglo razbiti Europsku uniju, kao stvorena je za ljetno tobože analitičko štivo.

Bitno promišljenija nije niti teorija lansirana u nekim slovenskim medijima, koja se oslanja ili daje teorijsku osnovu pismu slovenskog ministra vanjskih poslova Karela Erjavca potpredsjedniku Europske komisije  Fransu Timmermansu o tome kako Hrvatska ugrožava suverenitet schengenskog prostora i da nije vrijedna toga da postane članicom Schengena. Naime, i ona je zasnovana na konceptu raslojavanja Europske unije u sustav država s dvije brzine.

Ključnim europskim negativcem u toj se koncepciji definira Poljska, oko koje bi se okupila „drugorazredna Europa“, u kojoj prema toj teoriji Hrvatska itekako spada. Hrvatsko-poljskoj inicijativi „triju mora“ pripisuje se ono što joj interesno pripisuje i Njemačka – povezanost s američkom administracijom i uloga „trojanskog konja“ u EU.

Erjavec traži od Europske komisije da Hrvatsku tretira kao svojevrsnog europskog pariju, koji ne poštuje europsko pravno uređenje. Zato bi po Erjavcu prema Hrvatskoj trebale biti primijenjene jednake sankcije kao prema Poljskoj, protiv koje Komisija nastoji uvesti kaznene mjere koje bi na određeno vrijeme Poljskoj uskratile pravo glasovanja unutar europskih institucija.

Poljskoj i Hrvatskoj medijske teorije, iza kojih evidentno stoji politički utjecaj i inače grotesknog slovenskog ministra vanjskih poslova, pripisuju ulogu lidera problematičnog dijela EU. One se oslanjaju na koncept „Europe dviju brzina“ prema kojem bi skupina oko Poljske bila ostavljena u „drugoj brzini“.

Zanimljivo je da podjela Europe, koju zagovaraju Erjavčevi analitičari, neodoljivo podsjeća na onu koju su ovih dana reciklirali u beogradskim medijima. U drugoj brzini trebala bi završiti „Nova Europa“ iz navodne predikcije američke CIA-e, ali u toj skupini ne bi trebala biti i Slovenija.

Njoj je mjesto u „njemačko-francuskom vlaku“, smatraju u Erjavčevu krugu. Zanimljivo je da inicijativi Triju mora, što je predvode predsjednica Grabar Kitarović i predsjednik Andrzej Duda, pripisuju karakter okupljanja Europe druge brzine, očito slovenskom sudjelovanju u toj inicijativi pripisujući tek „formalni“ ili „promatrački“ karakter.

Slovenski je interes natjerati Hrvatsku na provođenje razgraničenja na moru prema odluci Arbitražnog tribunala. Paradoksalno je da Slovenija već sada diže tenzije, iako je arbitražnom odlukom rečeno kako će države sve potrebno za provođenje odluke početi provoditi u roku od šest mjeseci nakon njena izricanja.

Slovenija se bavi lobiranjem protiv Hrvatske, a sama nije učinila ništa potrebno za provođenje arbitražne odluke. Nije, na primjer, pokrenula postupak promjene svoga Pomorskog zakonika, kojim je proglasila epikontinentalni pojas i gospodarsku zonu na Jadranu na što, kao teritorijalno prikraćena država, nema pravo, pa je zato ad hoc sudište i odredilo pravo služnosti na pojasu hrvatskih teritorijalnih voda za neškodljiv prolaz brodova pod svim zastavama.

Slovensko more, niti po toj presudi nema doticaja s otvorenim morem Jadrana i Slovenija jednostavno nema pravo proglasiti pojaseve na Jadranu. Naravno, nitko u Sloveniji nema hrabrosti pokrenuti pitanje promjene Pomorskog zakonika, jer bi se time ogolila slovenska navodna „pobjeda“ pred arbitražnim tribunalom.

Isto tako, nitko ne govori o odluci o povlačenju slovenske vojske s područja uz granicu, koje je nedvojbeno hrvatsko (Sveta Gera), ali i da je raspoređivane vojske na samoj granici suprotno europskom standardu.

Slovenija nije ono čime se nastoji prikazati: nije država koja slijedi načelo vladavine prava i poštuje europski pravni poredak, čijim dijelom nastoji prikazati i odluku arbitražnog ad hoc sudišta. Želi je, očito, provoditi selektivno, i to samo u dijelu koji joj osigurava neke dobiti.

Međutim, daleko ozbiljniji problem trenutno pritišće slovensku poziciju unutar EU. U jeku ekonomske krize, kad se raspadao slovenski bankovni sustav, Europska komisija iznimno je dopustila državnu pomoć Ljubljanskoj banci, kako bi se dokapitalizacijom izbjegao njen bankrot, ali i i bankrot s njom povezanih poduzeća.

Međutim, to dopuštenje nije bilo bezuvjetno. Tadašnja se slovenska premijerka obvezala da će Slovenija do ove godine ili privatizirati Novu ljubljansku banku, ili će se država posve povući iz upravljanja bankom, a ona neće smjeti reprogramirati stare kredite po uvjetima drukčijima od onih što se odobravaju za nova zaduženja.

To znači da NLB od ove godine više ne može biti sredstvo netržišne državne/političke potpore poslovnom sektoru. Slovenija nije uspjela privatizirati NLB zbog dugova te banke prema hrvatskoj državi (za onaj dio stare devizne štednje hrvatskih građana, što im ju je isplatila Hrvatska), a država ne želi izgubiti mogućnost utjecaja na poslovni sektor pomoću državne banke, pa nastoji ishoditi odgodu provođenja ove obveze.

Time je Slovenija očito pokušala izigrati preuzete obveze unutar monetarne unije, a to je vrlo ozbiljno kršenje pravila ponašanja, što ga pretpostavlja članstvo u EU.