DUŠEVNI SLADOLED

U kaosu multipolarnoga svijeta, za Hrvatsku postoji samo jedno rješenje

Sudbina Europske unije zasebno, ali i Europe općenito goruće je pitanje zadnjih nekoliko godina. Rasplamsalo se 2015. godine, dosadašnjom kulminacijom migrantske krize i ulaskom više od milijun afro-azijskih pridošlica u zapadnoeuropske zemlje, da bi nastavak uslijedio 2016. godine, kada su se građani Velike Britanije opredijelili za napuštanje Unije, što je zadalo dosada najveći udarac konceptu "ujedinjene Europe". Otada pa do danas, razvile su se različite teorije za boljitak Europe i njezine Unije, od veće centralizacije, pa do daljnje fragmentacije i veće autonomije zemalja članica. Čini se, međutim, kako je riječ o lažnoj dvojbi: nije pitanje u tome je li potrebno "više" ili "manje Europe", nego koje to Europe treba biti više, a koje manje.

21.03.2019. u 07:17
Ispiši članak

Po pitanju nevadene dileme i različitih oblika u kojima se javlja europska su društva podijeljena na svim razinama; naravno, i među intelektualcima. U zadnje smo vrijeme svjedočili dvjema manifestima dviju skupina mislioca iz svih sfera duhovno-intelektualnog života: prije malo više od godinu dana objavljena je Pariška izjava  supotpisnika Rogera ScrutonaRémija Braguea, Ryszarda Legutka, danas pokojnoga Roberta Spaemanna i drugih, u kojoj piše kako je Europa "ugrožena lažnim poimanjem same sebe", koja se vidi "kao ispunjenje naše civilizacije", no zapravo nam – posredstvom "pretjerivanja i izobličenja istinskih krjeposti Europe" – "oduzima dom". Opterećena "predrasudom protiv prošlosti", pišu Scruton i ostali, "lažna Europa" nameće "postnacionalni" i "postkulturni" svijet, inzistirajući, umjesto na "kršćanskim korijenima" i "nacionalnoj državi" kao eminentnim obilježjima Europe, na "sekularističkome, multikulturnom stajalištu".

Nasuprot Pariškoj izjavi  stoji "proeuropski manifest" objavljen u siječnju u Libérationu, a koji među ostalima, osim glavnoga autora Bernarda-Henrija Lévyja, supotpisuju i Salman RushdieOrhan PamukMilan Kundera. Samozvani "europski patrioti" koji se upuštaju u "boj za civilizaciju" u svojemu tekstu svjesno ili nesvjesno polemiziraju s Pariškom izjavom, prozivajući "lažne proroke opijene gnjevom" koji tvrde kako se, umjesto izgradnji Europe, treba posvetiti ponovnom povezivanju s "narodnom dušom" i našim "izgubljenim identitetom".  U slučaju trijumfa "populističkih" opcija na europarlamentarnim izborima, "europski patrioti" naviještaju legitimaciju "prijezira prema inteligenciji i kulturi" i "eksploziju ksenofobije i antisemitizma". "Katastrofa će nas snaći", zaključuje ovaj manifest, prevladaju li na Starome kontinentu "grobari ideje Europe", čije djelovanje čini naznaku "novoga totalitarizma koji budi stare patnje iz mračnoga doba".

U središtu sukoba između ovakvih dviju vizija Europske unije i Europe, koji prelamaju sve društvene slojeve – pri čemu je antiestablišment nedvojbeno bliži Pariškoj izjavi, a establišment "proeuropskome manifestu" – ključno pitanje glasi: možemo li u ovim dijagnozama europskoga stanja pronaći nešto zajedničko, što bi moglo predstavljali točku oko koje će se isplesti neko minimalno suglasje o europskoj prošlosti i horizontu poželjnoga kretanja? Iako naizgled dijametralno suprotna, gledišta izražena u ovim dvama programatskim spisima u ponekim su svojim bitnim elementima kompatibilna: nijedna od dviju strana ne zalaže se za raspad Europske unije i odbacivanje liberalne demokracije kao temeljna ideološko-političkog alata suvremenog Zapada. Ključna razlika između njih sadržaj je koji bi jedni i drugi željeli projicirati u okvire određene liberalnom demokracijom i Europskom unijom.

Multikulturalnost i etnopluralizam

Moglo bi se, stoga, reći da i jedna i druga skupina osvjetljavaju dio problema. Uzmemo li u obzir Žižekovu kritiku "proeuropskoga manifesta", čija je poanta kako je besmisleno usredotočiti se na napadanje "populista" bez kritičkog osvrta na političku i društvenu elitu na čiju su vladavinu ti "populisti" reakcija, moguće je zaključiti da nije ključno pitanje treba li establišment zamijeniti antiestablišmentom, već kakvim  antiestablišmentom valja odmijeniti ili preobraziti nadnacionalnu vladajuću klasu koja upravlja Europskom unijom. U doba u kojemu nacionalne države nisu posve suverene, ali nisu niti nestale s karte Europe, potrebno je ponuditi i rješenje koje funkcionira na više razina: ako nekritičko inzistiranje na utopijskoj "multikulturalnosti" ugrožava bȋt Staroga kontinenta jednako kao i bilo kakav pokušaj nasilna protjerivanja "Drugoga" u korist monolitnih nacionalnih i inih identiteta, Europa može posegnuti za konceptom "etnopluralizma" Alaina de Benoista.

Iako su ga proglašavali izrazom prikrivene fašistoidnosti, "etnopluralizam", kao načelno elegantan način zaobilaženja revolucionarnih rezova, ponajprije podrazumijeva afirmaciju "prava na različitost" i odvojenost zasebnih etničkih i nacionalnih skupina koje se ne žele odreći vlastita identiteta, pa oponiraju globalnim silnicama koje teže brisanju međuidentitetskih granica. "Etnopluralizam" na idejnoj razini funkcionira kao razumski kontrapunkt utopističkome idealu multikulturalnosti, koji bi realizaciju mogao zadobiti pojavom društvene svijesti koja će relativističko poimanje suživota različitih skupina unutar jednoga društva zamijeniti dijalektičkim: problemi koji proizlaze iz njihovih suprotstavljenih uvjerenja tada se neće ignorirati, nego će se razviti vrijednosna hijerarhija karakteristična za društvo o kojemu je riječ. Umjesto pretapanja različitih identiteta u jedan, zagovara se pluralizam odvojenih identiteta, koji u različitim teorijama "etnopluralizma" podrazumijeva fizički odvojena paralelna društva unutar jedne, šire zajednice.

De Benoist je zagovarao opciju što manjih odvojenih prostora u kojima bi vladale moralne vrijednosti, ali i zakoni za koje bi se njihovi stanovnici sami opredijelili, pa bi oni muslimani koji tako žele mogli uvesti šerijatski zakon – ne kao subverzivnu prijetnju postojećem europskome društvenom poretku, već kao njegov sastavni dio, koji ga afirmira i učvršćuje. U njegovoj viziji nove Europske unije rješenje nije u nacionalnim državama, između ostaloga zato što bi transformacija kontinenta po njegovu viđenju trebala biti sveobuhvatna. "Vjerujem kako je potrebno uspostaviti suverenitet na nadnacionalnoj europskoj razini. Problem je što je današnji suverenitet (...) oduzet nacionalnim državama i nestao bez da se snažno afirmirao na višoj razini. Drugim riječima, nacionalni suvereniteti nestaju, ali se suverenitet Europske unije nije pojavio", govorio je de Benoist uoči migrantske krize i Brexita.

Globalna integracija i nacionalna individualizacija

Geopolitički analitičari poput de Benoista, neovisno o svojemu ideološkom opredjeljenju, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj, već godinama ukazuju na povratak multipolarnosti u donedavno unipolaran svijet u kojemu je dominirao SAD. Pitanje koje se otvara jest može li Europa biti multipolarna u sebi samoj, što bi donekle odgovaralo načelu supsidijarnosti, a jedinstvena prema vani, u odnosu prema SAD-u, Rusiji, Kini i ostalima? Čini se kako je sadašnja situacija obratna; različite europske zemlje izražavaju međusobno suprotstavljene vanjskopolitičke interese – primjerice, od sklonosti do zazora spram Rusije – dok briselska elita zemljama-članicama nastoji nametnuti unifikaciju oko pitanja prema kojima bi se svaka od tih zemalja, bez štete po cjelinu, mogla postaviti sama, od Istanbulske konvencije nadalje.

Rješenje za Europu na čisto teorijskoj razini je jednostavno: kako bi Europska unija opstala, potrebno je eliminirati one njezine elemente oko kojih među članicama postoje prijepori te naglasak staviti na ono što je većini europskih zemalja zajedničko i iz čega se može graditi nova inkarnacija europskog zajedništva. Jedini je problem u nemogućnosti postizanja suglasja oko tih temelja. Jednom riječju, dok će se zapadnoeuropske zemlje više pozivati na prosvjetiteljsko nasljeđe Staroga kontinenta, zemlje Višegradske skupine, srednje i istočne Europe više će inzistirati na kršćanskim korijenima Europe. Postkomunističke zemlje zastupat će konzervativne poglede na svjetska gibanja, a najmoćnije članice ustrajat će na liberalnima. Nijedno ključno pitanje neće se moći riješiti ikakvim konsenzusom; razdor unutar Europske unije, ali i svakoga društva koje ju čini, bit će prevelik.

Još 1960-ih godina, Franjo Tuđman definirao je tendencije europskoga političkog života kao prividni paradoks po kojemu se svijet, što se više globalizira i integrira, ujedno to više i nacionalno individualizira. Takvo viđenje kompatibilno je s de Benoistovim pogledom po kojemu bi Europa ili Europska unija trebale djelovati kao jedinstvena cjelina, ali unutar sebe biti parcelizirane na dijelove u kojima bi se slobodno prakticirali krajnje suprotstavljeni načini života, bilo za europske starosjedioce tradicionalističkoga tipa, bilo za muslimanske pridošlice koji se u europskim velegradima, na marginama multikulturnoga projekta, getoiziraju i dodatno radikaliziraju, ali – zašto ne? – i za one koji doista žele živjeti u melting potu multikulturnoga društva, pri čemu bi to društvo bilo dijelom šire zajednice u kojoj bi međusobno suprotstavljene ideologije supostojale odvojeno i miroljubivo. Na taj način, svatko bi mogao birati u kakvome svijetu želi živjeti: dimenziji očuvanja staroga ili predjelima eksperimentalnoga novog.

Geopolitičko repozicioniranje Hrvatske

Budući da nije realno očekivati svjesno opredjeljivanje europskih naroda za eminentno kompromisnu ideju "etnopluralizma" te podjelu europskih država ili čitava kontinenta na dijelove predodređene za različite etničko-ideološke skupine, pri čemu ne treba zanemariti niti činjenicu da  "etnopluralni" društveni projekt ne bi bio vrijedan vlastita ostvarenja kada bi ga bilo potrebno postići nekom vrstom nasilja, čini se kako bi se nešto nalik ublaženoj varijanti "etnopluralizma" moglo ostvariti ako se nastave aktualne podjele europskih zemalja na neformalne blokove, u sklopu kojih bi se ostvarivali njihovi zajednički interesi. Zanemarimo li bezbrojne nijanse i finese, jasno je o kojim je blokovima načelno riječ: onome zapadnom, samoproglašeno progresivnome, promigrantskom, pretežito liberalnome i dekristijaniziranom s jedne, te onome istočnom, uglavnom konzervativnom, protumigrantskome i deklarativno kršćanskome, barem u kulturološkom smislu.

Manje zbog svjetonazorske bliskosti sa stanovništvom srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja, a više zbog geopolitičke logike i povijesne srodnosti, hrvatska bi se društveno-politička elita – kada bi kojim slučajem imala viziju hrvatskoga društva današnjice i sutrašnjice – plebiscitarno trebala opredijeliti za produbljenje suradnje sa zemljama bivšega Istočnog bloka, na tragu Inicijative tri mora, među čijim je utemeljiteljima i Kolinda Grabar-Kitarović. Njezina vanjskopolitička epizoda, međutim, nije konceptualizirana u punini, a od ostalih je ključnih faktora hrvatske političke scene naišla na ignoriranje. Okončavši reaktualizaciju južnoslavenskoga kulturno-političkoga jedinstva iz mandata Ive Josipovića, Grabar-Kitarović nažalost nije uspjela artikulirati sve pozitivne sastavnice Inicijative tri mora, od zajedničke prošlosti u vidu većinske pripadnosti habsburškome kulturnom krugu i iskustva komunističke diktature, pa do sadašnjega bivanja između ruskoga (para)političkog utjecaja te "ideološke kolonizacije" sa Zapada.

Prostor koji obuhvaća Inicijativa tri mora važan je ne samo za Hrvatsku, nego je – što je nedavno potvrdio i bivši Trumpov savjetnik Steve Bannon, proglasivši taj prostor jednako strateški važnim poput onoga oko Južnoga kineskog mora – bitna i u svjetskim razmjerima. Ovdje će se odigrati daljnja nadmetanja između Rusije i zapadnih igrača, a srednjoeuropski prostor može odlučivati hoće li u nadolazećim procesima biti pasivan, ili se ujedinjen oduprijeti instrumentalizaciji vlastitih resursa u tuđe ciljeve. "Ovaj blok od 12 zemalja, sa 120 milijuna stanovnika, a koji se proteže od Baltika do Jadrana i Crnoga mora, mogao bi predstavljati zametak neke druge Europe", ustanovio je nedavno de Benoist. I premda iz današnje perspektive nije izgledna preobrazba cjelokupne Europe na sliku Inicijative tri mora, moguća je podjela Europe na zapadnu, koja bi nastavila s dekonstrukcijom vlastite tradicije, i tradicionalističku istočnu, čime bi se de Benoistova ideja "etnopluralizma" ostvarila, ali na makrorazini čitava kontinenta.

Nedoraslost hrvatskih elita

Srednjoeuropska okomica Baltik-Jadran-Crno more, inače osmišljena na tragu ideje Međumorja koju je nakon Prvoga svjetskog rata i poljskoga osamostaljenja zastupao maršal Józef Piłsudski, i nekoć i danas funkcionira primarno kao obrana od istočnjačkih i zapadnjačkih aspiracija, no danas ima više smisla nego ikada, upravo zbog novih sličnosti koje su te zemlje stekle u razdoblju od završetka Drugoga svjetskog rata pa do pada Berlinskoga zida, a zbog čega su i danas posebno osjetljive na identitetsko eksperimentiranje suvremenog Zapada koje – gomilajući u svojim manifestacijama sve više protototalitarnih elemenata – proizlazi iz supstancijalne promjene u percipiranju (ne)promjenjivosti ljudske bȋti, pa se tako danas može biti sljedbenikom transhumanističke, transrodne, transdobne i transrasne ideologije. Institucionalizacije takvih koncepata u Hrvatskoj uglavnom nema tek zbog vjerske i etničke homogenosti, ali zato nema ni sustavna onemogućavanja priljeva tih štetnih i pomodnih fenomena u hrvatski javni prostor.

Plutajući, u vanjskopolitičkome smislu, u zrakopraznom prostoru, Hrvatska je prepuštena igri slučaja i apetitima velikih sila. Budući da u suvremenome globalnom kontekstu ne može biti ekonomski samodostatna, ali kako ne može profitirati niti od pokušaja suradnje s europskim ekonomskim divovima – dok povratak postjugoslavenskom tržištu, unatoč konceptu "Zapadnog Balkana" koji zastupaju pojedine europske zemlje, ne može zadobiti puni opseg zbog po Hrvatsku nepovoljnih geopolitičkih implikacija, kojih je narod itekako svjestan – čini se kako je srednjoeuropsko preusmjerenje hrvatske vanjske politike samorazumljivo već iz metode eliminacije nepovoljnih alternativa. Zašto ga se, dakle, osim u iznimnom slučaju aktualne predsjednice, na svim drugim razinama sustavno zaobilazi? Iz istoga razloga, čini se, iz kojega je glavno hrvatsko geopolitičko usmjerenje nakon Tuđmanove smrti ono balkansko, naime: neprovođenja lustracije.

Iako stanovništvo dobroga dijela zemalja od Baltika do Jadrana uglavnom ni samo nije zadovoljno tipom lustracije provedenim u svojim domovinama, ona u Hrvatskoj nije provedena ni na koji način. Posljedice toga osjećamo i u establišmentskoj "desnici", koja lustraciju niti ne može provesti na razini države ne provede li je prethodno u vlastitim redovima. S druge strane, antiestablišmentskoj "desnici" glasove krade i eklektičan i politološki neobrazovani Živi zid, zasjenjujući one stranke koje se deklariraju suverenističkima i nacionalističkima, a koje jedine pokazuju natruhe prepoznavanja važnosti potencijalna (ne)formalnog savezništva sa srednjoeuropskim zemljama, ne samo u ekonomskome smislu, nego i u gradnji zajedničke kulture i otpora destruktivnim politikama Istoka i Zapada. Dok se to ne dogodi, Hrvatska je osuđena na stagnaciju. Ako se formira "nova", blokovska Europa, preinačena po mjeri nadolazećih političkih elita, naša će vanjska politika, sa svojim briselskim nagnućima, ostati usamljenom u zastupanju onih politika koje i postoje samo kako bi služile kao opravdanje provođenja volje velesila.

Hrvatska – posljednja crta obrane tuđih interesa.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.