Trumpova i Erdoğanova politika doveli suradnju SAD-a i Turske na vrlo niske grane

Među "revizionističkim" silama, dakle, ne spominje se Turska, no odnosi Ankare i Washingtona posljednjih su godina na vrlo niskim granama, što kulminira upravo ovih dana. Sukob SAD-a i Turske jedan je od onih prijepora koji uzrokuju tektonske promjene na geopolitičkoj sceni pa se vrijedi ukratko osvrnuti na njegove korijene i perspektive. 

Još od kraja Drugoga svjetskog rata Turska je predstavljala jednu od ključnih država saveznica SAD-a. NATO je formiran 1949., a Turska je ušla 1952. s Grčkom. Riječ je o ključnoj državi južnog krila NATO-a, državi od iznimne strateške važnosti (Bospor i Dardaneli) koja je kao interkontinentalna država na raskršću Europe i Azije važna poveznica s islamskim svijetom Bliskog istoka. Turska je, po brojnosti, druga najveća sila NATO-a (prema naoružanju to je Francuska) i donedavno ključan zapadni saveznik na Bliskom istoku.

Američko podupiranje Kurda

Odnosi SAD-a i Turske posljednjih su se godina zakomplicirali na nekoliko područja. Kao prvi front možemo označiti Siriju. Rat u Siriji posljednjih je godina mjesto nadmetanja velikih sila (tzv. proxy ratovi), onih regionalnog i globalnog karaktera. Turska SAD-u zamjera podupiranje Kurda na granici Sirije i Turske (sjeverna Sirija) koji su pod kontrolom tzv. Narodnih jedinca zaštite (YPG). Za Tursku YPG je produžena ruka Radničke partije Kurdistana (PKK) koja se bori protiv turskih vlasti od polovice osamdesetih godina 20. stoljeća te je Ankara smatra terorističkom organizacijom. 

U turskom zatvoru više od dvije godine boravio je Andrew Brunson, američki pastor koji je, od strane turskih vlasti, optužen za špijunažu u korist organizacije Fethullaha Gülena i kurdskih separatista. Brunson je na kraju pušten iz zatvora, no turske su vlasti početno odbijale njegovo izručenje SAD-u, nakon čega je Washington Turskoj uveo tarife na uvoz čelika i aluminija što je dovelo do velikog pada turske valute (40 posto). Turska je recipročno uvela carine na američke proizvode (putnički automobili, alkohol i cigarete), a turski je čelnik Recep Erdoğan pozvao sve stanovnike u Turskoj da što prije promijene svoje strane valute u liru kako bi ojačali domaću valutu. "S jedne strane su nam strateški partneri, a s druge, pucaju u nogu strateškome partneru", poručio je tada Erdoğan.

Fethullah Gülen

Odnose SAD-a i Turske jako komplicira i američko odbijanje da se spomenuti Fethullah Gülen izruči Turskoj. Riječ je o muslimanskom kleriku kojega Turska sumnjiči za pokušaj vojnoga udara 2016. u Turskoj. Upravo 2016. godinu možemo uzeti kao prekretnicu u američko-turskim odnosima. Erdoğan sumnjičavo gleda prema Washingtonu jer u pokušaju njegove smjene vidi i američke prste. Pogoršani odnosi sa SAD-om nagnali su turskoga čelnika na promjenu vanjskopolitičke orijentacije. U kolovozu prošle godine u razgovoru za New York Times Erdoğan je izjavio da je Turska ozbiljna u namjeri da nađe "nove prijatelje i saveznike".

Krajem 2015. godine Turci su u Siriji oborili ruski zrakoplov što je dovelo do velike krize odnosa Turske i Rusije. Međutim, nakon pokušaja vojnoga puča protiv Erdoğana 15. srpnja 2016. (čini se da su o ovome puču turskoga predsjednika obavijestile upravo ruske službe) dolazi do razvijanja snažne suradnje Ankare i Moskve, a pored toga Turska nastoji razvijati bolje odnose i s Kinom i zemljama BRICS-a.

Turska kupila ruske sustave S-400

Jedan od najuočljivijih rezultata tursko-ruske suradnje je potpisivanje ugovora o kupnji modernih raketnih sustava S-400. Do posljednjeg se trenutka činilo da bi SAD mogla prisiliti Tursku da odustane od kupnje ovoga sustava (prijetnje sankcijama), no prije nekoliko dana krenula je realizacija ugovora: prvi dijelovi sustava S-400 dostavljeni su u zračnu luku Murted nedaleko Ankare. Amerika se, dakako, protivi kupnji ruskih sustava. Washington tvrdi da sustav S-400 nije usklađen s NATO mrežom obrane pa može ugroziti borbene zrakoplove F-35. Zanimljivo je da SAD svojedobno nije želio Turskoj prodati svoje sustav Patriot, nego je na prodaju pristao tek nakon dogovora o kupnji S-400 sustava.

Nakon dostave komponenti sustava S-400 Turskoj, SAD je izbacio Tursku iz F-35 programa u čiju je realizaciju Ankara dosad uložila oko 1,25 milijardi dolara. Vidjet ćemo hoće li SAD posegnuti i za snažnijim sankcijama koje na legislativnoj razini Washingtonu omogućuje Zakon o suprotstavljanju američkim neprijateljima putem sankcija. Ovaj zakon predviđa sankcije za sve države koje bi obavljale znatne transakcije s ruskim obrambenim ili obavještajnim sektorom.

Daljnje zaoštravanje odnosa s Turskom nije u interesu SAD-a

S obzirom na to da je Turskoj izravno prijetio sankcijama ako kupi S-400, Washington je s jedne strane pod nesumnjivim pritiskom da pokaže ozbiljnost i ispuni prijetnje, što bi predstavljalo poruku i drugim državama, primjerice Indiji koja također želi kupiti ruski raketni sustav. S druge strane, Sjedinjene Države nemaju namjeru tek tako otpisati Tursku i nije im u interesu veće zaoštravanje odnosa s obzirom na uvodno spomenutu iznimnu geostratešku važnost te države. Daljnje zaoštravanje odnosa s Turskom ovu bi državu moglo dalje gurnuti u rusku i kinesku sferu utjecaja što bi bilo pogubno po interese NATO-a u bliskoistočnoj regiji.

Erdoğan je kupnjom sustava S-400 pokazao namjeru vođenja samostalne politike i nije isključeno da će, u slučaju da se Tursku eliminira iz programa razvoja F-35, kupiti ruske Suhoje Su-35. A to SAD-u nije u interesu jer Turska namjerava kupiti čak 100 borbenih zrakoplova. Iako će vjerojatno kratkoročno doći do zaoštravanja odnosa, dugoročno će SAD nastojati relaksirati odnose s Turskom, ali će potajno raditi na promjeni režima. Međutim, riječ o dugoročnijim planovima, jer iako je Erdoğan oslabljen nakon gubitka Istanbula, njegova je ukupna moć još uvijek vrlo velika.

Sukob Turske i Europske unije nije u interesu zemalja na tzv. balkanskoj ruti

Za kraj ove kratke analize treba istaknuti da bi se Turska uskoro mogla naći i pod sankcijama Europske unije. EU, naime, priprema paket mjera protiv Turske zbog protuzakonitih geoloških istraživanja u ciparskim vodama Sredozemnog mora, kojima se, ističe se u Bruxellesu, krši ciparski suverenitet. Riječ je o ogromnim nalazištima prirodnog plina u istočnome Mediteranu odakle bi se trebao graditi najveći podmorski plinovod do Italije. Cipar je proglasio isključivi gospodarski pojas koji, međutim, osporavaju Turska i jedino od Ankare priznata Turska Republika Sjeverni Cipar. 

U sporne vode prije nekoliko je mjeseci uplovio turski istraživački brod "Fatih" što je nedvojbeno predstavljalo provokaciju za EU i Atenu. Uzgred, Atena je od spora SAD-a i Turske za sada izvukla najveće benefite jer joj je Washington nedavno isporučio 70 izviđačko-borbenih zrakoplova OH-58D Kiowa Warrior i jedan transportni helikopter CH-47 Chinook. Eskalacija sukoba Turske i EU-a ponajviše nije u interesu zemalja koje se nalaze na tzv. balkanskoj ruti, jer upravo Ankara drži ključ za kontrolu migracija prema Europi. Još jedan izbjeglički val prema prostoru Balkana bio bi sigurnosno poguban za države na toj ruti, a predstavljao bi veliki sigurnosni izazov i za Hrvatsku.

Zaključno, očigledno je da Turska posljednjih godina nastoji voditi što je više moguće autonomniju politiku, koju je pretjerano kvalificirati kao politiku kojom se Turska ispisuje iz NATO-a i zapadne sfere utjecaja (kako tvrde neki analitičari), ali je svakako orijentirana prema jačanju veza s istokom. Kada se tome doda jačanje islamskog faktora  - orijentacije i perspektive turske vanjske politike postaju sve manje izvjesne i pouzdane. Jedno je, međutim, sigurno: Turska se ne zadovoljava položajem regionalne sile i želi postati globalni igrač (Ankara nije odustala od doktrine neoosmanizma). Koliko će to biti moguće s obzirom na unutarpolitičke probleme i regionalna krizna žarišta pokazat će budućnost.