U priči oko Agrokora zaboravlja se nekoliko detalja, kao i glavni krivac za cijelu situaciju

Nije se koncern našao u problemima radi lošeg gospodarstva ili ne daj Bože njegovog kolapsa već radi pohlepe jedne osobe i njegove obitelji koji su se s novcem tvrtke ponašali kao da je njihov vlastiti. Todorić je propao jer je iz zdrave tvrtke koja mu je davala stalni priljev novca prelijevao novac u stotine raznih projekata i firmi koje nemaju veze s glavnom djelatnošću. 

Tako su propali i neki drugi tajkuni poput Miroslava Kutle i Željka Keruma. Kupovala su se zemljišta, vile, automobili, uživalo se u luksuzu dok su dobavljači čekali svoj novac. U svemu tome, naravno, bilo je i izvlačenja novca iz tvrtke na račune u Dubai, Hong Kong i zemlje sa sličnim bankarskim sustavima. Takvo postupanje s tvrtkom događalo se godinama i sve su svi znali. Svi šutjeli jer su dobivali mrvice sa stola.

Drugi detalj koji se provlači, a nad kojim se izgleda svi zgražaju, je što su konzultantske kuće zaradile milijune. Najzanimljiviji je stav kako lijevih političara tako i medija kako je Agrokor općenarodna imovina. No kako našu političku i medijsku elitu čine mentalni marksisti i većinom financijski nepismene osobe čini se da treba upozoriti na nekoliko detalja.

Ne ulazeći u kršenje procedure i eventualno pogodovanje informacijama u ovom slučaju, činjenica je da su savjetnike i konzultantske kuće potvrdili članovi vjerovničkog vijeća, koji su zbog toga što imaju najveće iznose dugova de facto vlasnici Agrokora. 

Oni su izabrali tvrtku AlixPartners koja je  zatim izabrala podizvođače. Sa  svojim novcem vjerovnici mogu platiti usluge koliko i koje žele. Nije da kupuju gaćice iz Victoria's Secreta. 

Drugo ono što svi smatraju zaradom konzultanata zapravo su fakture, računi koji se izdaju za učinjeni posao ili uslugu. Da citiram Maricu Vidaković, osobu koja cijelo vrijeme predstavlja vjerovnike.

"Vjerovničko vijeće na svojoj je drugoj sjednici raspravljalo o interesu hrvatske javnosti oko savjetnika, još jednom smo vrlo jasno pregledali svu dokumentaciju od početka i sve vezano uz njihov angažman, je li u skladu sa zakonom, jesu li zaprimljene ponude transparentno i u cijelosti ostajemo u odluci koju smo donijeli kad su ih angažirali AlixPartners da je najprihvatljivija ponuda i u skladu sa zakonom".

Ako ovo nije marksistima dovoljno, poslužimo se opet citatom osobe koja je plaćala savjetnike i konzultante. 

"Prevelike su brojke u igri da bismo u ovom trenutku išta mogli reći osim da nas jedino u ovom trenutku interesira samo u kojem smjeru ide nagodba i kako će završiti. U ime malih, velikih i srednjih dobavljača rekla bih da smo bili itekako uzdrmani i da je bila velika izloženost svih nas, a sada smo se okrenuli nacrtu nagodbe.

Pitali ste ranije za savjetnike Vijeća, svi dobavljači su odlučili kroz Udrugu dobavljača zaštiti se najkvalitetnijim ljudima, odnosno savjetnicima koje plaćaju kompanije, mi preko puta sebe imamo jako moćne interesne skupine i moramo zaštititi svoje interese".

Nevjerojatno je da u 21. stoljeću u jednoj, kako to volimo sebi tepati, protržišnoj ekonomiji volimo raspravljati o tome što jedna privatna tvrtka isplaćuje drugoj privatnoj tvrtki koju je izabrala da joj odradi posao.

Druga stvar koju često vole spominjati jest da kako je moguće da tvrtka koja ima troje ili četvero zaposlenih naplaćuje milijune. Uzmimo za primjer to da su ti stručnjaci plaćeni 15-20 tisuća kuna neto. To je bruto više od 30 tisuća kuna, kao i naši saborski zastupnici, samo za razliku od njih konzultanti moraju i odraditi posao.

E sad, za njih četvero samo za plaće ide mjesečno više od 100 tisuća kuna, ako ne i 150 tisuća. Plus reprezentacije, automobili, stalne edukacije troškovi hladnog pogona tvrtke poput ureda, telefona i slično. Takve tvrtke moraju imati godišnji prihod od minimalno nekoliko milijuna kuna samo da opstanu. 

Ako netko smatra da sat njegovog rada košta 150 eura onda on ima pravo tražiti tu svotu od svog klijenta koji onda ima izbor to prihvatiti ili ne. Porezne obveznike ovaj angažman ne košta ni lipe. Jedini koji se imaju pravo žaliti na izbor savjetnika su oni koji su ih i platili, a ne svi ostali koji za to zapravo ne izdvajaju ni lipe.

Zanimljivo je to kako su svi zaboravili kako su Vlade angažman zastupnika Ivana  Lovrinovića, još jednog ekonomskog marksista, plaćale stotinama tisuća kuna poreznog novca za projekte koji nikad nisu napravljeni.

Sloboda tržišta i liberalna ekonomija pretpostavljaju i slobodu cijena. Moj rad i vaš rad pa da se i čine istima ili sličnima ne moraju imati jednaku vrijednost. Ista stvar je s odvjetnicima ili  drugim privatnicima koji pružaju usluge za koje je potrebno dugo školovanje, usavršavanje, a zatim i godine rada na sebi kako bi jednom mogli pružiti uslugu i naplatiti je koliko oni smatraju da vrijede.

Tek kad se oslobodimo mentalnog komunizma, a tuđi rad prestanemo vrednovati po radu trgovkinje s trogodišnjom srednjom školom u Konzumu, možda ćemo biti spremni zakoračiti u slobodno tržište i prekinuti ovaj začarani krug tranzicije iz kojeg nismo sposobni izaći, jer neprijatelj radništva i blagostanja nije zarada ili usluga već birokracija i socijalna država koja služi za hranjenje uhljeba i neradnika.