Umjesto slobode govora, na Zapadu sve više prevladava kultura poništavanja

''Nikada ne možemo biti sigurni da je mišljenje koje pokušavamo ugušiti pogrješno, a kad bismo i bili sigurni, takvo bi gušenje ipak bilo zlo... Potpuna sloboda suprotstavljanja i neslaganja s našim mišljenjem upravo je uvjet koji opravdava naše uvjerenje u njegovu istinitost''.

Umjesto slobode govora moderni ostracizam

Slika Zapada kao utjelovljenja slobode i ljudskih prava posebno se nastojala formirati u vrijeme Hladnoga rata kada se ona isticala kao kontrapunkt jednoumlju i neslobodi koji su vladali na Istoku. Međutim, posljednjih godina, zapravo već i desetljeća, slobodu govora na Zapadu zamijenila je kultura poništavanja/otkazivanja (cancel culture) kao oblik modernog ostracizma u kojemu subjekt koji zastupa stavove i mišljenja koji nisu u skladu s dominantnim politički korektnim narativima biva ekskomuniciran iz javnoga života uz vrlo česte štetne posljedice i na profesionalnome planu.

U digitalnome svijetu u kojemu živimo kultura poništavanja uključuje i internetsko sramoćenje (online shaming) u kojemu se protiv označenog subjekta vodi kampanja na društvenim mrežama koja ima za cilj njegove ponižavanje i društveno poništavanje. S obzirom na veliku moć društvenih mreža u takvim kampanjama/linčevima protiv ''heretika'' znade sudjelovati velik broj ljudi koji postaju kolaboracionisti politički korektne žandarmerije u progonima nepoćudnih pojedinaca.

Obračuni s neistomišljenicima uključuju i uništavanje privatnog života

I u realnome i u digitalnome svijetu protiv nepoćudnog se pojedinca organizira javni linč koji njegove stavove, nekompatibilne s trenutno proglašenim dominantnim vrijednostima i narativima, nastoji prikazati kao društveno opasne i heretičke, kao one koji šire ''govor mržnje'' (hate speech), kako bi se pomoću batine političke korektnosti (kao oblika modernog kultur-marksizma) taj pojedinac isključio iz javnoga života.

Obračuni s ljudima drugačijeg mišljenja, disidentima i ''hereticima'', dakako, nisu bili nepoznati u prijašnjim razdobljima, od Sokrata i Isusa pa do modernog doba, ali su se uglavnom povezivali s totalitarnim, autoritarnim, a ranije despotskim i preddemokratskim režimima. Obračune s nepoćudnim pojedincima danas imamo i u zapadnim demokracijama, oni se ne razlikuju mnogo od boljševičke kulture obračuna s neistomišljenicima, a uključuju ne samo dehumanizaciju ''heretika'' kroz stvaranje javne histerije i moralne panike, nego i uništavanje njihova privatnog života.

Obračun ne staje s uklanjanjem iz javnoga života, nego se pojedincima nastoji uništiti i profesionalni život pritiscima na njihove poslodavce. Obračun ide i dalje te nastoji ukloniti sve tragove da je takva osoba postojala u javnome životu. U nekim su se državama tako brisali i članci i videa koje su ekskomunicirani pojedinci ranije stvorili. Takvim ljudima doslovce se dovodi u pitanje ne samo intelektualni, nego i fizički integritet smještanjem u moderne intelektualne gulage.

Uništavanje intelektualnog života

U kreiranju i legitimiranju kulture poništavanja vodeću ulogu imaju neo-marksistički i ljevičarski intelektualci koji nakon šezdestosmaške revolucije diktiraju kulturne i političke trendove diljem Zapada. Nakon što su proveli marš kroz institucije i zauzeli bitne društveno-političke poluge moći krenuli su u obračun s neistomišljenicima.

Ovladali su modernim jezikom i kulturom, većinom zapadnih sveučilišta (gdje danas dominiraju otvorene ili prikrivene neomarksističke ideologije u društvenim znanostima), i tako stvorili ozračje u kojemu se ideje koje su do pred koje desetljeće bilo posve normalne danas proglašavaju fašističkim i isključivim. Ljevičarenje (tzv. sinistrizam) pomaknuo je tzv. Overtonov prozor do te mjere u lijevo da se danas nepoćudnima smatraju i neke ideje koje su se do pred koje desetljeća smatrale ne konzervativnima, nego liberalnim vrijednostima.

Roger Scruton rekao je jednu veliku istinu, a to je da da su lijevi mislioci svojim postupcima uništili intelektualni život na Zapadu. Ubijanje slobode govore stvorilo je strah od društvene ekskomunikacije pa se kao posljedica toga sve više ljudi ili konformistički prilagođava dominantnim narativima ili se boje izraziti svoje mišljenje zbog straha od javnoga linča. Kao posljedicu toga imamo jednoumlje i unisonost mišljenja koji zasigurno nisu jamac bilo kakvoga napretka niti zdravoga društva.

Sve je aktualnija ona misao Charlesa Péguya: ''Nikada ne ćemo doznati u kojim su sve prilikama ljudi postupali kukavički samo iz straha da ne bi izgledalo da nisu dovoljno progresivni''. Ova misao stoji kao motto  jednoga poglavlja u knjizi hrvatskoga filozofa Nevena Sesardića ''Iz desne perspektive'', u kojoj se problematiziraju neke od pojava koje smo prethodno spomenuli.

I u Hrvatskoj se nastoji poništavati neistomišljenike

I u Hrvatskoj, gdje se kultura poništavanja savršeno amalgamirala s nekadašnjim jugoslavensko-komunističkim nasljeđem (čiji su relikti mentalni komunisti kakvih danas u Hrvatskoj ne manjka u svim političkim opcijama), imali smo jedan školski primjer ostracizma kod jednoga katoličkog intelektualca i aktivista kojemu su progonitelji (koji se svi redom proglašavaju pravovjernim udarnicima pluralizma i slobode mišljenja) nastojali oduzeti ne samo mikrofon, tj. nazočnost u javnome životu, nego i osnovna sredstva za život pritiscima na njegova poslodavca.

Jedini njegov crimen bio je taj što je iznio nekoliko stajališta (od stajališta o abortusu pa do stajališta o nekim drugim društvenim i etičkim temama) koja nisu u skladu s podrazumijevajućim dogmama koje je u Hrvatskoj nametnuo ljevičarski i pseudoliberalni mainstream. O tome da se ljude nacionalne i desno-konzervativne orijentacije u Hrvatskoj nastoji staviti na marginu i sve više proglasiti i opasnima po društvo suvišno je i raspravljati. Svakodnevna empirija nam to jasno pokazuje.

Cenzura koju u posljednje vrijeme gledamo na društvenim mrežama, pri čemu se ne cenzurira jedino bivši američki predsjednik Donald Trump, nego i libertarijanski političari kao što je Ron Paul, ukazuje na vrlo opasne totalitarne tendencije. Oni ideološki zeloti koji danas naivno i stupidno podupiru takvu cenzuru (jer nisu sposobnosti druge ljude gledati izvan ograničenih okvira suprotnih političkih stavova) nisu svjesni da bi se sutra i sami mogli naći pod škarama političke korektnosti.

Mi danas živimo u digitalnome svijetu i svaka ekskomunikacija iz digitalnih platformi za bilo koju javnu osobu znači i smještanje u prostor političkoga ne-bitka. Pritom nije posebno bitno hoće li granice ''pomišljivog mišljenja'' (N. Chomsky) određivati tzv. Big Tech ili će bruxelleska birokracija osnovati neko svoje Ministarstvo istine sa istom svrhom i ulogom. I u jednome i u drugom slučaju posljedica je gušenje slobode govora.

Naravno da i u digitalnome svijetu postoje komentari koje treba brisati i kažnjavati ako se u njima poziva na nasilje. No cenzori žele kažnjavati i za tzv. govor mržnje, pri čemu ne postoje nikakvi jasni standardi koji bi odredili što je to govor mržnje, nego bi za to bila zadužena internetska žandarmerija čiji bi žandari proizvoljno određivali tko će imati pravo komentirati, a tko će biti izopćen. Dosadašnja, naime, praksa jasno pokazuje kako u tzv. fact checkingu debelo prevladava ljevičarski rukopis, koji i iz pozicije današnjih (soft) konzervativaca može biti tretiran jedino kao radikalno ljevičarenje i uvreda zdravog razuma.

Digitalna cenzura predstavlja najgori mogući oblik kulture poništavanja, a tehno-diktatura (koju, inspirirajući se na azijskim paralelama i meridijanima, određeni krugovi priželjkuju i u Europi) mogla bi predstavljati najopasniji mogući oblik cenzure koji smo do sada upoznali jer se provodi suptilno i bez tragova krvi što joj omogućava da funkcionira kao svojevrsni perpetuum mobile.

Jesmo li toga svjesni?