Uljanik je klasični primjer najveće prijevare ljevice i njene ideje socijalističkog samoupravljanja

Na prosvjedima u Zagrebu radnici Uljanika i 3. maja s pozornice su maknuli sve one koji su jeftinim političkim trikovima došli 'ušićariti' nekoliko političkih bodova na sudbini četiri i pol tisuće radnika. Nespretni pokušaji Radničke fronte vođene ljudima s Filozofskog fakulteta koji u životu nisu zaradili žulj na rukama i onih iz Živog zida koji energiju i glasove dobivaju na jadu i suzama ljudi koji ne znaju kako će sutra nahraniti dijete ipak su prepoznati kao jeftino politikanstvo. Radnici Uljanika odbili su njihovu 'pomoć' i praznu retoriku i zagradili su im pristup mikrofonima. Nije im bilo do jeftine demagogije koju te stranke toliko vole prosipati. 

Takav pristup radnika prema političarima i onima koji bi to tek htjeli biti daje nadu kako je došlo vrijeme kraju jeftinog populizma. Onog najgore vrste.

Svi koji su gledali 'Naše malo misto' Miljenka Smoje sjećaju se lika kojeg je odglumio veličanstveni Boris Dvornik. Onog famoznog direktora 'otela' i 'otela u izgradnji'. Direktor je bio proročanski lik svih tajkuna nastalih iz socijalizma, onaj koji je prokazao sve 'direktore' i 'gazde' iz pretvorbe i privatizacije koji su opljačkali radnike u ime radnika. 

Upravo zato ljevica ludi oko brodogradilišta u Puli. To brodogradilište posljednji je bastion radničkog samoupravljanja koji je prokazao sve nedostatke sustava koji je opljačkao radnike. Priča o Uljaniku zapravo je priča o tome zašto je socijalizam propao. Socijalizam i jugoslavensko socijalističko samoupravljanje bili su krađa enormnih razmjera grupe izabranih radnika, crvene buržoazije, koja je u ime radnika upravljala. To upravljanje završilo je s milijunskim bankovnim računima tih tajkunčića,  a radnici su ostali praznih džepova. 

Zašto? Jer se radnička buržoazija slizala sa svim političkim strankama koji su novcem poreznih obveznika i preko grbače radnog naroda isplaćivali subvencije, a radnike umirivala raznim sitnim obećanjima i socijalističkim floskulama o radu i poštenju. Dotle radnici koji predstavljaju najviše dioničara nisu imali ni udrugu dioničara, jer da jesu ne bi bili samo radnici već suvlasnici koji imaju pravo uživati plodove svog rada. 

Najveći marketinški trik nije napravila Coca Cola već ljevica

Jasno je da funkcija Borisa Miletića i njegovog IDS-a bitno ovisi o sudbini Uljanika. Ljude se više ne može zadovoljavati zadržavanjem imena ulica Josipa Broza Tita, pričama o antifašizmu i zahtijevanjem autonomije.

Sada se krenulo u populističko podilaženje radnicima. Jasno je kako se Miletiću to trenutno politički isplati jer treba priznati da realno nije nadležan za ovu situaciju pa odgovornost prebacuje na Vladu koja pak treba brinuti i o EU pravilima. Međutim, treba se prisjetiti kako je IDS zajedno s SDP-om i njihovim 'financijskim guruom' Slavkom Linićem, dugoročno gledajući, najodgovorniji za ovo stanje u kojem se nalazi Uljanik.

Što to govori o IDS-u? Ta stranka dio je europskih liberala pa je bilo za očekivati da ima ekonomski desnije stavove. No ta stranka kao i druge ima više raznih struja i u njihovom programu na prvom mjestu nije liberalizam, kao smjer djelovanja, već nekakav istarski regionalni interes – što god to bilo. Dakle, radi se o stranci koja u biti nema program osim sveopćeg socijalističkog populizma koja naziv liberalni koristi kao sredstvo za svjetonazorska izjašnjavanja.

IDS-ov član Kluba zastupnika Furio Radin podržava Vladu, a IDS od iste Vlade traži da se brodogradnja proglasi strateškom industrijom kako bi nastavili u nju nastavili ulijevati novac poreznih obveznika. Dakle, IDS kao tihi koalicijski partner vlade desnog centra od nje traži lijeve mjere kako bi sačuvala dio svoje biračke baze koju je godinama iza leđa varala. To je ta najveća prijevara koju je ljevica izvela, uspjela se nazvati liberalnom kako bi prikrila svoju nesposobnost. 

Izgleda da jedine ekonomske liberalne ideje ipak dolaze samo s desnog centra i od HSLS-ovog Darija Hrebaka koji se za razliku od drugih političara ne libi reći istinu, i za čudo jedno, od HNS-a koji je još ne tako davne 2007. godine predlagao prestanak trpanja novca poreznih obveznika u brodogradilišta. SDP i HDZ tada su odbijali takve ideje i primjenu europskih pravila, a tada nam je to bio jedan od uvjeta za ulazak u EU.

Godine stavljanja problema pod tepih i vođenje licemjerne i populističke politike od strane IDS-a i SDP-a napokon dolaze na naplatu. Nažalost, opet preko leđa radnika i njihovih obitelji.