Trideset godina Hrvatske narodne banke

Imao sam neizmjernu čast aktivno sudjelovati u stvaranju Hrvatske narodne banke (HNB), i to pune dvije godine prije početka obnašanja funkcije potpredsjednika Vlade. Bila su to jedinstvena vremena koja su tražila (i našla!) brojne iskrene domoljube, samozatajne znalce spremne za naporan rad i osobnu žrtvu.

Tjedan dana prije Božića 1991. nazvao me guverner Ante Čičin-Šain, moj mentor i dugogodišnji kolega sa Ekonomskog instituta Zagreb. "Boro, molim te dođi večeras u devet u zgradu Sabora na sjednicu Vladine Koordinacije za gospodarstvo. Ažuriraj i donesi one svoje izračune indeksa realnog efektivnog tečaja, trebaju nam za jednu važnu odluku, pretpostavljaš koju ..." Pola sata iza toga zove i potpredsjednik Vlade Jurica Pavelić s istom zamolbom.

Evo ga! Uvodi se, konačno, hrvatska valuta. Treba joj utvrditi inicijalni tečaj, a kako se godinama bavim i izračunima realnog efektivnog tečaja, zovu me da dođem s konkretnim prijedlogom!

Ažuriram datoteku, zavrtim vlastiti program (napisan u RATS-u, tada još nije bilo Excela) i dobijem rezultat po kojem bi, uz pretpostavljenu tadašnju vrlo visoku mjesečnu stopu inflacije, nekakav konstantan realni tečaj implicirao oko 50 hrvatskih dinara za jednu njemačku marku početkom 1992. Tih dana je marka i kod švercera išla po 45 dinara. Znači, i (crno) tržište je bilo tu negdje.

Tu večer na sjednici koordinacije ukratko objasnim metodologiju izračuna, kretanje tečajeva za deset valuta i odgovarajućih indeksa relativnih cijena u zadnje dvije godine, moguće raspone budućih nominalnih tečajeva i – ohrabren komentarima ministara – predložim inicijalni tečaj od 55 HRD-a za jednu njemačku marku. Zašto 55, a ne spomenutih 50? Pa, objasnih, nije loše dati neku početnu deprecijacijsku premiju izvoznicima, visoka će im je inflacija u sustavu fiksnog tečaja ionako vrlo brzo pojesti.

Guverner Čičin-Šain, potpredsjednik Vlade Pavelić, ministar financija Martinović, ministri Zdunić, Veselica ... svi digoše ruku za 55, inicijalni tečaj hrvatskog dinara prema njemačkoj marci, time i preračunate tečajeve dolara, funte, šilinga, franka, lire ...

Dva dana prije Božića počela je konverzija novčanica. Hrvatski dinar, kao privremena valuta koju formalno izdaje Ministarstvo financija, zamijenio je onaj prethodni. Sve novčanice su imale lik Ruđera Boškovića. Možda su i zbog te činjenice učinjeni posebni napori da stignu i u Dubrovnik, koji je tada bio u neprijateljskom okruženju.

Poštena konverzija

Nikada neću zaboraviti jednu scenu u redu ispred poslovnice banke u Maksimirskoj. Već ujutro u sedam kao prva izlazi iz poslovnice starija gospođa noseći "ruđere" doslovce "ispod čekića", govoreći – "vidiš kako su ovi naši pošteni ... mijenjaju 1 za 1, a ne kao oni prije, 2 za 1!" Mislila je na nepravedne konverzije nakon dvaju svjetskih ratova.

U iduće dvije i po godine HRD je obavio ogroman, zadivljujući posao. Najvažnije, pomogao je naoružati vojsku (pod embargom!), zbrinuti izbjeglice i prognanike, i krajem 1993. preko noći eliminirati vlastitu hiperinflaciju. Time je stvorio sve pretpostavke za časno umirovljenje i uvođenje u potpunosti stabilne i konvertibilne trajne valute – kune. Ostaje međutim povijesna činjenica da je, stjecajem okolnosti, upravo taj hrvatski dinar u svojih zadnjih šest mjeseci bio jedina valuta u svijetu koja je "pobijedila" njemačku marku na fair tržišnim osnovama. Obrisavši sa sebe pri odlasku još i tri denominacijske nule, zbog najjednostavnijeg pretvaranja u kune. 1000 HRD = 1 Kuna.

Narodna banka osnovana Uredbom Vlade

Prava hrvatska HNB, ona bez jugoslavenskih spona, osnovana je dakle "Uredbom o Narodnoj banci Hrvatske" (NN 71/1991 od 23. prosinca 1991). Ne zakonom, već uredbom.

Uredbu je donijela, pozor molim, Vlada RH! U potpisu je Franjo Gregorić. Vlada, dakle, uredbom sa zakonskom snagom, osniva nezavisnu instituciju, koja pak odgovara jedino Saboru RH, a ne Vladi koja ju je stvorila. I koja i sama odgovara Saboru.

Bilo je to sasvim primjereno tadašnjim ratnim okolnostima u kojima je ukupni politički sustav morao na dnevnoj bazi proizvoditi ogroman broj odluka. Vladine uredbe sa zakonskom snagom bile su jedan od najkorisnijih instrumenata, budući je svaka vlada u takvim izvanrednim okolnostima daleko brža od tromih parlamentarnih procedura. A svaka uredba ionako mora doći u parlament na trajnu potvrdu.

Neizbježno se ovdje nameću paralele a današnjim funkcioniranjem države u uvjetima opake i već dugotrajne pandemije. Bez okolišanja ću reći - hrvatska vlada mora imati adekvatan instrumentarij za brzo donošenje i provedbu odluka. Radi se, ponovo, o vrlo ozbiljnim, gotovo ratnim vremenima. Radi se o tisućama nepotrebno ugroženih života. Oni pogotovo ne smiju biti ugroženi politikantskom lažnom brigom za ljudske slobode i "savršenu" demokraciju, u beskonačnim sterilnim saborskim raspravama i višemjesečnim referendumima, isključivo zbog veće medijske prepoznatljivosti političkih mediokriteta. Vlada mora moći djelovati! Da nije onako djelovala 1991., ne bi danas bilo ni HNB-a ni Vlade. Ni Sabora!

Vratimo se temi formalne i stvarne nezavisnosti HNB-a.

U članku 2. spomenute Uredbe stoji:

"Narodna banka Hrvatske odgovorna je za stabilnost valute i za opću likvidnost plaćanja u zemlji i prema inozemstvu.

Svojim djelovanjem Narodna banka Hrvatske podržava ciljeve ekonomske politike Republike Hrvatske, pri čemu ta podrška ne smije ugroziti stabilnost valute i opću likvidnost plaćanja u zemlji i inozemstvu.

U obavljanju svojih poslova Narodna banka Hrvatske je samostalna i odgovorna Saboru Republike Hrvatske."

Članak 3. glasi:

"Narodna banka Hrvatske samostalno utvrđuje zadatke monetarne i devizne politike, i mjere, u okviru svojih prava i dužnosti, za ostvarivanje utvrđenih zadataka monetarne i devizne politike."

A u članku 57. pak stoji:

"Narodna banka Hrvatske može odobravati samo kratkoročne kredite Republici Hrvatskoj radi premošćivanja vremenske neusklađenosti između pritjecanja prihoda i izvršavanja rashoda državnog proračuna. Rok vraćanja kredita je najkasnije do kraja tekuće proračunske godine.

Stanje kredita iz stavka 1. ovog članka ne smije biti više od pet posto proračuna Republike Hrvatske za tekuću godinu."

Nije li ovo fascinantno? Ratna vlada, skoro četiri godine prije završnih osloboditeljskih operacija, odriče samoj sebi pravo da posegne u trezore svoje vlastite banke! Po prvi put prave hrvatske centralne banke. Kako to? Nije li u ratu dozvoljeno koristiti sva raspoloživa sredstva? Zašto vlada reže granu na kojoj sjedi?

Prioritet je bila nabava oružja

Pa upravo zato da država bude u stanju nabaviti što više i što boljeg oružja svojoj vojsci! Oružja koje se mora platiti u markama ili dolarima, nikako dinarima naštampanim u narodnoj banci. Marke ili dolare je moralo zaraditi realno izvozno gospodarstvo, a HNB i Vlada su vodili upravo takve ekonomske politike koje su rezultirale najvišim stopama rasta tog gospodarstva (realnog BDP-a) u povijesti 30 godina mlade nam države. Na žalost, nikada kasnije dostignutim ...

I doista. HNB je od samog početka uživala apsolutnu nezavisnost. Da je tome tako najbolje svjedoče rezultati u ostvarenju temeljnih ciljeva – stabilnosti valute i općoj internoj i eksternoj likvidnosti. Devedesetih godina Hrvatska je po tim kriterijima bila nedostignuti uzor čak i zemljama poput Mađarske, Poljske ili Češke. Koje nisu imale rat.

Podrška Tuđmana

HNB je konstantno bila štićena. Činili su to i vlada i predsjednik Franjo Tuđman, na sve potrebne načine, kako bi mogla održati stabilnost cijena i tečaja, kao dokazano najboljeg okvira za rast proizvodnje i zaposlenosti.

Tu zaštitu je itekako trebala, pogotovo stoga što je naslijeđeni jugoslavenski sustav promovirao nešto potpuno suprotno – ovisnost centralne banke o poslovnim bankama kao instrumentima političkih oligarhija. Pogledajte stoga razlike u strukturi članova Savjeta HNB-a nekada i danas. Nekada su u njemu sjedili čak i direktori poslovnih banaka koje je ta ista HNB trebala nadzirati i regulirati (sic!). Kao što su, jednako perverzno, njima u nadzornim odborima banaka sjedili direktori poduzeća koji su koristili bankarske kredite. Rijetko kada i vraćali.

Zaštita je trebala i zbog naslijeđene prakse tzv. selektivnih kredita iz primarne emisije, primjerice za financiranje sjetvi i žetvi. Banke su bile puka transmisija prema famoznim PIK-ovima. Sve skupa je rezultiralo sve manjom proizvodnjom, sve višom inflacijom i nezaposlenošću.

Rješenje je bilo samo jedno – Vlada je morala uravnotežiti svoje proračune, eliminirati hiperinflaciju i ostaviti HNB da potom u miru ispunjava svoja dva temeljna cilja, time i ostale vladine razvojne ciljeve sa osloncem na privatni sektor.

Stabilizacijskim programom iz listopada 1993. to rješenje je postignuto. Preko noći je zaustavljen mahniti rast cijena, formirano je slobodno devizno tržište, uslijedila je enormna remonetizacija ekonomskog sustava, silan rast deviznih rezervi i, za mnoge potpuno neočekivano, snažna aprecijacija domaće valute, našeg "ruđera". Od listopada 1993. do kraja službe (svibanj 1994.) aprecirao je nekih 15 posto! Ovaj put na legalnom deviznom tržištu.

Nasljednica, kuna, je ostala tu negdje sve do danas, mjereno u tečaju prema novoj njemačkoj marci koju zovemo euro. Uskoro će i kuna promijeniti ime u euro. Sva ostala bitna svojstva stabilne konvertibilne valute naslijedila je još 30. svibnja 1994. godine od svog prethodnika, hrvatskog dinara. Ta bitna svojstva su upravo ona koja danas i formalno treba zadovoljiti kada kuna preda monetarnu štafetnu palicu euru, čije se majke (njemačke marke) dobro sjeća iz devedesetih godina prošlog stoljeća.

Vladinom uredbom stvoren je i Savjet HNB-a. Članove savjeta imenovao je Hrvatski sabor 14. veljače 1992. Na prijedlog guvernera Ante Čičin-Šaina imao sam čast biti jedan od šest vanjskih članova Savjeta. I sjediti do svog profesora javnih financija i prvog hrvatskog ministra financija Marijana Hanžekovića.

Doista, u tim prijelomnim vremenima hrvatska država u nastajanju mogla se osloniti na ljude impresivnih profesionalnih biografija na međunarodnoj ljestvici. Koji su čitali i razumjeli i Keynesa i Friedmana, pratili rad i Paul Volckera i Karl Otto Pöhla, i znali razlikovati istinske stručnjake od šarlatana. Imenovao ih je tadašnji predsjednik HDZ-a, znajući da nisu članovi HDZ-a. Isključivo kao stručnjake i domoljube, spremne marljivo raditi na napretku hrvatske države.

Devizne rezerve i nepopularne odluke

A napredak je ponekad bio strelovit. Na drugoj sjednici Savjeta HNB održanoj u ožujku 1992. guverner je ponosno izvijestio da je ostvaren prvi milijun dolara deviznih rezervi. Jedan, ali tada jako vrijedan. Danas te rezerve iznose dvadeset tisuća puta više. Puta, ne posto.

Da bi se to ostvarilo valjalo je mnogo puta donositi nepopularne odluke, pogotovo na početku. Zamjeriti se nekim dobronamjernim ljudima. Steći brojne neprijatelje. Završit ću stoga ovaj tekst o 30 godina HNB-a s istinitom pričom o borbi za nezavisnost HNB-a.

Početkom travnja 1993. održava se prva sjednica novoformirane Vlade RH koju je vodio Nikica Valentić. Točka dnevnog reda – Aktivnosti i plan proljetne sjetve. Riječ uzima ministar poljoprivrede. Stari lisac nastoji iskoristiti mladost i neiskustvo premijera i potpredsjednika. Kreće u napad na tada nazočnog guvernera Peru Jurkovića, i to teškom verbalnom artiljerijom tipa "tko to smije u ratu ostaviti narod bez kruha?" Traži da HNB, kao svake godine do tada, doslovce naštampa stotine milijuna HRD-ova i preko banaka to proslijedi PIK-ovima. Guverneru neugodno, jedino vidi da od proklamiranog programa smanjivanja inflacije neće biti ništa.

Valentić, čovjek enormne inteligencije i munjevitih reakcija, se nagne prema meni i upita – doktore, što ovaj priča? "Hrpu šupljih parola", odgovorim. Šapne mi: "Opali ga, posred čela". A u mikrofon: "Riječ ima potpredsjednik Škegro."

Bio sam u te tri minute rasprave prilično grub. Objasnio sam ministru poljoprivrede da je napao potpuno nevinog čovjeka. Istaknuo sam da se nijedna normalna centralna banka ne bavi kreditiranjem pojedinih sektora i poduzeća i da to HNB više neće raditi dok smo mi Vlada. Nikada više. I da je njegova prava adresa za proljetnu sjetvu čovjek sa suprotne strane stola – ministar financija.

I tako su ubrzo nestali svi tzv. selektivni krediti iz primarne emisije. Ložišta rastućih inflacijskih buktinja. Uz poljoprivredu, glavni primatelji tog super-jeftinog novca bila su, tradicionalno, brodogradilišta. Naravno, sve to na račun običnog čovjeka kojemu je svaki mjesec realna plaća ili mirovina zbog toga padala za par postotaka. Po šemi – plaće porasle 15 posto, cijene 17 posto.

Dakle, da bi neki program imao ikakve šanse, valjalo je prethodno zamjeriti se brojnim utjecajnim ljudima. Drukčije nije išlo tada, ne ide, na žalost, ni danas.