'U gluho doba noći odjeknula je snažna eksplozija. Tek smo ujutro vidjeli kakva se tragedija dogodila'

Iako su do početka listopada pri obrani grada već poginuli brojni branitelji Vukovara, njihova je smrt bila šok za Vukovarce. Dana 5. listopada 2023. obilježili smo 32 obljetnicu njihove pogibije, oni koji su ih poznavali i voljeli, rekli su: "Kao da je jučer bilo. Kakvi su to mangupi bili, i danas teško povjerovati da ih nema više…".

IVAN GUDELJ - Bio je jedan od najzgodnijih mladića generacije

Ivan Gudelj, za obitelj Ivica, rođen je 17. prosinca 1967. godine u Vukovaru, kao stariji sin Smilje rođ. Pavić i Mihajla Gudelja. Nakon razvoda roditelja, kao četverogodišnjak ostaje živjeti s ocem koji se ženi Danicom rođ. Radonić, a koja će nadalje kao brižna pomajka s puno ljubavi odgajati Ivana. Po ocu i pomajci Danici, Ivan će imati još jednog brata – Nenada. Pohađat će OŠ ''Ivo Lola Ribar'', danas OŠ ''Dragutina Tadijanovića'', a potom završiti srednju ekonomsku. Nakon odsluženja vojnog roka u bivšoj državi, u mornarici u Puli, radit će različite sezonske poslove, povremeno konobariti, a pred sam rat radit će kod privatnika u trgovačkom poduzeću. U slobodno vrijeme bavit će se veslanjem, a oni koji su ga poznavali opisat će ga kao jednog od najzgodnijih mladića generacije, izrazito popularnog u društvu.

DOMAGOJ ČOVIĆ ĐILA - Oko njega je uvijek bilo puno lijepih djevojaka…

Domagoj Čović Đila rođen je 10. svibnja 1964. godine u Osijeku kao prvi od dvojice sinova Helene rođ. Papić i Andrije Čovića. Helenu, učiteljicu razredne nastave i Andriju, dipl. veterinara, posao je prvo doveo u Čakovce, potom u Vukovar, gdje se Andrija zaposlio u Veterinarskoj stanici, a Helena u školi "Boško Buha" u Vukovaru te nakon toga kao nastavnica u Osnovnoj školi Ivan Goran Kovačić u Borovu naselju, danas Osnovna škola Siniše Glavaševića. Njihov stariji sin Domagoj pohađao je nekadašnju osnovnu školu Ivo Lola Ribar, danas Osnovna škola Dragutina Tadijanovića, a srednju trgovačku školu završio je u rodnome Osijeku. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja Domagoj se zaposlio kao trgovac u prodavaonici namještaja "Lav", a pred rat je otvorio vlastiti obrt te se bavio ugostiteljstvom. Ipak, ono što je obilježilo mladost Domagoja Čovića i po čemu ga najviše ljudi i pamti je nogomet. Domagoj je bio vrstan nogometaš, poznati centarfor NK "Sloga" iz Vukovara, a neko je vrijeme igrao i za nekadašnji NK "Sremac" iz Bogdanovaca.

Bliski prijatelji Domagoja Čovića prisjetit će se svoga Đile s pregršt emocija, pomiješane tuge, sjete ali i smijeha: ''Oko njega je uvijek bilo veselo i uvijek puno lijepih djevojaka koje su ga voljele. Takav je bio Đila, društven, zabavan, s njim nikada nije bilo dosadno".

HRVOJA KRIVIĆ KRIVI – Kakav je to momak bio…

Hrvoja Krivić, za prijatelje i poznanike – Krivi,  rođen je 18. rujna 1969. godine kao treće, najmlađe dijete Anđe rođ. Mišić i Ilije Krivića u Potkraju, Vidoši, općina Livno, Bosna i Hercegovina. Ubrzo, nakon preseljenja u Vukovar, Hrvoja kao dvogodišnjak teško obolijeva, a liječnici mu daju minimalne šanse za ozdravljenje. Ipak, pod budnom paskom tadašnjeg poznatog vukovarskog pedijatra dr. Velimira Mihajlovića, dječačić se oporavlja, a djetinjstvo bratove i sestrine maze nadalje je sretno i bezbrižno. Hrvojina starija sestra Ružica, s tugom će reći: "Tijekom našega djetinjstva, tata je radio u Njemačkoj, pa je na našoj majci bila velika odgovornost brige za troje djece. Nastojala je da što manje osjetimo kako nam otac fali i zbog toga smo bili još više povezani. Hrvoja je bio najmlađi i svi smo ga voljeli. Nas smo dvoje bili vrlo bliski, bio mi je jako privržen, povjeravao mi se i sa mnom je mogao razgovarati o svemu".

Osnovnu školu Hrvoja Krivić pohađao je u OŠ Stjepan Supanc, danas OŠ Antuna Bauera, a potom završava srednju građevinsku školu. U slobodno vrijeme rekreativno bi zaigrao nogomet, a kao mladića zanimali su ga borilački sportovi pa je počeo trenirati džudo i boks.
Prijatelji će ga opisati kao iznimno društvenog, zaštitnički nastrojenog prema bliskim osobama te kao momka vrlo popularnog u gradu.

Dana 14. rujna 1991. godine započeo je opći napad na Vukovar. Na Sajmištu su se vodile žestoke borbe, a nakon nekog vremena, JNA potpomognuta pobunjenim srpskim lokalnim stanovništvom i četnicima iz smjera Negoslavaca uspjela je prodrijeti do vojarne, ali i spojiti se s četnicima u gradskom naselju Petrova gora. Tijekom toga napada, zarobljeni su Hrvojin otac, majčina sestra Barbara i njen sedamnaestogodišnji sin, a Hrvojin bratić, Nikica Jurkić. 

Nikica Jurkić će se prisjetiti: "Moga  tetka Iliju, Hrvojinog oca, preda mnom je u tadašnjoj vukovarskoj kasarni gdje smo odvedeni kada smo zarobljeni, izdvojio osobno major Šljivančanin. Obratio mu se riječima: 'A  ti si znači otac od Hrvoje? Ajde sada lepo sa nama...'. Odveo ga je i više ga nikada nismo vidjeli. Do danas se o njemu ne zna ništa. Hrvojina majka Anđa je cijelo vrijeme opsade kuhala za branitelje. To je posebna žena, znao sam joj reći kako ima sto srca, a ne jedno, koliko je jaka. I Hrvojin brat Branko dragovoljac je od prvoga dana… A moj Hrvoja, kakav je to momak bio… Ima jedna fotografija, zapravo, isječak sa snimke…Hrvoja stoji ispred dvorca, nasred ulice, netom prije napada… Onako uspravan, tvrdoglav, kakav je bio… To je bilo tipično za njega, taj inat i ponos… Takvog ga i pamtim…".

ŽELJKO VIDOŠ – Bio je vukovarski Jim Morrison…

Željko Vidoš, za obitelj Željo, rođen je 24. veljače 1969. u Vukovaru kao stariji od dvojice sinova Mare rođ. Rajšić i Ivice Vidoša. Osnovnu školu pohađat će u obližnjoj OŠ ''Drugi kongres KPJ'', danas OŠ ''Nikole Andrića'', a potom će u vukovarskoj gimnaziji završiti građevinsku školu. Nakon srednjoškolskog obrazovanja u Osijeku će upisati Građevinski fakultet koji će, unatoč natprosječnoj inteligenciji, zanemariti. Do početka ratnih sukoba radit će sezonski i povremene poslove, a o njegovoj specifičnoj naravi posvjedočit će brojni prijatelji koji ga se sjećaju s osmijehom, pa tako i blizak prijatelj, kasnije suborac i logoraš srpskih koncentracijskih logora, Mladen Novak – Mrakan:

''Neobičan, poseban, specifičan, natprosječno inteligentan, izuzetno duhovit, lijep, baš lijep momak. Anegdote o njemu bi se mogle pričati danima, a nas koji smo ga poznavali, tjerale bi i u smijeh i u suze. Kad bi nešto odlučio napraviti, nije bilo sile koja bi ga u tome spriječila. Sjećam se, jednom prigodom, tih je godina bio popularan ples breakdance u Studentskom centru gdje je bila diskoteka, prijavio se na natjecanje. Kada je rekao što namjerava, bilo mi je smiješno, no ubrzo sam ga sreo, kroz smiješak mi je rekao – 'Rođo, pobijedio sam!'. Takav je bio. Genijalac, boem, mangup, ali ekstra, ekstra frend. Po izgledu vukovarski Jim Morrison, nije on imao novca, nije bio tatin sin, nije vozio automobil, a imao je najljepše djevojke pored sebe, uvijek. Dotjeran, namirisan, no za trenutka bi se obračunao s onima koji su tlačili slabije, pa taman da je i sam bio dobar s njima.

Posljednji put sam ga vidio kad su se on i Hrvoja Krivić došli kod mene u stan okupati. Pojavili su se nekim starim francuskim, rasklimanim kamionom iz donacije. Gledao sam ga, razjačao se, skratio kosu. Zapjevao mi je, i sad se naježim kad se prisjetim onu pjesmu Bijelog dugmeta, ''Jer, kad ostariš…''.

I čut' ću kad ti se moje ime omakne
I krene polako, sama od sebe
Posljednja suza za mene…
Jedan za drugim vozovi polako prolaze…

A onda me je zagrlio i rekao. 'Rođo, ne daj na se, da smo živi i zdravi, ali ja ti starost neću dočekati…'. Kao da je predosjećao. Nikada ga više nisam vidio. Divna, izgubljena duša, nikada ga nisam prežalio''. 

Prije pogibije, u bolnici su dali krv za ranjenike

U organizaciju obrane Vukovara Ivan Gudelj, Željko Vidoš, Hrvoja Krivić i Domagoj Čović – Đila, uključili su se od samoga početka, kada su ratni sukobi tek bili u naznakama, a potom su aktivno sudjelovali u nabavi sanitetske i sve druge opreme i naoružanja neophodnih Zboru narodne garde i drugim vojnim jedinicama koje su djelovale na području Općine Vukovar. Sa suborcima su se isticali snalažljivošću, učinkovitošću te spremnošću za izvršenje povjerenih im zadaća.

Tijekom jedne od zadaća, u noći s 4. na 5. listopada 1991. godine, prilikom pokušaja prolaska za Vinkovce, po zadatku, na izlasku s tzv. Kukuruznog puta u Bogdanovcima, s još četiri suboraca u dva vozila, naletjeli su na protutenkovske mine za koje nisu znali da su tamo postavljene. Na žalost, prilikom eksplozije mina, svih osam branitelja na mjestu je smrtno stradalo.

Vukovarski srpanj 1991.: Krvarilo se kad za mnoge rat nije ni počeo

Njihova imena, uz Ivana Gudelja, Željka Vidoša, Hrvoju Krivića i Domagoja Čovića su Zoran Gotal, Slobodan Mandić, Josip Draganić i Željko Rajšić.

U serijalu o vukovarskoj ratnoj bolnici "Srce Vukovara", medicinska sestra Branka Boban prisjetit će ih se:

"U sjećanju mi se posebno urezao jedan događaj od tih davatelja, naime jedan dan su došli šest, sedam mladića, jako raspoloženi, veseli, nasmijani da bi dali krv za svoje suborce. Poslije toga su otišli na teren, da bismo mi nakon par sati čuli da su naletjeli na minsko polje i da su svi izginuli''. 

Pukovnik Damir Radnić, pripadnik  HOS-a koji se tada nalazio u Bogdanovcima, prisjetit će se tog događaja:

"U gluho doba noći odjeknula je snažna eksplozija koja nas je sve razbudila. Prva pomisao bila je da je krenuo noćni napad na Bogdanovce, iako smo ih samo dva dana ranije doslovno rasturili. Tek drugi dan, ujutro, vidjeli smo kakva se tragedija dogodila".

Njihova strašna pogibija za sve je nas bila šok

Rekonstrukcijom događaja utvrdit će se kako je Interventna grupa iz Vukovara pod zapovjedništvom Slobodana Mandića s dva terenca Vitara krenula kukuruznim putem do Bogdanovaca, odakle bi nastavili u smjeru Vinkovaca. S kukuruznog puta trebalo je izaći na cestu na posljednjoj liniji prije sela, no oni su skrenuli liniju prije. Cesta prema Vukovaru bila je izminirana s desetak antenskih mina, a oni na žalost u to nisu bili upućeni, te su, prema iskazima svjedoka koji su ih mahanjem i vikanjem pokušali upozoriti, obišli ježeve na cesti i naletjeli ravno na mine koje su aktivirali''. 

Vinko Žanić, zapovjednik obrane Bogdanovaca, ispričat će:

''Poznavao sam te dečke jako dobro, osobito Željka Vidoša i Hrvoja Krivića kojima sam bio šef  jer su sezonski godinama radili u VUPIK-u. Po dolasku na mjesto eksplozije, kod udoline na ulasku u selo iz smjera Vukovara, prvo sam prepoznao Vidoša i s obzirom na to da je ta ekipa bila nerazdvojna, odmah sam pretpostavio tko su ostali poginuli.

Željko je ležao uz rub ceste, na boku, kao da sad gledam u  prazan pogled njegovih otvorenih, nebesko plavih očiju uperenih u nebo i svijetlu kosu. I on je, kao i ostali imao pancirku, tako da smo ih, iako su neki od njih iznad pancirke bili neprepoznatljivi, lako identificirali, po dokumentima koje su nosili.

Cijeli je dan sjedila uz telefon čekajući tatu za rođendan, ali nije ga dočekala: Priča o Marku Ribičiću

Malo dalje od Željka, ležao je Ivan Gudelj. Uvijek je nosio SSG1 snajper s plastičnim kundakom, i po tom sam oružju znao o komu se tu radi.

Tada smo ih našli šestoricu, za petnaest dana sedmog i posljednjeg, dvadeset i peti dan, doslovno u poljima kukuruza. Od dva terenca u kojima su se nalazili, od jednog nije ostalo ništa, od drugog je ostao samo motor. Po jačini detonacije koja se čula tu noć i razmjeri štete, zaključili smo da su, iako su aktivirali pet mina, vjerojatno u vozilima i oni imali eksploziv''. 

Zbog borbenih djelovanja i nemogućnosti transporta osmoricu pripadnika tzv. "Žaba bukača", suborci su privremeno pokopali u zajedničku grobnicu.

''Šest tijela koje smo prvo pronašli, a to su bili Gudelj, Vidoš, Mandić, Rajšić, Čović i Draganić, pokopali smo na mjestu gdje je danas spomenik jedne od dvije bogdanovačke ranjene golubice, na ulazu u selo s vukovarske strane. Poslije smo pronašli i Gotala, a nakon njega i Krivića, pa smo i njih pokopali pored suboraca.

Pripadnik HOS-a stavio je na sebe svećeničku stolu...

U staklene epruvete koje smo svakom od njih stavili u usta, na papiriću smo napisali njegovo ime te unutra stavili i nakit ako ga je tko imao, a bio je sačuvan. U selu više nije bilo svećenika, no kada smo pokapali prvu šestoricu, Zvone Ćurković, pripadnik HOS-a koji se tada još uvijek nalazio u Bogdanovcima (kasnije će otići u Vukovar), stavio je na sebe svećeničku stolu koju je pronašao u crkvi, uzeo molitvenik, stao pred grob i iščitao molitvu. Kako je on čitao, nas petnaestak koji smo se tamo nalazili, za njim smo ponavljali.

Veslali su i pobjeđivali zajedno. Zajedno su zarobljeni, a zajedno su i stajali ispred streljačkog voda...

Na žalost, žestoko granatiranje koje je ponovo započelo, prekinulo nas je u molitvi, pa nismo mogli dovršiti ukop. Učinili smo to kasnije, kada je granatiranje nakratko prestalo. Iz današnje perspektive teško je pravim riječima sve to opisati. Njihova strašna pogibija za sve je nas bila šok, ali nastojali smo naše poginule suborce i prijatelje, koliko god je to moguće u tim okolnostima ispratiti dostojanstveno'', završit će Vinko Žanić.

U jesen 1997. posmrtni ostaci svih osam poginulih su ekshumirani, a nakon identifikacije 22. studenoga iste godine, pokopani.

Lijepi dečki vukovarski, naša hrvatska mladosti, nismo vas zaboravili.

*Tekst je nastao u okviru projekta "Povijesno vjerodostojno prikazivanje Domovinskoga rata: Otrgnimo zaboravu heroje Domovinskog rata" kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.