Umjesto Fukuyaminog 'Kraja povijesti' - stigao je vječni Džihad

Različite reakcije diljem svijeta nakon terorističkoga napada islamskih džihadista na redakciju pariškog satiričkog časopisa Charlie Hebdo u kojem je pobijeno kompletno uredništvo časopisa i njihovo osiguranje potvrđuju ispravnost teze o sukobu među civilizacijama koju je prije dvadesetak godina objavio ugledni američki politolog Samuel Phillips Huntington, dugogodišnji savjetnik State Departmenta. Naime, neposredno nakon Mirovne revolucije (1989.) i sloma komunističkih totalitarnih sustava utjecajni američki politolog Francis Fukuyama napisao je u duhu Hegelove filozofije znakovitu raspravu „Kraj povijesti“ (1992.) u kojoj je iznio mišljenje da se nakon ostvarenja slobode i demokracije u bivšim komunističkim zemljama u svijetu ništa bitnoga i značajnoga neće događati. Fukuyama je smatrao da nam nakon ostvarenja Hegelova ideala slobode predstoji dugogodišnje razdoblje mira po uzoru na rimski “Pax Augusta”. Uspostava demokratskog društva i gospodarskog liberalizma u zemljama bivšeg totalitarnoga sustava od Jadrana do Urala za Fukuyamu je jedan od najznačajnijih događaja u suvremenoj povijesti koji bi ujedno trebao biti kraj značajnih povijesnih događanja.

Na primjeru rata nakon raspada komunističke Jugoslavije Huntington je u knjizi „Sukob civilizacija“ predvidio da će se sukobi i ratovi u budućnosti odvijati uglavnom na temelju pripadnosti različitim kulturama i civilizacijama, pri čemu će religija igrati presudnu ulogu. Tri dominantne civilizacije: zapadnjačka, islamska i azijska borit će se u bliskoj budućnosti za prevlast u svijetu. Kina će u dogledno vrijeme postati vodeća velesila azijskog civilizacijskoga bloka koji će pokušati preuzeti dominaciju u kreiranju svjetske politike. U islamskom civilizacijskom okruženju nemamo još državu koja će se etablirati kao velesila u borbi za primat u svijetu, ali je treba tražiti između Turske i Irana. Islam kao civilizacija u usponu sa šerijatskim svjetonazorom prema kojemu su politika i religija nerazdvojivo povezane, predstavljat će glavnu prijetnju slobodarskoj kulturi i civilizaciji na Zapadu. Sjedinjene Američke Države pokušat će i u 21. stoljeću zadržati ulogu branitelja stečevina zapadnjačke liberalne i demokratske tradicije koja je proizišla iz antičke filozofije i kršćanstva, boreći se primarno za svoje gospodarske interese. U države zapadnjačke civilizaciju Huntigton ubraja zemlje zapadne Europe s većinskim protestantskim i katoličkim stanovništvom, Sjedinjene Američke Države, Kanadu i Australiju, te cjelokupnu Latinsku Ameriku. Paradoksalno je da Grčka, kao kolijevka zapadno-europske kulture i tradicije, nije uvrštena u krug zapadnjačke civilizacije, nego zajedno s Rusijom, Ukrajinom, Rumunjskom, Bugarskom i Srbijom čini tzv. „pravoslavni blok“ koji u budućnosti neće imati značajniju ulogu u kreiranju svjetske politike. Hrvatska čini demarkacijsku crtu zapadnjačke civilizacije, dok će Bosna i Hercegovina po mišljenju Huntigtona biti poprište novih “sukoba civilizacija”.

Podijeljene reakcije nakon terorističkog napada na redakciju časopisa Charlie Hebdo zapravo potvrđuju da će osnova latentnog sukoba između konzervativne islamske i liberalne zapadnjačke tradicije biti Hegelov pojam slobode koji je zasada realiziran jedino u sekularnim zemljama zapadnjačke civilizacije. Neposredno nakon terorističkog masakra nad novinarima digla se cjelokupna europska javnost u obranu slobode stvaralaštva duha u koje jamačno spada i pravo na karikaturu. Spontano poistovjećivanje milijuna prosvjednika diljem Europe s ubijenim karikaturistima “Je suis Charlie” potvrda je da terorističke prijetnje ne mogu ušutkati slobodarski duh koji se, između ostaloga, u zadnja tri stoljeća artikulirao i u karikaturama.

Kritika izražena u karikaturama s istančanim osjećajem za humor predstavljala je tijekom povijesti lucidnu analizu i prosudbu društveno-političkog stanja. Kao ilustrativan primjer možemo navesti engleskog karikaturista iz vremena Francuske revolucije Jamesa Gillraya koji je ismijavao diskrepanciju između proklamiranih ideala revolucije i okrutne prakse revolucionara. Najpoznatija karikatura “Vrhunac francuske slave – trijumf slobode” prikazuje vješala s obješenim svećenikom i sucem. Pored njih sjedi jakobinac i svira violinu, a u pozadini se vijori francuska trobojnica simbolizirajući trijumf pravednosti i slobode. Svatko tko vidi ovu potresnu karikaturu, odmah će početi duboko suosjećati s obješenim kontrarevolucionarima. Karikaturama su se služili također proslavljeni slikari Honoré Daumier i Francisco Goya, od kojih su svakako najpoznatije one s antiklerikalnim motivima u kojima je žigosana inkvizicija i postrevolucionarni konzervativizam. Daumier je ostao poznat po svojim duhovitim karikaturama na račun dogme o papinoj nepogrješivosti. Goya je u svojoj zbirci karikatura “Caprichos” pokazao koje pošasti haraju u društvu dok um spava. Moglo bi se reći da je jedna od glavnih značajki proslavljenih karikaturista sastojala se upravo u tome da ne prihvaćaju tabu teme.

Karikature proroka Muhameda koje su prije deset godina objavile najtiražnije danske dnevne novine Jyllands-Posten pokazale su u kojoj je mjeri suvremeni svijet podijeljen u pogledu slobodarskog duha. Dok je na liberalnom Zapadu razumljivo da svatko pa tako i prorok Muhamed, odnosno Isus Krist kao utemeljitelji dviju najvećih religija, mogu biti predmetom karikatura, u islamskom svjetonazoru dominira mišljenje da se proroka Muhameda ne smije uopće prikazivati na slikama, pa su sukladno tome priređivane masovne demonstracije u kojima se prijetilo militantnim “džihadom” protiv autora karikatura i nakladnika koji su ih objavili. Budući da u Novom zavjetu i Kuranu karikature i slikovni prikazi nisu izrijekom zabranjeni, nema nikakvog suvislog razloga za njihovo osporavanje. Sve je zapravo samo pitanje hermeneutičke interpretacije. U tom smislu treba naglasiti da je stvar akademske odgovornosti na islamskim učenjacima da započnu s liberalnijim tumačenjima Kurana po uzoru na novozavjetnu egzegezu u kršćanskoj teologiji. U takovom slučaju će prijetnje militantnim džihadom biti samo dio prošlosti koje ćemo se s nelagodom prisjećati kao što je slučaj s inkvizicijom, križarskim ratovima i slično. A i opake vehabije će postati samo romantičarski pokret koji zastupa idiličnu životnu formu iz vremena proroka Muhameda: svijet bez industrije i zagađenih koksara, s beskrajnim zelenim pašnjacima, mnoštvom ovaca, livada, meda i pčela. Naravno, i žena u izobilju. Koliko god bila idilična i romantička vehabijska životna slika, nemamo pravo prisiljavati druge osobe da žive takvim oblikom života. Slično se može reći i za romantični koncept države ISIL-a.

U Splitu u poljudskoj crkvi Svetoga Ante postoji slika iz 16. stoljeća na kojoj je naslikan prorok Muhamed kako u nebu vodi rasprave s kršćanskim ocima o bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije. Vidjevši ovu sliku, Osmanlije su poštedjele poljudski samostan od spaljivanja jer su prepoznali kod hrvatskih katolika poštovanje prema proroku Muhamedu. Kada sam studentima na jednom bosanskom sveučilištu pričao o ovoj slici u splitskoj crkvi svetoga Ante, velika većina je izrazila mišljenje da bi sliku trebalo spaliti jer je bogohulna budući da prikazuje proroka Muhameda na slici. Zanimljivo je da su turski osvajači bili daleko tolerantniji od budućih bosanskih intelektualaca.