U potrazi za Bandićevim zlatnikom: Uhljebljivanje i iseljavanje lice su i naličje hrvatske politike i u 2019. godini

Uhljebljuje li kojim slučajem Milan Bandić nove članove svojega saborskoga Kluba i skupštinske većine u Zagrebu? Prepustimo odgovor na ovo pitanje gradonačelniku omiljenim institucijama, ali činjenica je da je Bandić svoju sreću u obliku zlatnika iz vremena Francuske revolucije pronašao u-hljebu na domjenku Srpskoga narodnog vijeća, odakle mu ga je samaritanski, ali kriomice, dodao kolega iz parlamentarne većine, Milorad Pupovac. Legenda kaže da si je zagrebački gradonačelnik tako osigurao sreću i u 2019. godini, no smisao kovanice koja mu je završila u rukama tu se ne iscrpljuje. Borges je u noveli Zahir  pisao o novčiću koji krije odgovore na metafizičke tajne svemira. Ovaj Bandićev novčić, čini mi se, stoga može poslužiti kao simbol hrvatske političke scene A. D. 2019., poglavito usredotočimo li se na fenomene uhljebljenja i iseljavanja kao dvije strane istoga novčića, koje se, k tome, oko novčića i vrte.

Osim mjesta podrijetla Bandićeve u-hljebu pronađene kovanice, uhljeb je, jezikoslovno, i sȃm po sebi kovanica. Ivo Žanić uočava nepravilnu tvorbu te riječi  (formalno točna inačica glasila bi "uhljebljenik"), proglašujući je jednom od "korisnijih i ljepših grešaka u novijoj povijesti hrvatskog jezika". Bujanec, vjerojatno iz nekog drugog razloga, u svojim emisijama alternativu "uhljebu" nalazi u pojmu "kruhoborac", s argumentom da je tu riječ rabio Franjo Tuđman. Ako ga nije poznavao iz opće kulture svoga vremena, prvi hrvatski predsjednik je – kao, uostalom, i uzrečicu "ki bi da bi" iliti "ki bi pak da bi" – mogao pročitati u djelima Miroslava Krleže, gdje se "kruhoborac" pojavio, baš poput sintagme "duševni sladoled", desetljećima nakon što ga je u svoje zapise utkao Ante Starčević. Kruhoborac ili uhljeb, kruh ili hljeb, svejedno; uporaba takvih pojmova, kako se čini, uznemiruje ministra uprave Lovru Kuščevića, koji se o Bandićevu saborskome Klubu izražava biranim riječima.

Zaštitnik uhljeba

U novogodišnjem razgovoru za Jutarnji list, blagoglagoljivi Kuščević tvrdi da je "uhljeb" diskriminatoran, uvredljiv, politički nekorektan termin: "Uhljeb je neprimjerena riječ i vrijeđa sve zaposlene", kaže Kuščević, "a službenike dijelim isključivo na radnike i neradnike". Ministrovo gledište nedvojbeno je zanimljivo; međutim, ono je nevezano uz problematiku. Fenomen uhljebljenja se, naime, ne bi trebao odnositi na pitanje radi li zaposlenik ili ne, već na pitanje je li taj zaposlenik smješten u kontekst u kojemu je, zbog disproporcije između broja ljudi koji obavljaju poslove i broja poslova koje treba obaviti, praktički osuđen na nerad. Onaj tko je osuđen na nerad podložan je brojnim kušnjama: taj, primjerice, ne glasuje po savjesti, nego po stranačkoj liniji, kako bi, po Newtonovu zakonu inercije, nastavio okupirati svoje imaginarno radno mjesto, hraniti obitelj te na poslu tu i tamo, u pauzi od pauze za kavu, nešto možda doista i napravio.

Kuščevićeva interpretacija pojma "uhljeb" odnosi se, dakle, na svakoga koga zapošljava država, u rasponu od neprivatiziranih tvrtki do općina rasutih Lijepom našom. No zašto pristati na Kuščevićevo tumačenje te riječi? Definicija "uhljeba" trebala bi obuhvaćati i kruhoborčevu nesposobnost za obavljanje povjerena mu posla, propisanog u okviru njegova radnoga mjesta, kao i kumsko-rodbinsku i/li političku povezanost zahvaljujući kojoj je taj posao dobio, uz nemogućnost društvene korisnosti kao ishoda toga posla. U tome smislu, protiv fenomena "uhljebljivanja" treba se boriti svim liberalno-demokratskim sredstvima, a Kuščevićeva apologija terminologije koja proizlazi iz spontane pučke potrebe za označavanjem te tipično hrvatske negativne društvene pojave kao da ukazuje na ministrovu bojazan kako bi ga se i samoga, s obzirom na sposobnost i učinkovitost, moglo proglasiti nečime nalik uhljebu ili kruhoborcu.

Kuščević je, naime, svoje sposobnosti demonstrirao pri prebrojavanju potpisa za dvije usporedno provedene referendumske inicijative pod nazivima "Istina o Istanbulskoj" i "Narod odlučuje". Nije posegnuo za istom smicalicom kao njegov prethodnik Arsen Bauk, koji je 2014. godine, kako bi zaustavio raspisivanje referenduma o preferencijskome glasovanju "Birajmo zastupnike imenom i prezimenom", manipulirao brojem postojećih birača, već se odlučio na uvođenje nekoliko presedana u proces utvrđivanja broja prikupljenih potpisa, od predaje zadatka njihova prebrojavanja tvrtki APIS, pa do nedopuštanja promatračima iz referendumskih inicijativa nadgledanje samoga postupka. Budući da inicijativa o reformi izbornog sustava, podrazumijevajući viši stupanj preferencijalnosti, ima i protuuhljebnički karakter, čini se da se na Kuščevića kao na zaštitnika uhljeba može gledati i na razini koja nadilazi pučko-politički žargonizam.

Uhljebi i iseljenici

Pojmovna neslaganja ne postoje samo u politici, već i u društveno-političkim ogledima, pa tako Ivo Lučić u Globusu  odgovara Mirku Galiću koji je u Večernjemu listu  napisao kako "mladi ne odlaze, nego bježe" iz Hrvatske: "Iz Hrvatske se ne bježi", odgovara Lučić, "bježalo se samo iz njihova socijalizma". No i Galić i Lučić o uzrocima masovnog odlaska mladih tvrde više-manje isto: prvi piše kako mladi ne ostaju u zemlji "u kojoj se dobro prolazi na prevarama, u kojoj vlada licemjerje, u kojoj dominira nekompetentnost, u kojoj nema prave konkurencije sposobnosti (...), u kojoj se bolje živi od sinekura nego od rada, u kojoj je pripadnost na višoj cijeni nego kritičnost, u kojoj je isplativije slušati nego misliti"; drugi pak piše kako se danas "formula prihvatljivoga 'uspjeha' sastoji od upisa u 'partiju' ili njezinu omladinsku sekciju" ili "uključenja u nevladinu udrugu", a za "uspjeh" je potrebno biti "borac za prava 'ugroženih' društvenih skupina" ili  "plaćeni domoljub".

Ako mladi danas, pet godina nakon pristupanja Europskoj uniji, Hrvatsku napuštaju zbog nemogućnosti pronalaska zaposlenja, privida političke besperspektivnosti i općenitoga društvenog ozračja beznađa, nije li u tom sklopu problema terminologija ponajmanje bitna? Bi li nas uporaba imenice "odlazak" umjesto imenice "bijeg" pri opisivanju kretanja stotina tisuća ljudi u zadnjih nekoliko godina s točke A (ili Hrvatske) na točku B (koja je sve osim Hrvatske) na bilo koji način trebala umiriti? "Lijeva" i "desna" raščlamba prauzroka ovakvoga stanja u Hrvatskoj ne razlikuju se previše: i jedni i drugi uvjereni su kako je državne institucije zaposjela elita njima suprotstavljena ideološkog predznaka – za jedne je to "dvjesto bogatih obitelji", za druge postkomunistička "crvena buržoazija". Ali što ako su "crvena buržoazija" i "dvjesto bogatih obitelji" više-manje jedno te isto, posve jednaka mreža ljudi, skupina i odnosa koja, parazitirajući na organizmu hrvatske države, i nema druge ideologije osim one koja se čini društveno dominantnom?

I dok se "ljevica" i "desnica" ne mogu dogovoriti oko imenovanja stvari oko kojih se više-manje slažu, pri čemu je dvojbeno jedino pitanje izvorišta problema – uglavnom zato što ga "ljevica" odbija smjestiti u desetljeća koja su prethodila hrvatskoj neovisnosti – inteligentna populistička opcija kakva se u Hrvatskoj još ne nazire ovaj bi tajni i neprepoznati konsenzus vrlo lako, uvođenjem neke nove terminologije koja bi nadišla "200 bogatih obitelji" i "crvenu buržoaziju", mogla dobro iskoristiti. U međuvremenu, lingvistički hipersenzibilni Kuščević ukazuje na potrebu za novim zapošljavanjima u državnoj službi, a mladi Hrvatsku nastavljaju napuštati. U tim je paralelnim procesima paradoksalno što su uhljebljivanje i iseljavanje, kao lice i naličje hrvatske politike i u 2019. godini, povratnom spregom uvjetovani mehanizmi, pa je iseljavanja to više, što je više i uhljebljivanja, čega je rezultat da se Hrvati počinju dijeliti na dvije skupine: jedna su iseljenici, a druga uhljebi. Oni treći, koji predstavljaju sve ostale, sve su malobrojniji i malobrojniji.

Sinegdoha, Markov trg

Glavni junak filma Charlieja Kaufmana Sinegdoha, New York  kazališni je redatelj koji usred New Yorka gradi repliku New Yorka, a u toj replici nastanjuje glumce koji tumače ljude koje poznaje iz stvarna života. Njegov projekt traje desetljećima, uslijed čega i glumci dobiju glumce koji ih glume. Maketa New Yorka kroz godine raste sve više i više, pa prijeti zamijeniti i sȃm New York, koji je zbog nepoznate kataklizme izložen propadanju nedefiniranog intenziteta. Ali za njim gotovo da više i nema potrebe, jer njegovo mjesto lako može uzurpirati kopija grada iz ogromna manhattanskog skladišta. Nešto slično zapletu Kaufmanova filma događa se i u hrvatskoj zbilji: u udovima državnoga aparata rasutima po Zagrebu i Hrvatskoj broj zaposlenih još uvijek buja, a Kuščević, poput pomahnitala redatelja s celuloidne vrpce, upozorava kako ni to još nije dovoljno. Za neko vrijeme, država će progutati državu: golemi, nefunkcionalni sustav državne službe obuhvaćat će više zaposlenika nego što će Hrvata – koji srećom ne "bježe", nego "odlaze" – uopće ostati u zemlji.

Država će funkcionirati savršeno kao urica, ali u njoj, osim državnih službenika, više neće biti nikoga: Kuščević i njemu slični prešetavat će se replikom Hrvatske na Markovu trgu, uvjereni kako još uvijek žive u stvarnosti. Sabor će, naravno, i dalje zasjedati; budući da Hrvatska ima glasovitu tradiciju zagrobnog participiranja u demokratskim procesima, naši mrtvi bez problema će, uz pomoć ponekog autobusa iz Srbije, izglasati novu parlamentarnu većinu. Ne bi li država ionako najbolje funkcionirala kada bismo upravljanje prepustili umjetnoj inteligenciji? Prazni samovozeći automobili formirali bi prometne gužve koje bi, kao i čitavo robotizirano društvo, bile same sebi svrhom, a o njima bi izvještavao virtualni voditelj nalik onima kakvi danas vode televizijske vijesti u Kini. U sabornicu bismo postavili govorne automate koji će reproducirati varijacije na temu partizana, ustaša i rebalansa proračuna i uvijek stiskati tipku "za" kada na izglasavanje stignu prijedlozi zakona iz Bruxellesa... Uostalom, dođe li do realizacije transhumanizma, sve ostalo ionako je nebitno.