Trideset i jedna godina od sloma herojske obrane Vukovara i srpske opsade i okupacije Grada

25. kolovoza 1991. – Početak Bitke za Vukovar

Svjedoci će ispričati kako su se sirene za opasnost 25. kolovoza 1991. oglasile u 10 sati i deset minuta. "Kao da je netko otvorio vrata pakla" – reći će, a ono što će uslijediti naredna tri mjeseca u povijesti će ostati zapisano kao "Bitka za Vukovar".

Dana 25. kolovoza 1991. godine, oko sedam sati ujutro, na Borovskoj cesti, nedaleko od položaja poznatijeg kao "SLON", sukladno zapovijedi Blage Zadre da se zaustave i pregledaju vojna vozila koja su u Borovo Selo navodno vozila hranu i kruh, a postojala je osnovana sumnja kako pobunjenim Srbima i četnicima prevoze i oružje i drugu vojnu opremu, branitelji su pokušali zaustaviti vojni kamion TAM, koji je, ne želeći ga zaustaviti, vozač kamiona skrenuo s ceste na zemljani put gdje je naletio na protutenkovsku minu koja je eksplodirala, pri čemu je jedan vojnik JNA poginuo, a tri su bila ranjena.

Kako je prethodnog dana, prema zapovijedi tadašnjeg zapovjednika obrane i Zbora narodne garde u Vukovaru, Ivice Arbanasa, Luka Andrijanić (s posadom protuavionskog topa; Zvonko Hincak, Josip Jakobović i Antun Begčević) oborio dva aviona JNA, taj događaj, kao i događaj na Borovskoj cesti, bili su povod da JNA izvede tenkove iz vojarne i krene prema Trpinjskoj cesti, nakon čega je ubrzo počeo napad koji će se pretvoriti u opći, pri čemu se JNA, koja je do tada glumila suzdržanost, otvoreno svrstala na stranu srpskih terorista i njihovih paravojnih formacija.

Nakon što je obrana Trpinjske ceste uzbunjena zbog vijesti o dolasku tenkova, prema zapovijedi Blage Zadre, njegov sin Robert i Božo Bionda, pripadnik ATJ Lučko koji je dragovoljno došao u Vukovar, među prvima su pojurili zauzeti položaj u Industrijsku ulicu, na izlazu prema Borovskoj cesti. Za to vrijeme, tenkovi i transporteri JNA već su otvorili vatru, najprije gađajući vagon koji se nalazio kako prepreka na pružnom prijelazu, a potom je jedan transporter zauzeo položaj pored ugostiteljskog lokala na samom križanju Trpinjske i Borovske ceste, neposredno na mjestu današnjeg kružnoga toka.

Želeći transporter pogoditi tromblonom, Božo Bionda je iz Industrijske ulice pokušao pretrčati čistinu na suprotnoj strani i zauzeti bolji položaj, no dok je pretrčavao ulicu pogođen je rafalom iz mitraljeza upravo s tog transportera. Budući da, zbog žestokog napada branitelji nisu mogli prići Božinom tijelu, neki njegovi suborci su se plašili kako je Božo iskrvario, no obdukcija će pokazati kako je bio pogođen sa sedam metaka, od kojih je jedan bio u srce.

Iako je točno mjesec dana ranije, 25. srpnja, u sukobu s teroristima koji su, prema izvješću MUP-a "dospjeli u naselje Lužac i automatskim oružjem i eksplozivnim sredstvima napali pripadnike Ministarstva unutarnjih poslova", poginuo Ante Glavinić, pripadnik Specijalne postrojbe Ministarstva obrane, Bojne Zrinski, Božo Bionda ostat će zapisan kao prvi branitelj tijekom Bitke za Vukovar koji je poginuo u borbenim djelovanjima.

14. rujna 1991. – Gorjelo je i nebo i zemlja

U povijesti bitke za obranu Vukovara 14. rujna 1991. ostat će zabilježen kao dan kada je počela jedna od najžešćih sveopćih napadnih operacija tzv. JNA- a, potpomognute brojnim paravojnim srpskim i četničkim snagama. Nakon prethodnoga raketiranja i bombardiranja grada kazetnim bombama, započeli su kombinirani pješačko-tenkovski napadi iz svih smjerova.

Dana 14. rujna '91. JNA i srpske paravojne snage i četnici, iz svih smjerova, započeli su opći napad na Vukovar. Napadu je prethodilo raketiranje i bombardiranje grada kazetnim bombama iz zrakoplova JNA i granatiranje teškom artiljerijom iz okolnih sela s pretežitim srpskim stanovništvom te s druge strane Dunava. A potom su krenuli tenkovi i pješaštvo.

U Borovu naselju, branitelji Trpinjske ceste, Hercegovačke i Slavonske ulice, hrabro su odolijevali napadima iz smjera Trpinje, a očajnička borba se vodila doslovno za svaku kuću.

Marin Mrđen, branitelj Trpinjske ceste, prisjetit će se: "Toga dana, Marko Babić je uništio tenk, prvi od ukupno četrnaest oklopnjaka koje je zaustavio. On je do tada već imao izuzetan autoritet među nama, osobito među dečkima koji su došli sa strane. Tijekom jednog od prvih napada, rekao je: 'Dečki, nema bježanja! Ako se budemo povlačili, povlačit ćemo se zajedno!'. Toga dana, momak koji je imao osu, ne sjećam se više iz koje je postrojbe bio, zaledio se. Doslovno, ni makac. Nije to za čuditi, strašno ih je bilo vidjeti kako prilaze, slušati zvuk i škripu gusjenica. Nas trojica, Marko, Marinko Leko i ja, stajali smo uz njega. Nitko od nas prije nije rukovao osom. Marinko i ja se nismo usudili pucati, a tenk je prilazio sve bliže. Onda je Marko opsovao i rekao momku – 'Pokaži mi kako to radi!'. Potom je naciljao i opalio… Kad je vidio da ga je pogodio, okrenuo se prema meni, nasmijao se, onako, onim svojim prepoznatljivim osmijehom i podigao ruku – 'Nabaci!'.

Dok su branitelji Trpinjske ceste pružali grčeviti otpor agresoru koji ih je napadao, Tuna Čibarić se nalazio u Slavonskoj ulici koja je potpadala pod zonu njegove odgovornosti, kao prvi zapovjednik punkta kasnije poznatoga pod imenom Zolja. Kada je uočio tenkove koji iz smjera Trpinje preko tzv. Orlovače nailaze prema Slavonskoj ulici, zapovjedio je evakuaciju civila, ponajprije žena, djece i staraca koji su bili skriveni po podrumima kuća. Tada je, pred tenkovima i pješačkom silom koja je nadirala, a s obzirom na to da nisu raspolagali nikakvim protuoklopnim sredstvima, zapovjedio povlačenje branitelja prema Bilogorskoj ulici te je na položaju ostao potpuno sam. Pružao je žestok otpor neprijatelju sve dok nije pogođen strojnicom s tenka koji je ušao u ulicu, a potom, tek tridesetak metara od njegove obiteljske kuće, istim tenkom nečovječno pregažen. Nekoliko sati prije, nakon što su zauzeli dio Trpinjske ceste, četnici su zarobili i u smjeru Trpinje odveli civile hrvatske nacionalnosti, među kojima su se nalazili i roditelji Tune Čibarića, Cecilija i Miko Čibarić. Njihova sudbina do danas nije poznata, a tijela nisu pronađena kako bi bila dostojno pokopana.

Ivan Dujmović, dragovoljac iz Kukujevaca, pripadnik 4. bojne 3. brigade ZNG-e, prisjetit će se:

"Blago Zadro je tražio nekoga od nas iz garde za ispomoć na Trpinjskoj cesti i ja sam se sam javio. Nisam bio Vukovarac i bilo mi je svejedno na kojem ću položaju biti. Dodijeljen sam Petru Šinkoviću, kao pomoćnik, nosio sam mu mine za RPG. Petrove pogibije dobro se sjećam, kao da se sve dogodilo jučer. Na Trpinjskoj cesti se otvorio pakao, tako se barem meni činilo. Iz potkrovlja jedne kuće pogledao sam prema Trpinji i sledio sam se, taj prizor ni danas nisam zaboravio. Nepregledni niz tenkova i transportera, već su duboko ušli na Trpinjsku cestu, a još uvijek su izlazili iz sela. Pored svakog oklopnjaka, s obje strane, hodala je pješadija s punom opremom. A nas… To nije bilo povlačenje, nego spašavanje golih života. I prije je bilo napada i pucanja, ali tada sam prvi put doživio rat u svom njegovom užasu. Krovovi su gorjeli, crjepovi pucali, zatvorene životinje su zavijale, svinje su skvičile, pokušavale probiti svinjce u kojima su bile zatvorene… Jedan naš suborac, u panici, htio se predati, no tada bi otkrio i gdje se mi nalazimo i nismo mu dopustili… Loše vijesti su stalno pristizale, ušli su i u Slavonsku ulicu i tamo nemilosrdno gusjenicama pregazili ranjenog Tunu Ćibarića. Izbijali su sa svih strana i redom iz tenkova gađali kuće, činilo se da i nebo gori. Mi smo se povukli s Trpinjske u Hercegovačku ulicu jer su nadirali i tu, sa stražnje strane, kroz voćnjake, iz smjera Orlovače i ostali smo u okruženju. Uletjeli smo u dvorište Kačmarove kuće i zauzeli položaj. Ispred nas, iz dubine ulice prilazio je transporter i Petar je s pripremljenim RPG-om čekao prigodu da ga pogodi".

Branitelj Trpinjske ceste, Vinko Mažar, nastavit će: "Imao sam sigurniji položaj od Pere, pucao sam skriven iza kamiona koji je bio parkiran u ulici. Vidio sam ga kako je nekoliko puta provirio iza kuće i doviknuo sam mu da ne radi to, da će ga pogoditi, kao da sam znao. A onda sam vidio kako je pao. Odjurio sam preko u dvorište, bio je sav krvav, nisam znao gdje je točno ranjen, dok smo mu pokušavali pomoći, izdahnuo je. Odnijeli smo ga iza garaže koja je bila u dvorištu i tamo smo ga prekrili najlonom i travom kako ga četnici ne bi pronašli, iživljavali se na njemu ili ga fotografirali".

Kako su branitelji koji su držali liniju obrane prema Borovu Selu napad uspješno odbili, zaprimili su od Blage Zadre poziv za pomoć protuoklopnim sredstvima jer je neprijatelj tenkovima uspio doći gotovo do Mjesne zajednice, danas nazvane upravo po generalu Blagi Zadri. Anđelko Burilo upitao je Zadru preko telefona može li se do Mjesne zajednice doći vozilom kako bi prije stigli, na što mu je Blago Zadro odgovorio kako u tome trenutku može.

Međutim, dok su protuoklopna sredstva utovarena u kombi, situacija se na Trpinjskoj cesti mijenjala i pogoršavala iz minute u minutu.  U ispomoć, u Citroenovu kombiju, krenuli su Ante Vrbat, Anđelko Burilo, Željko Hrgović, Pejo Glavašević i Zdenko Biki. U trenutku kada su iz Ličke ulice izbili na Trpinjsku cestu, prema izjavi preživjelih, cijev tenka koji se uspio probiti do Mjesne zajednice, a koji je bio udaljen tek nešto više od pedesetak metara, već je bila spuštena.

Branitelji u kombiju nisu imali nikakve mogućnosti izbjeći izravan pogodak koji je uslijedio odmah nakon toga. Već od prvoga pogotka Ante Vrbat, koji je vozio, i Pejo Glavašević, koji je bio na mjestu suvozača, na mjestu su poginuli. Detonacija je, zajedno s bočnim vratima, iz kombija izbacila Anđelka Burilu, Željka Hrgovića i Zdenka Bikija, što im je spasilo živote jer je drugi tenkovski pogodak uslijedio odmah nakon toga. Nakon pogibije Ante Vrbata i Peje Glavaševića, tijekom duge i žestoke borbe koja je trajala nekoliko dana, pristup njihovim tijelima nije bio moguć; tek kada su branitelji Trpinjske ceste uspjeli potisnuti četnike i tzv. JNA, Ante Vrbat i Pejo Glavašević prenijeti su u vukovarsku bolnicu, a potom pokopani.

Dok je ostatak grada pružao očajnički otpor agresoru, žestokom napadu prema gradskoj četvrti Sajmište, pridružili su se i tenkovi i pješadija koju su najvećim dijelom činile srpske paravojne formacije te domaći, pobunjeni Srbi sa svojih položaja između sela Negoslavci i Petrovaca.

Jedan dio Sajmišta branile su postrojbe koje će kasnije biti integrirane u 204. vukovarsku brigadu, a dio Sajmišta između petrovačkog i negoslavačkog puta, branili su pripadnici 4. bojne 3. brigade ZNG-e, pod zapovjedništvom Ivice Arbanasa. Bokove prema Petrovoj Gori i s druge strane, prema tadašnjoj kasarni, čuvali su branitelji pod zapovjedništvom Petra Kačića i Josipa Tomašića Ose.

Iako su bili malobrojniji i slabo naoružani, branitelji su pružali žestok otpor, no nakon nekog vremena, pod silinom napada, bili su prinuđeni na povlačenje. Neprijateljske snage iz Petrovaca spojile su se s onima na Petrovoj gori, a one iz Negoslavaca, s neprijateljima koji su se nalazili u kasarni. Veliki dio branitelja našao se u potpunom okruženju, pa su unatoč pozivima na predaju, kroz minska polja krenuli u proboj između Petrovaca i naselja Petrove Gore, a potom prema Bogdanovcima. U gotovo bezizlaznom položaju, u središnjem dijelu između negoslavačkog i petrovačkog puta, ostali su Milan Ostrun, Ivan Janko – Cigo, Stjepan Gajčević - Baja i Stjepan Turkalj, pripadnici 4. bojne 3. gbr. ZNG-e.

Pokušavajući se probiti iz okruženja, puzali su kroz kukuruze, a potom kroz vrtove stigli do kuće na završetku uske ulice koja je izbijala na cestu prema Petrovcima. Ne znajući da je taj dio već pod srpskom kontrolom, u zabludi kako su osobe koje su ugledali branitelji, kobnom pogreškom uputili su se prema kući osamdesetak metara dalje, ispred koje su se, zapravo, nalazile paravojne neprijateljske jedinice. Lovašanin Slavko Turkalj, jedini od četvorice gardista koji se uspio spasiti, dok su preostala trojica zarobljena, ispričat će detalje njihova zarobljavanja: 

"U jednom trenutku začuo se povik:'‘Diži ruke!'. Uspravio sam se i podigao pogled prema toj grupi. Oni su stajali na verandi i gledali prema nama, a jedan koji je imao bijeli povez oko glave ugledao je u tom trenutku i mene i viknuo: 'I ti, diži ruke, opkoljeni ste!'. Bio je to pravi šok, tek tada mi je doprlo do glave da su to četnici... Ivan Janko, Milan i Gajčević su stajali desetak metara dalje od njih, također podignutih ruku. U trenutku mi je jedna misao proletjela kroz glavu: 'Pa, zašto ja stojim, tu?'. Gotovo nagonski sam se okrenuo i potrčao prema starom kamionu i zamaknuo iza njega... Sunce je već zašlo, padao je mrak, kad sam se uspio probiti do Dudika, na Mitnici, znao sam da taj dio grada drži hrvatska policija…".

Prilikom zarobljavanja, Milan Ostrun imao je kod sebe motorolu koja mu je oduzeta i to je bilo prvi puta da su pripadnici neprijateljske vojske stupili u neposrednu vezu s braniteljima. Na žalost, iskoristili su je kako bi ispričali surove detalje kako su i na koji način mučili te nakon toga svirepo ubili Ivana Janka vežući ga razapetog za željeznički vagon, a potom pucajući u njega iz tenka. O točnoj sudbini ostalih zarobljenih, Milana Ostruna i Stjepana Gajčevića Baje, nije se odmah znalo, premda je ona bila izvjesna. Svjedoci koji su preko svojih motorola slušali grozne prijetnje što će sve četnici učiniti njihovim suborcima i danas se prisjećaju jezivih krikova koji su se čuli u pozadini: "Tko zna što su im, nesretnicima, radili" – reći će jedan od njih.

U monografiji 4. bojne 3. gbr ZNG-e, ostat će zapisano: "Dana 14. rujna naše brojčano male snage nisu mogle izdržati. Marin Šmaholc je ostao sa svojom manjom skupinom zadržati neprijateljsko pješaštvo, ali i lijevu i desnu stranu su probili tenkovi, pa se on i suborac Juraj Tadić povlače sami, među zadnjima. Četnici s Petrove Gore i iz vojarne se spajaju i oni ostaju u obruču. Ne znajući da su u okruženju, misleći da naše snage još drže te položaje, užurbano se kreću prema gradu. Uspjeli su doći do pruge blizu ceste u Proleterskoj ulici, prema Vuteksu (danas Ulica Vijeća Europe op.a.). Kad su htjeli pretrčati prugu, zasipa ih rafal i Marin odmah pada. Tadić ga pokušava podići, ali nije pokazivao znakove života. Juraj se vraća nazad, a Marin ostaje na pruzi…".

A Juraj Tadić će se prisjetiti: "Tog dana, četnici su nam probili obrambenu crtu i ostali smo odsječeni od svojih suboraca. Nas petorica smo ostali u okruženju, Marin Šmaholc, Aleksandar Laba, Veljko Kosić s Krka, zapovjednik jednog voda Damir Romoda i ja. Budući da nam pomoć nije stizala, krenuli smo u proboj, cilj nam je bio Dudik, na Mitnici. Četnici su bili svuda oko nas, čuli smo ih. Nismo poznavali teren i u poljima suncokreta smo izgubili orijentaciju, izgubili se i razišli. Marin i ja smo krenuli uz prugu na koju smo naišli, mislili smo kako idemo prema našima, prema Vuteksu. U jednom trenutku, sumrak je već bio, Marin je prvi izašao iza jedne kuće i odmah pao pokošen rafalom iz puške. Nakon što sam vidio da ne daje znakove života, bacio sam se prema nekoj rupi u kojoj se nalazilo prevrnuto vozilo, a potom kroz četničke redove danima pokušavao probiti do naših položaja.

16. listopada 1991. – Dan kada su ginuli heroji

Listopad '91., mjesec je koji je za branitelje Vukovara  jedan beskrajan dan, bez oznake sata i minuta i jedan nepregledan niz imena ranjenih i poginulih, koji bi se, usputno, stegnuta srca i grla, stigli spomenuti između detonacija, rafala, gubljenja i vraćanja položaja.

Pa ipak, jedan od najtežih i najtragičnijih dana u ratnom Vukovaru zasigurno je bio 16. listopada 1991. godine. Toga dana, u sveopćem napadu koji je tadašnja JNA potpomognuta srpskim paravojnim snagama i četnicima otpočela na grad, poginuli su brojni branitelji i civili, među kojima i zapovjednik obrane Borova naselja, Blago Zadro.

Početkom demokratskih promjena Blago Zadro aktivno se uključuje u politički život, jedan je od osnivača HDZ-a u Vukovaru i istočnoj Slavoniji, a pred nastupajućom velikosrpskom agresijom aktivno se uključuje u organiziranu obranu grada. Iako bez vojne naobrazbe, zbog svojih izuzetnih organizacijskih sposobnosti i hrabrosti, vrlo brzo preuzima zapovijedanje obranom čitavog Borova Naselja. Pod njegovim vodstvom na Trpinjskoj cesti zaustavljena je oklopna sila JNA i uništeno na desetke tenkova i oklopnih transportera, a ona je zbog toga prozvana "Groblje tenkova". Kao hrabar i odlučan zapovjednik, Blago Zadro zadobio je poštovanje svojih suboraca i povjerenje civila grada u okruženju, pa je njegova pogibija 16. listopada 1991. za mnoge značila početak kraja.

Na Trpinjskoj cesti, pokušavajući prići poginulom zapovjedniku, u Kupskoj je ulici poginuo je i Zvonko Mlinarić – Špenac.

Toga kobnoga 16. listopada 1991. Godine, prisjetit će se Zvonkov prezimenjak i suborac Stipo Mlinarić – Ćipe: "Poziv Blage Zadre na okupljanje u zapovjedništvu stigao je rano, zvao je da dođemo u ispomoć jer su četnici pokušali ući u Vinogradsku ulicu. Prvi put je Špekiju bilo teško ustati, a inače je uvijek bio prvi na nogama, bio je pravi fajter. Nije mu se išlo, kao da je nešto slutio. Ipak je ustao, pa smo pod kišom granata stigli u zapovjedništvo gdje smo doznali kako je Blago već krenuo s dvojicom suboraca i tražio da dođemo za njima.

Kada smo stigli do Kupske, ugledali smo Blagu kako leži na cesti. Najprije smo pomislili kako se pravi mrtav te se možda pretvara dok se pucnjava ne stiša, međutim, kad smo uspjeli prići bliže, vidjeli smo da ne pokazuje znakove života. Podijelili smo se na dvije strane, lijevu i desnu, a Špeki je pokušao pretrčati dio ceste i zauzeti bolji položaj odakle bi mogao pogoditi mitraljesca koji je iz Vinogradske ulice ispalio smrtonosne hice na Blagu. Plan je bio izvući Blagu pod svaku cijenu, i pod cijenu vlastitih života. Na žalost, tako je i bilo. Isti mitraljez koji je ubio Blagu, pogodio je i Zvonka. Primio je desetak metaka u prsa i pao pokraj jednog betonskog zidića. Prišli smo mu, ali nažalost, više ništa nismo mogli učiniti".

Istoga dana, na Sajmištu gine zapovjednik vojne policije Alfred Hill.

Nakon što je u kolovozu '91. suprugu i petogodišnju kćer odveo na sigurno, u Rijeku, unatoč nagovaranju poznanika da se ne vraća tamo gdje je rat i gdje se gine, Alfred Hill ponovno odlazi u Vukovar uz riječi, kako se, kada se sad ne bi vratio, nikada više ne bi mogao vratiti u svoj grad. Kao dokazanog branitelja i odgovornu i pouzdanu osobu s vojnim predznanjem, zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković – Jastreb 25. rujna 1991. godine imenuje Alfreda Hilla prvim zapovjednikom satnije vojne policije pri 204. Vukovarskoj brigadi. Alfred Hill, ratnim nadimkom – Atila, s najbližim suradnicima i iskusnim braniteljima formira satniju vojne policije i preuzima sve zadaće iz djelokruga VP-e uz aktivno i neprekidno sudjelovanje u obrani grada u okruženju. Tog krvavog 16. listopada 91., braneći položaj na Sajmištu teško je ranjen i uslijed zadobivenih rana, prije negoli mu je stigla pomoć, umire.

U silovitom naletu neprijatelja na suprotnome dijelu grada, nije ostala pošteđena ni Mitnica. Jedan od branitelja Mitnice koji je izgubio život taj dan bio je i Josip Gelo, među bliskim prijateljima poznatiji kao Šef.

Kobnog 16. listopada 1991. godine, već u ranim prijepodnevnim satima započelo je neprijateljskog granatiranje Mitnice. Nakon što je utihnulo, već po ustaljenom obrascu, očekivao se neprijateljski pješadijski napad, pa su Josip i njegovi suborci zauzeli položaj u pripremljenim rovovima u Molnarovom vinogradu. U borbi koja se potom razvila, prema sjećanju branitelja s tog položaja, nakon otprilike pola sata, začuli su rafalnu paljbu iz smjera ulice iza njih, tadašnje Kumrovečke, danas Ulice Petri Skela, što je značilo da se neprijatelj uspio probiti iza njihove linije obrane i zaći im iza leđa. 

Budući da su se u podrumima kuća nalazili civili, njihova grupa, ukupno sedam branitelja, pohitala je u pomoć, međutim, prilikom pretrčavanja čistine između dva vinograda, baš prema njegovom, obiteljskom, Josip Gelo pogođen je mitraljeskim metkom s transportera.  Iako su Josipovi suborci ubrzo odbili neprijateljski napad, Josip je, nažalost, od zadobivenih rana na mjestu preminuo.

U centru grada poginuo je još jedan pripadnik vojne policije, Željko Mijatović – Gumeni, na Lušcu, mladi Pero Vidaković. U kalendaru, krvavim će slovima ostati zapisano kako su toga dana poginuli i Stjepan Ferinac, Josip Bajić, Marko Brač, Mato Kelić, Luka Miličević, Zlatko Palahinjak te brojni civili. Ranjenike koji su pristizali sa svih položaja i dijelova grada, od Borova naselja, preko Lušca, Sajmišta i Mitnice, djelatnici vukovarske bolnice, kao i pomoćno osoblje, jedva su stizali prihvatiti i pružiti im pomoć. 

Tijela mnogih poginulih više nije bilo moguće odvesti prvo u bolnicu, nego su odmah odvožena na groblje ili pokapana gdje je to, s obzirom na neprestana granatiranja, bilo izvodivo. Iz toga razloga, nije neobično kako su se, u konfuziji pri bilježenju datuma pogibija, dogodile pogreške, pa je obitelj dugo vjerovala kako je njihov najmiliji poginuo na posve drugi dan. Krvavoga 16. listopada '91., iako se vjerovalo kako je poginuo dan prije, poginuo je još jedan branitelj Sajmišta, Branko Tivanovac. Branko Tivanovac branio je položaj na samom križanju Nove ulice i tadašnje Ulice Otokara Keršovanija, danas Duga ulica.

Tomislav Mađarević, zapovjednik punkta na kojemu su Tivanovci bili; "Hrabri dečki, domoljubi, bez pogovora bi izvršavali sve što bi im se reklo. Taj dan, kada je Branko ubijen, rano sam otišao u zapovjedništvo po baterije za motorolu. Čuo sam kako je počeo napad i odmah sam se vratio. U kući, na samom uglu ulice gdje je bio naš punkt, vidio sam Brankovo mrtvo tijelo. Kasnije sam čuo da je poginuo uslijed eksplozije tromblona. Taj dan je bio strašan, borili smo se žestoko za svaku kuću, morao sam odjuriti dalje. Pola sata, sat kasnije, teško sam ranjen, ostao sam bez ruke, a naš suborac, jedan od braće Bajić, Josip, također je poginuo".

18. studeni  – Slom herojske obrane grada

Dana 2. studenog 1991. slomljena je obrana vukovarskog prigradskog naselja Lužac. Iako je danas uvriježen termin "slom obrane", prije trideset i jednu godinu, na taj dan, među braniteljima i stanovnicima Vukovara prohujala je tjeskobna vijest: "Pao je Lužac". Obrana Lušca, prigradskog naselja između Vukovara i Borova naselja, za cjelokupnu obranu imala je ključnu stratešku važnost. Zauzevši Lužac, srpske paravojne snage izbile su  na Dunav i razlomile do tada jedinstvenu obranu grada, a branitelji su podijeljeni na dvije skupine; jedna je ostala u Borovu Naselju, dok su drugu činili branitelji u vukovarskom središtu, na Sajmištu i Mitnici.

Pad Lušca označio je početak sloma obrane Grada i početak kalvarije hrvatskih stanovnika i branitelja Vukovara. Nakon vijesti o slomu obrane Bogdanovaca i ulaska okupatorske vojske u to selo, tzv. vrata Vukovara, nestala je i posljednja nada.

Kada je postalo jasno da je slom obrane grada neizbježan, braniteljima nije ostalo puno mogućnosti. Mogli su se predati, krenuti u proboj ili odlučiti pružati otpor do posljednjeg metka i vlastite pogibije, što potpunu okupaciju grada ne bi odgodilo duže od dan – dva, a u pojedinim kvartovima i ulicama, ne duže od nekoliko sati. Bez pouzdanih informacija o neprijateljskim snagama koje su u vrlo gustom razmještaju i u nekoliko prstenova okruživale grad, o minskim poljima ili konfiguraciji tla, odnosno rasporedu usjeva viših poljoprivrednih kultura (kukuruza), izgledi za uspjeh onih koji su se odlučili na proboj bili su iznimno mali. Do danas nije poznat točan broj branitelja i civila koji su pri pokušaju proboja poginuli u minskim poljima ili nakon što su otkriveni, ubijeni u neprijateljskoj vatri, kao ni onih, koji su ranjeni i zarobljeni, a potom zlostavljani i ubijeni.

Nakon sloma obrane Vukovara, 20. studenog 1991. godine, u Vukovarskoj bolnici srpske vojne snage, grubo prekršivši sve odredbe Ženevske konvencije, izvršile su tzv. trijažu, te između 250 i 270 ranjenika, medicinskog osoblja, civila i branitelja iz vukovarske bolnice deportirale na farmu Ovčara, otprilike pet kilometara južno od grada. Tamo su ih pripadnici JNA i različitih paravojnih formacija potpomognutih lokalnim četnicima tukli i mučili satima, te naposljetku, žrtve u skupinama do 30 osoba odvodili do udaljene lokacije za smaknuća, između Ovčare i Grabova, gdje su ih strijeljali, a njihova tijela zakopali u masovnoj grobnici.

Još uvijek nije utvrđen točan broj branitelja i civila koji su ubijeni u logoru Velepromet, kao ni onih koji su odvedeni u različite privatne zatvore i zatvore JNA po obližnjim selima. Mnogi su ubijeni u pojedinačnim egzekucijama na samom mjestu zarobljavanja. Koliko je ratnih zarobljenika ubijeno baš u logorima Stajićevo, Begejci, Sremska Mitrovica i Niš, konkretno s područja Vukovara, također još uvijek ne postoje službeni podaci. Iz grada je prognano oko 22.000 Hrvata i ostalih nesrba, a još se traga za 383 osobe kojima se gubi svaki trag upravo u ratnom Vukovaru 1991. godine.

* Tekst je objavljen uz podršku Ministarstva hrvatskih branitelja.