DUŠEVNI SLADOLED

Trojanski konj, Kiklopske zidine i Tezejeva lađa: Tri scenarija raspleta migrantske krize

Ne zaustavi li se priljev migranata iz Afrike i Azije u Europu, jednadžba budućnosti Zapada gubit će sve više i više nepoznanica, a sutrašnjica europskih, pa tako i hrvatskoga naroda, počet će se lagano kristalizirati. Primi li Europska unija u idućih nekoliko desetljeća nekoliko milijuna ljudi koji su načelno zainteresirani za život na Starome kontinentu, promjene naše svakidašnjice neće se moći izbjeći. Te promjene odigrat će se po jednome od sljedeća tri scenarija (ili u njihovoj kombinaciji): u slučaju scenarija Trojanskoga konja, migranti će nepovratno izmijeniti narav Europe; u slučaju scenarija Kiklopskih zidina, Europa će se podijeliti na promigrantske i protumigrantske, okovanim granicama odijeljene tabore; u slučaju scenarija Tezejeve lađe, migranti će se inkorporirati u obrasce postojećih europskih identiteta.

03.11.2018. u 18:00
Ispiši članak

Je li 4. rujna 2015. godine, kada je Angela Merkel, u svojstvu njemačke kancelarke i neformalne predvodnice Europske unije, izrekla sudbonosne riječi "Mi to možemo", otvorivši time vrata Starog kontinenta nepoznatoj brojci migranata iz afričkih i azijskih zemalja, označio – neovisno o nejednakim intenzitetima migrantskog priljeva od 2015. do danas – otvaranje Pandorine kutije, početak kraja Europe kakvu poznajemo? U simboličkome smislu, nedvojbeno je tako, te će riječi kancelarke na zalasku budući naraštaji tumačiti u zlokobnome ili u vizionarskom ključu, ovisno o uspjehu najvećeg izazova pred kojim se Europa kao kontinent našla još od propasti Rimskoga Carstva. U usko znanstvenome, pak, smislu, migrantska se kriza mogla očekivati; različiti je stručnjaci – ne predviđajući, doduše, njezinu naglost ili intenzitet – najavljuju već desetljećima.

Željeli političari, novinari, intelektualci, aktivisti i obični građani o tome razmišljati ili ne, izostanu li nagli politički zaokreti i masovno zatvaranje granica, Europa će u idućih nekoliko generacija postati temeljito preobražen kontinent. Svi pokazatelji svjedoče o tome; kako oni demografski, tako i gospodarski, ali i klimatski, pa i geopolitički, a svi trendovi – pa makar se i ne umnožavali geometrijskom progresijom – ukazuju na jednostavan poučak: domicilnog će stanovništva diljem Europe u nadolazećim desetljećima biti sve manje, a onoga useljenog sve više. U skladu s navedenim, svaka odgovorna politika, bilo na razini pojedinih država ili Europske unije u cjelini, mora donijeti nedvosmislenu odluku o stupnju otvorenosti ili zatvorenosti svojih granica, brojci migranata koje će uzeti pod svoje, kao i modalitetima  njihova raspoređivanja i zapošljavanja u novim zemljama.

Kakve će, dakle, biti posljedice migrantske krize? Pod pretpostavkom da priljev afroazijskih pridošlica neće čarobno prestati, to jest da će europske starosjedioce nastaviti pustošiti "bijela kuga", da će se među došljacima nastaviti demografska eksplozija, kao i da građanski ratovi u njihovim domovinama neće tako skoro završiti, nudi nam se nekoliko glavnih scenarija, koje možemo sažeti u tri sintagme iz grčke mitologije: scenarij Trojanskoga konja, scenarij Kiklopskih zidina i scenarij Tezejeve lađe. Iako je većini ljudi izrazito teško zamisliti da će bilo što ikada biti drukčije negoli je sada, pretpostavimo – barem kao mentalnu vježbu ili spekulativnu igru imaginacije – da će do tektonskih promjena u idućih nekoliko desetljeća nedvojbeno doći, kao i da su te promjene neizbježne. "Normalni ljudi", pisao je David Rousset, "ne znaju da je sve moguće".

Trojanski konj

Homerovski scenarij Trojanskoga konja podrazumijeva ono što su pojedini analitičari, poput Bernarda Lewisa, nazivaju "mirnom invazijom" ili "islamizacijom" Europe, a što ne uključuje tek završni čin raskršćanjivanja donedavno najkršćanskijeg kontinenta, nego i kolektivnu promjenu etičkih, političkih i općekulturnih normi u većini najznačajnijih europskih zemalja, što bi označilo i krah prosvjetiteljskog projekta sekularnosti, dok bi moderne nacionalne identitete – zasad tek načete multikulturalno-globalizacijskim idealima – potisnulo na društvene rubove, ili u okrilje intelektualnih i kulturnih elita staroga kova. Takav rasplet, naravno, nije moguć preko noći; no ipak, mnogi se sveobuhvatni i transformativni povijesni fenomeni odvijaju znatno munjevitije negoli to itko isprva može pretpostaviti, pa su tako čak i stručnjaci za migracije, poput dvojca Castles i Miller, autora studije Doba migracija, prije dvadeset godina ustanovili kako – unatoč svijesti o migracijama kao očekivanom trendu sutrašnjice – vjerojatnost velikog priljeva afričkoga stanovništva u Europu u skoroj budućnosti i nije odveć velika.

U slučaju ostvarivanja scenarija Trojanskoga konja, koji je Hrvoje Zekanović nedavno u Hrvatskome saboru oslovio "kolonizacijom", na tragu Pariške izjave  dijela konzervativnih europskih intelektualaca u kojoj stoji kako je "imigracija bez asimilacije kolonizacija", Europu bi opsjeo duh beskonačnih sukoba nalik bliskoistočnima, koji bi izrastali iz međuigre i međusobnog pothranjivanja ekstremnih političkih i parapolitičkih opcija za očuvanje staroga europskog identiteta i džihadističkoga terorizma. Stvori li se kritična masa afroazijskih došljaka, prijelaz iz staroeuropskog u neko novo društveno stanje može biti i miran, na tragu Houellebecqove vizije iz romana Pokoravanje, gdje građani Francuske, djelomice iz konformizma i inercije, a dijelom na inicijativu značajna postotka useljenika i njihovih potomaka, demokratskim putem izabiru islamsku političku opciju, preobražavajući Francusku iz zemlje-pionira radikalna sekularizma u avangardu europskog šerijata. Da je ovakav scenarij najpoticajniji za književno stvaralaštvo distopijskoga tipa, potvrđuje i Raspailov roman iz 1970-ih godina Kamp svetaca, koji se uglavnom čita kao anticipacija onoga što se u posljednje vrijeme događa u Europi, kao i onoga što bi je tek moglo zadesiti.

Ostvarenje scenarija Trojanskoga konja, dakle, ostavlja više mogućnosti razvoja europskog kontinenta. S jedne strane, ona bi mogla postati kontinent građanskih ratova, potpirivanih permanentnim strepnjama od terorističkih napada; s druge strane, svojevoljno preobraćeni kontinent unutar kojega se, samom činjenicom "velike zamjene" stanovništva o kojoj je pisao Renaud Camus, useljeničko pučanstvo koje će kroz godine zamijeniti ono starosjedilačko plebiscitarno opredjeljuje za nove vrijednosne sustave.

No postoji barem još jedna mogućnost razvitka Europe u slučaju "trojanskog" scenarija, a to je pokušaj pretvaranja čitava kontinenta u eksperiment Sjedinjenih Država Europe, za čime je žudio, među ostalima, dojučerašnji predsjednik SPD-a Martin Schulz, a uslijed čega bi lako moglo doći do pokušaja uspostavljanja nekih novih, postnacionalnih identiteta među ljudima "miješane rase", o čemu je za svojeg predsjednikovanja govorio Sarkozy, zagovarajući "križanje" Francuza i useljenika, ako je potrebno, i prisilnim putem. Nešto slično je nedavno govorio i aktualni predsjednik Bundestaga, Wolfgang Schäuble, koji u migrantima vidi "inovacijski" genetski "potencijal". No prije pretpostavke o zavjeri političkih elita protiv europske duhovne, nacionalne i politološke tradicije valja pretpostaviti kako su i same elite neodlučne, prepuštene beskonačnim lutanjima i ovisne o proturječnim interesima, posebice uzmemo li u obzir kako je isti taj Schäuble kasnije javno zažalio za Merkelinom politikom dobrodošlice, kao i da je sama kancelarka – koja je tek nekoliko godina prije politike otvorenih vrata izjavila kako je ideal multikulturalizma propao – ponovno revidirala svoja stajališta, ograničivši priljev migranata. Takva bi neodlučnost također mogla dovesti do odigravanja "trojanskoga scenarija", a svim njegovim potencijalnim uobličenjima zajedničko je dokidanje onoga što Europa jest, dakle – Europe kao takve.

Kiklopske zidine

I dok prethodni scenarij podrazumijeva često rabljenu metaforu tajne infiltracije kao u slučaju Trojanskoga rata, evociranje Kiklopskih zidina u Mikeni – a one su toliko impozantne da su ih, prema antičkoj mitologiji, u stanju bili sagraditi jedino spomenuti divovi – može poslužiti kao slikovita aluzija na izolacionističke politike pojedinih europskih zemalja, koje svoj identitet i kulturu žele očuvati petrificiranim. Glavni nositelj takvih tendencija dugogodišnji je mađarski premijer Viktor Orbán, najodlučniji protivnik migracije afroazijskoga stanovništva u Europu. Na razini političkih elita donedavno usamljen, Orbán u zadnje vrijeme pridobiva sve više saveznika, napose u središnjoj Europi te na južnim i istočnim granicama Europske unije i Schengena. Spregu valova migracije od 2015. godine naovamo i otvorenost nebrojenih eminentnih političkih figura iz briselske hijerarhije, o čemu je nekidan pisao Mate Mijić, dekonstrukciji europskoga identiteta, Orbán tumači kao "napad usmjeren na temelje našeg poimanja svjetskog poretka", pri čemu se pod riječju "naše" razumijeva europska i zapadna, kršćanstvom nadahnuta civilizacija.

Prema Orbánu, "reforma Europske unije može započeti tek kada se imigracija okonča", a ilegalni migranti – "čija je kultura", kako kaže, "u dramatičnome kontrastu s europskom kulturom" – trebaju biti premješteni "izvan teritorija Europske unije". Nastup mađarskoga premijera utemeljen je na njegovu uvjerenju kako jaki migrantski identiteti s vremenom poražavaju slabe,  poput onih europskih. "Sviđalo se to nama ili ne, u pogledu poštovanja života, optimizma, odanosti, podređivanju pojedinačnih interesa i ideala općima, muslimanske su zajednice danas snažnije od onih kršćanskih", ističe Orbán. Dvojbeno je, međutim, može li se europski identitet, posebice na institucionalnoj ili zakonodavnoj razini,  još uvijek poimati kršćanskim, pa se čini kao da Orbán ponavlja istu pogrešku na kojoj ustraje i Erdoğan kada prijeti "ratom križa i polumjeseca". 

Kada bi europski identiteti danas bili kršćanski, to bi značilo da su još uvijek snažni; međutim, unatoč činjenici što ovdje kršćanstvo nije jedini čimbenik identitetske ukorijenjenosti, pa ni dekristijanizacija nije jedina posljedica identitetske dekonstrukcije, Europa će sutra moći postati bojnim poljem samo dvaju onostranih koncepata: islama i New Age novopoganstva, čije su manifestacije nerijetko prekrivene krinkom ateizma. Ne preokrenu li se ti procesi, kršćanstvo će sve više postajati religijom periferije.

Upravo na tome tragu, te periferije – koje migrante ne žele jednakim intenzitetom kojime migranti ne žele njih – u nadolazećim bi desetljećima mogle prerasti u različita formalna ili neformalna savezništva, sa svojevrsnim izvorištem u suverenističkoj Višegradskoj skupini, koju danas čine Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska, a čija snaga proizlazi upravo iz zajedničkoga oponiranja glavnini briselskih naloga povezanih s migrantskim kvotama. U ovome trenutku se čini kako se takvim zemljama, pored susjedne im Austrije, pridružuje i Italija, no nije nemoguće da se europski raskol na promigrantske i protumigrantske blokove dogodi po otprilike istim onim granicama koje su do pada Berlinskoga zida dijelile liberalno-demokratsku Europu od one komunističke. U slučaju takva razvoja događaja, glavno bi pitanje bilo bi li postojala neka skupina zemalja koja ne bi posve pripadala nijednome bloku – primjerice, Italija – kao i gdje bi se našla Hrvatska, zemljopisno povezana s potencijalno protumigrantskim, a htijenjima aktualne političke elite s promigrantskim blokom. Dok scenarij Trojanskoga konja podrazumijeva transformaciju čitava kontinenta, scenarij Kiklopskih zidina predviđa novoblokovsku podjelu Europe.

Tezejeva lađa

Scenarij Kiklopskih zidina koje "novu" Europu odjeljuju od "stare" Europe, posvećene očuvanju starih identiteta i kulturne, intelektualne i duhovne baštine – prevladaju li se neki tradicionalni međunacionalni animoziteti – naknadno mogao dovesti i do krnjeg ostvarenja vizije "euroazijanizma" Aleksandra Dugina, pri čemu bi se Rusija na konzervativističkoj potki povezala s članicama bivšega Istočnog bloka, dok bi zemlje središnje i zapadne Europe multikulturalnu sreću mogle potražiti u jačanju savezništva s poslijetrumpovskim Sjedinjenim Američkim Državama, pa bi opreka između prve i druge skupine zemalja ujedno značila i opreku između "progresivna" i "konzervativnog" bloka. Mogući su, naravno, i zakučastiji raspleti: savezništvo transverzale Baltik-Jadran kao "treće snage" između zapadne Europe i Rusije. No scenariju koji najviše podsjeća na održavanje statusa quo  možemo pridati svojstva Tezejeve lađe, objekta glasovita paradoksa koji se obično vezuje uz njegova popularizatora Plutarha, a glasi: zamijenimo li jednome brodu jedra i svaku pojedinu dasku, je li to još uvijek onaj isti brod? U kontekstu migrantske krize, taj se paradoks može preformulirati u pitanje: promijeni li nacija u značajnoj mjeri svoj etnički sadržaj, je li i dalje riječ o istoj naciji?

Pod pretpostavkom da je odgovor na to pitanje potvrdan – nacionalni sastavi i pripadajući im identiteti ionako se oblikuju u stalnome povijesnom fluktuiranju različitih etničkih skupina – onda apsorpcijska moć europskih nacionalnosti dugoročno može utjecati i na značajan dio migranata koji danas pristižu na Stari kontinent. Nisu, naposljetku, niti svi useljenici nalik neintegriranim muslimanima u zloglasnome kvartu Molenbeek u Bruxellesu, sinegdohi čitave Europske unije, a odakle se regrutiraju ISIL-ovi simpatizeri, borci i teroristi. Ovaj scenarij zapravo je svojevrsna sinteza prethodna dva, no da bi se ostvario potrebna je snažna i artikulirana migrantska oporba onim migrantima koji su – ironično, s obzirom na smjer svojega kretanja – prepušteni protuzapadnjačkim sentimentima. Štetna uloga Zapada u bliskoistočnim katastrofama, dakako, nije prijeporna, no ta činjenica ne bi smjela značiti da Zapad treba promatrati jednoznačno, kao istoznačnicu za imperijalizam ili kolonizaciju. 

Zapad je – što je prije čitava stoljeća shvatio i Atatürk – mjera sviju stvari što se kulture i politike tiče; ako se u državno-pravnome kontekstu želi napredovati, potrebno ga je uzeti za uzor. Jacques Derrida je, kao alžirski Židov, imao razloga opirati se francuskome kolonijalizmu, no Francuska je, u duhovnome smislu, oduvijek bila njegovom domovinom. Problem stoga nije u "previše Zapada" – upravo suprotno, mogli bismo pojednostavljeno zaključiti kako se problemi Zapada pojavljuju onda kada se Zapad odriče sebe sama. 

Da bi se, međutim, nepregledne tisuće migranata koji iz mjeseca u mjesec pristižu u Europu uopće mogle uklopiti u postojeće nacionalne obrasce potreban je još jedan preduvjet, to jest zaokret u europskoj samopercepciji: ne cijenimo li sami vlastitu baštinu, kako takvo što možemo očekivati od pridošlica iz drugih kultura? "Plemenito divljaštvo", opće mjesto iz Rousseauova prosvjetiteljskog mita, implicira viđenje zapadnjaštva kao nužno iskvarene i dekadentne kategorije, a brojni se Europljani, uzimajući je kao nešto samorazumljivo, danas ponašaju u skladu s tom predrasudom, ne osvješćujući pritom činjenicu da su upravo iz tradicije europske znanstvene i misaone izvrsnosti proistekli temelji društava koja migranti žele naseliti. Moderni nacionalni identiteti nadživjeli su već mnoge fenomene koji su trebali označiti njihov svršetak, poput komunističke ideologije. Bi li tada bilo zamislivo da, za toliko-i-toliko godina, srpski Arapin i hrvatski Afrikanac žučljivo raspravljaju tko je započeo Domovinski rat, ili da se dvije Hrvatice bliskoistočnog podrijetla, glava ovijenih feredžama, upuste u strastvenu svađu o partizanima i ustašama?

Kombinacije različitih scenarija

Unatoč tome što će se, u ovome pokušaju trezvenoga prorokovanja, prosječnome čitatelju treći scenarij učiniti jednako utopističkim koliko će mu se prvi učiniti kataklizmičnim, kao svojevrsna utjeha, ali i klica novih strahova može poslužiti pretpostavka da se nijedan od navedenih scenarija neće ostvariti u svojoj punini; ono što čeka Europu – nastavi li se vrijednosna konfuzija i ne prevladaju li protumigrantske opcije poput Kurzove ili Salvinijeve – bit će kombinacija navedenih mogućnosti, naime "trojanskoga", "kiklopskog" i "Tezejeva" scenarija. Koja država će proživjeti invaziju i prevrednovanje svojih temelja, koja će se izolirati, a koja uspjeti inkorporirati izvaneuropske pridošlice u okvire tradicionalnog poimanja vlastite narodnosti, nemoguće je predvidjeti. Realizacija pak "trojanskoga" ili "Tezejeva" scenarija također ovisi o mnogim čimbenicima, od kojih najvažnije možemo svesti na domenu elementarne logike, to jest brojčano stanje migranata koji će u svaku konkretnu zemlju stupiti, kao i udio koji će činiti u njezinu cjelokupnome stanovništvu: što ta cifra bude veća, to je bliži "trojanski", što bude manja, to je izgledniji "Tezejev" scenarij.

Naposljetku, kombinacija tri ovdje navedena scenarija nije ostvariva samo u kontekstu čitave Europe ili Europske unije, nego i na razini svake pojedine države, pa bi tako samo neki dijelovi nekih zemalja mogli postati odvojeni od matice, isprva masovnim migrantskim naseljavanjem, kasnije uspostavom paralelna društva, a naposljetku – zašto ne? – i scenarijima nalik kosovskome. Pametnije bi stoga bilo naseljavati migrante ravnomjerno po različitim dijelovima zemlje, a ne ih u većim skupinama koncentrirati na jedno mjesto, gdje će lako i gotovo spontano formirati paralelna društva s vrijednosnim sustavima nepodudarnim s domicilnim zakonima, normama i običajima. Držimo li integraciju useljenika poželjnim ciljem, tada paralelna društva treba prepoznati kao ponajveću prijetnju za, plenkovićevski rečeno, društvenu stabilnost Hrvatske, koja još uvijek nije zatvorila granice kao njezine sjeverne, schengenske susjede, pa se izlaže riziku da tisuće migranata koji su krenuli prema središnjoj Europi ovdje ostanu zatočeni protiv svoje volje.

Može li nacionalizam, definiramo li ga kao politički artikulirano domoljublje, preživjeti kao obrazac u nacionalnim državama koje čine Europsku uniju, i nakon što se etnički sastav kontinenta uvelike izmijeni, ili će se modusi kolektivističkoga identitetskog samopoimanja na neki novoplemensko-protuprosvjetiteljski način, preobraženi do neprepoznatljivosti, rekonceptualizirati? Preduvjet uspješne integracije novopridošlog stanovništva nije bespolno, ateizirano i anacionalno društvo, kao niti posve zatvoreno društvo monolitnog identiteta, nespremno prihvatiti ljude drugih rasa, nacionalnosti i vjeroispovijesti. Europsku uniju izjedaju kaos i posvemašnja izgubljenost pred izazovima vremena. Plenković i Grabar-Kitarović ne bi smjeli kalkulirati, skupljajući poene kod potencijalnih poslodavaca u euroatlantskim institucijama, a u očekivanju nekog suvislog naloga s vrha piramide. U ovome trenutku, razumno bi bilo zatvoriti granice.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.